Ponedjeljak, 21 lipnja

Dolazak koji pokreće – razmišljanje uz 3. nedjelju došašća (B)


Čitanja: Iz 61, 1-2a.10-11; Otp. pj.: Lk 1, 46-50.53-54; 1Sol 5, 16-24; Iv 1, 6-8.19-28


I treća nedjelja došašća liturgijskog ciklusa B nudi nam evanđeoski odlomak kojemu je u središtu lik Ivana Krstitelja. Nakon što smo prošle nedjelje razmišljali o opisu iz pera sv. Marka, danas imamo ispred sebe opis događaj kako ih je doživio sv. Ivan Evanđelist. Ovaj posljednji svjedoči kako se Krstiteljevim nastupom počeo događati neki pomak. Mnogi su se pokrenuli i htjeli su doznati je li on obećani Mesija – Krist, jer su s Kristom imali svoje naume. A kako su htjeli te naume htjeli pretočiti u planove, pomno su se raspitivali o Ivanu, vjerojatno da ne bi uludo trošili snagu i mašu na njega, ako nije obećani Krist. No Ivan im je bio prezagonetan i tajnovit, jer nije trošio mnogo riječi na sebe, već na to da svjedoči za Boga. A oni navaljivali pitanjima da saznaju tko je on, umjesto da se posvete slušanju svega što je naviještao. Ipak toliko je bio iskren i prema njima da im nije uskratio niti bitne informacije o samome sebi, jasno ističući da nije Krist, već da je glas koji viče u pustinji da se poravni put Gospodinu.

No time što on nije bio Krist, postao im je nezanimljiv, jer oni su imali svoje naume s Kristom. Na žalost, nisu razumjeli poruku Ivanova života i navještaja. Da su pozornije promatrali, shvatili bi da je on prionuo provoditi Božji plan, te da nije imao svojih planova u životu. Do te mjera ga je Gospodin angažirao, da je se stavio Božjem svjetlu na raspolaganje kao svjedok za svjetlo. Potom, da su pozorno slušali što je govorio, otkrili bi Božju poruku za svoj život, jer to je bila poruka obraćenja. Krstitelj je doista ljude pozivao da napuste tamu, jer dolazi svjetlo, da se vrate sa stranputica na prave putove kojima Bog hodi, da napokon počnu živjeti kao baština Božja, umjesto da žive u pustinji zemaljskih planova i ciljeva. Sve što je bio, činio i govorio, Ivan Krstitelj je činio iz svijesti Božje blizine. Osjećao je da je već došao Mesija, no još se nije očitovao, pa zato reče: “Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.” Njega je upravo ta činjenica Božje blizine po Mesiji tjerala da se pokrene, najprije sam u sebi i svojoj nutrini, da je pripravi da bude dostojna susreta s Mesijom. A potom, Mesijin dolazak ga je nukao da i drugima navijesti kako se ponašati i što činiti. Točnije, poticao ga je da svima prenese da Bog ima planove s njima, te da se raspolože i sami biti svjedoci za svjetlo u svojim tamama i pustarama života.

Ivanov primjer, stoga, svijetli nama kršćanima kao poticaj kako se postaviti pred dolaskom našega Gospodina. Hoćemo li biti poput Židova iz Jeruzalema opisanih u ovom odlomku kao onih koji imaju svoje zemaljske računice s njim, ili ćemo poput Ivana njemu otvoriti svoj život i dopustiti mu da nas njegov dolazak pokrene da svjedočimo, da vičemo kao glas u pustinji, da svoj narod pozivamo na obraćenje kako bi postao dostojan Krista koji nam dolazi. Bog od nas traži osoban odgovor i osoban angažman. Kao kršćani ne bismo se smjeli zadovoljiti prepričavanjem istina o Bogu iz druge, treće ili pete ruke, već se osobno osvjedočiti u svojoj nutrini o Onome koji dolazi, kao što je to činio Ivan Krstitelj. Samo tako možemo znati svoje mjesto pred Bogom. Samo tako Kristov dolazak za nas postaje motivacija i pokretačka snaga koja mijenja naš život iznutra. Samo tako učimo kako prepustiti Bogu da pravi planove u našem životu, to jest da nas potiče da živimo sukladno njegovim božanskim planovima.

Došašće nam je ozbiljna prigoda da poradimo na tom Božjem projektu s nama. Mi u životu nemamo jamstvo ni za ono što će biti sutra, a kamoli za neku daljnju budućnost. Ali imamo sigurnost glede onoga što se događa sada ako prihvaćamo Božju riječ i priželjkujemo njegovu prisutnost. Ako pazimo na svoju dušu, ako smo primili svjetlo Božje, ako se borimo protiv grijeha i glasno vapijemo Bogu tražeći milosrđe, imamo sigurnost da smo zaštićeni njegovom snagom. Tada nam on postaje jamstvo, a njegov dolazak željno iščekivan, jer će to biti dolazak za našu korist i spasenje. Slijedimo put sv. Ivana, jer on nije bio opterećen ničim, pa niti time da treba biti neki velikan, već je jedino htio biti vjeran u potpunosti onome koji ga je poslao da naviješta. Čistimo svoje duše pokorom, da budemo dostojni Boga koji je sa svom poniznošću obuo naše ljudske sandala i došao u našu ljudsku pustinju. I ne samo kao odaziv našem vapijućem glasu, već kao milosrdni Bog koji traži svoje stvorenje Adama, kao dobri Pastir koji traži zalutalu ovcu. Dopustimo da nas ovog došašća njegova blizina pokrene, a mi se spremno stavimo njemu na raspolaganje. I ne stiskajmo uskogrudno svoje grudi, već ih otvorimo za Krista, jer ćemo biti tim više sretniji, što njega više primimo. I ne bojmo se onoga što on od nas bude tražio i očekivao, ne strašimo se njegovih planova s nama, jer su oni uvijek planovi ljubavi i spasenja, planovi života vječnoga kojim nas želi obdariti, a čije temelje i zdanje je udario na zemlji svojim dolaskom.