Sveti Filip Neri
Filip Neri rođen je 21. srpnja 1515. u gradskoj četvrti Firenze. Iako je rano izgubio majku Lukreciju, u potpunosti ju je zamijenila dobra maćeha. Unatoč tome gubitku, imao je sretno djetinjstvo, zahvaljujući, između ostalog, svojoj radosnoj i blagoj naravi. Svoj prvi odgoj Filip je primio kod dominikanaca u samostanu svetoga Marka. Kasnije će priznati da sve dobro što ima u sebi njima duguje. Oni su mu također duboko u dušu usadili ljubav i poštovanje za svoga “mučenika” Jeronima Savonarolu, vatrenog firentinskog propovjednika, koji je zbog sukoba s papom Aleksandrom VI. bio spaljen na lomači.
Od toga prežestokoga proroka Filip je naučio da prava obnova Crkve može doći jedino od obnovljenog klera i laikata. Zato će kao svećenik svu svoju aktivnost upotrijebiti za duhovni odgoj mladeži, puka i klera. S 24 godine skupio je sve knjige koje je posjedovao (zadržavši samo Bibliju i djelo ‘Teološka suma’ sv. Tome Akvinskoga), prodao ih, a utržak podijelio siromasima. Nakon toga je postao putujući propovjednik i neumorni posjetitelj najsiromašnijih četvrti grada, najzapuštenijih bolnica, najmračnijih zatvora, posvuda pronoseći svjedočanstvo tople kršćanske ljubavi.
Filip Neri zaređen je za svećenika 1551. godine. Bilo mu je tada već 36 godina. Tada je nakon mnogih pokušaja započeo svoje vlastito djelo, takozvani oratorij. Oko njega se kao oko duhovnog vođe sve više počela okupljati jedna zajednica. Doskora je za sve posjetitelje njegova ćelija postala premalena. Zato su uz crkvu sagradili prostoriju koju su nazvali oratorij. Pastoralna djelatnost sv. Filipa Nerija nije se sva iscrpila u krugovima oratorija, ona je išla i dalje te dopirala i do crkvenih dostojanstvenika.
Filip Neri bio je i veliki prijatelj prirode pa ga mnogi nazivaju drugim sv. Franjom, samo u modernijem ruhu. On je bio i veliki prijatelj domaćih životinja, onih što ih je mogao držati u svojoj blizini i u gradu. Zato je uvijek imao krletke s ptičicama, s kojima je razgovarao. Imao je i psa kojega je zvao “capriccio”, tj. svojeglavac, te velikoga mačka s krznom ružičaste boje. Svog je mačka vodio u procesijama po Rimu. Taj neobični čovjek i svetac bio je osrednjega rasta, nosio je bijelu, okruglo ošišanu bradu, a na glavi svećenički biret. Dobroćudni Filip, koji je svuda oko sebe širio radost i pouzdanje. Takav je svetac trebao Rimu onoga vremena, ali ne samo Rimu; takvih smo svetaca potrebni i danas, jer oni su ljudi svih vremena ili još bolje: za svako vrijeme.
“Povuci se, Gospodine, povuci se. Zadrži val svoje milosti” – govorio bi kada bi mu srce bilo ispunjeno radošću i zahvalnošću. Istovremeno je Gospodina molio neka mu drži ruku na glavi jer će “u protivnome Filip, bez Tvoje pomoći, činiti po svome”.
Za vrijeme svete Mise ponekad bi ga znala obuzeti ekstaza. Na kraju je, otpuštajući vjernike, običavao reći: “Završilo je vrijeme vaše molitve, ali i dalje traje vrijeme da se čini dobro.”
Prijatelji su ga zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali “Dobri”. Bio je duhovit, pun razumijevanja za sve. Zbog toga je postao uzor napuštenoj djeci koju je okupljao u “Oratoriju Božanske ljubavi”, gdje ih je držao podalje od lošega društva i odgajao za časne ljude i uvjerene kršćane. Za tu djecu i za zdravlje njihovih duša i tijela Filip nije prezao prositi po ulicama ili vratima raskošnih palača. Jednoga mu je dana tako jedan gospodin, razbješnjen njegovim zahtjevima i želeći ga se riješiti – opalio pljusku. Filip se time nimalo nije dao smesti: “Ovo je bilo za mene – rekao je smiješeći se – i na tome Vam hvala. A sada mi dajte nešto za moju djecu.”
Filip je bio osoba kojoj su se povjeravali pape i kardinali, bio je uistinu “najveseliji svetac” koji je učio mlade moliti i družiti se u radosti. Do danas je ostao običaj, posebice u Rimu i Italiji da se svakom djetetu daruje simbolična vrećica bombona, kao spomen na sv. Filipa i na njegovu ljubav prema djeci i mladima koja je bila poznata svima. Duhovnost Filipa Nerija kretala se oko Boga, Krista, Marije i svetaca. Duboko je proživljavao euharistijsku pobožnost, sinovski volio Majku Božju i štovao mučenike.
Svetac je još ujutro 25. svibnja 1595. slavio svetu Misu “kličući i pjevajući od radosti”. Nitko osim njega nije slutio da će brzo umrijeti. A umro je već sljedeće noći u 3 sata u 80. godini života. Samo dva mjeseca nakon njegove smrti započeo je proces za njegovo uzdignuće na oltar.
Crkva slavi njegov spomendan 26. svibnja. Nebeski je zaštitnik mladih. Blaženim ga je 1615. proglasio papa Pavao V., a svetim 1622. papa Grgur XV. Pripisuju mu se mnoga čudesa. Zaštitnik je grada Rima te mnogih biskupija, naselja, učilišta, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva.
Vlč. Pavo Martić
