Je li održivo isključivanje Mateja 23, 14
Temeljna je odlika sinoptika da im se evanđeoski tekstovi podudaraju. Po tome su Matej, Marko i Luka poznati; najmanje 330 redaka podudara se u sva tri evanđelja. Ali redak Mateja 23, 14, koji glasi:
„Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Proždirete kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava! Stići će vas oštrija kazna“,
neki suvremeni bibličari svrstavaju u skupinu onih redaka po kojima se sinoptici – ne bi zvali sinoptici. Prema njima taj redak pripada u skupinu onih koje imaju Marko i Luka, a koje nema Matej.
Dokaz za izvornost Mateja 23,14 jest činjenica da tekst toga retka postoji u mnogim drevnim prijevodima (sirijskom, starolatinskom, koptskom, armenskom, etiopskom, gotskom) i opsežnoj bizantskoj grčkoj rukopisnoj tradiciji, premda ga nema u aleksandrijskim tekstovima iz koje potječu rukopisi Sinaiticus i Vaticanus (oba iz IV. stoljeća). Oni koji odbacuju taj redak kao nevjerodostojan, kao uljez u Matejev tekst, nečiji kasniji umetak, nemaju objašnjenje otkuda onda taj redak u svim tim rukopisima, koji su neovisni jedni o drugima.
Kao što se ističe na portalu Catholic cross reference, vjerodostojnost toga retka potvrđuju kršćanski pisci prvih stoljeća. U II. stoljeću Tacijan Sirijac (Diatesaron, 40. odjeljak, 42. odlomak). U IV. stoljeću sv. Ivan Zlatousti (Homilija 32 na Rimljanima 16, 17–18).
Sljedbenici tekstovne kritike na to se ni ne osvrću, kao da se ne žele opterećivati potrebnim znanjem. Bez obzira na to što je Tacijan (120.–173.) daleko stariji od Sinajskoga rukopisa iz IV. stoljeća u kojemu taj redak Evanđelja po Mateju nedostaje. Iako je prirediteljima Nestle-Alanda upravo taj rukopis zakon „kao Sveto Pismo“, baš u tom rukopisu nedostaje pet drugih kanonskih redaka evanđelja i dva kanonska retka Prve Korinćanima, kako je pokazano u poglavlju Pisarev previd. A to znači da izostavljanje u Sinajskom rukopisu nije nedvojben dokaz da neki redak nije najpouzdanije čitanje, da ne bi trebao biti u najranijem, najtočnijem, izvornom tekstu Svetoga Pisma.
Grčki tekst retka Matej 23, 14 otisnut je u više kritičkih izdanja Novoga Zavjeta, objavljivanih između 1550. i 2020.[1] Latinski prijevod postoji od III. stoljeća do danas, a nalazi se u Vetus Latini i Vulgati.[2] Rečenica je dio hrvatskoga glagoljizma.[3] Hrvatski prijevodi toga retka objavljuju se od XVII. do XXI. stoljeća.[4] Dio su svetopisamske i hrvatske kulture, mudrost kršćanske duhovnosti. Primjerice, fra Toma Babić početkom XVIII. stoljeća njime argumentira u Nebo vapijući grijeh tlačenja ubogih.
No, Biblija hrvatski standardni prijevod (Zagreb-Split-Tomislavgrad, odnosno Zagreb-Sarajevo, 2025.) na mjestu Mateja 23, 14 ima samo znak *, a u bilješci:
„Nekad je u prijevodima ovdje stajao redak 14 kojeg nema u najstarijim izvorima, zbog čega se danas ispušta, a isti je kao Mk 12,40 i Lk,47.“
Marko 12, 40 u istom prijevodu glasi:
„Oni se dugo mole da bi ostavili dojam, a istodobno proždiru kuće udovica. Zbog toga će biti strože osuđeni.“
Luka, 47 uopće ne postoji. Riječ je o očitoj pogrješci u prijevodu Hrvatskoga biblijskoga društva. Možda su mislili napisati Luka 20, 47, a on u istom prijevodu glasi:
„Oni proždiru kuće udovica, a dugo mole da ostave dojam. Bit će strože suđeni.“
Nadalje, u Marka 12, 40 i Luki 20, 47, Isus govori samo o pismoznancima, a Matej ima dva naslovnika: pismoznance i farizeje. I dodaje im zajednički nazivnik: „Licemjeri!“ Dakle, u bilješci netočno stoji da je Matej 23, 14 „isti“ kao u druga dva sinoptika. Uopće nije isti, jer Marko i Luka ne govore o farizejima i ne spominju licemjere. Kako je onda netko mogao „prepisati“ Marka 12, 40 i Luku 20, 47? Moguće je samo obratno, da su Marko i Luka prepisali (i kratili) Mateja 23, 14.[5] Apsurd je da je sada izvornik za sva tri mjesta izbačen iz Svetoga Pisma.
Zasade, dometi i ograničenja protestantske tekstovne kritike
Nestle-Aland temelji se na stajalištu da su rukopisi aleksandrijskoga postanja bolji od rukopisa bizantskoga podrijetla. Ali takva subjektivnost ne može biti opravdanje za izgon nekoga retka iz Svetoga Pisma.
A nakon više od devetnaest stoljeća postojanja nekoga retka u kanonskom tekstu sâm se izgon ne može opravdavati tvrdnjom kako toga retka „nema u najstarijim izvorima“, jer se tada očito i namjerno zatvara oči pred izvorima. Proizlazi da je „znanost tekstovne kritike“ začahurena u grčke rukopise Novoga Zavjeta i da ne priznaje ni prijevode novozavjetnih tekstova na druge jezike, pa ni kada su oni stariji od najstarijih grčkih izvora, i da ne priznaje otačka navođenja Svetoga Pisma, pa ni kada su ona zabilježena prije nego što su zapisani „najstariji izvori na grčkom“.
Tu se otkrivaju najmanje tri poteškoće.
Prva je: cjelovitost teološke naobrazbe tih biblijskih stručnjaka. Na ovakvim se primjerima vidi koliko je Crkva izgubila što na svojim bogoslovnim učilištima nije osigurala više prostora za proučavanje otačke teološke baštine. Da jest, danas bi teologija imala manje nedoumica i problema.
Druga je: razlika u katoličkom i protestantskom odnosu prema onomu što baštinimo. Sveto Pismo organski je dio onoga što Crkva jest, što živi i što prenosi, što se predaje s naraštaja na naraštaj. Sveti je Augustin još godine 397. istaknuo pravilo:[6]
„Ego vero Evangelio non crederem, nisi me catholicae Ecclesiae commoveret auctoritas. –
Ne bih vjerovao ni Evanđelju da me na to ne potiče odobrenje[7] Katoličke Crkve.“
Dakle, prema sv. Augustinu, Evanđelje nema ugled, dokaznu snagu ili moć samo od sebe, nego od toga što ga Crkva proglašava takvim. Čuveni hrvatski teolog Ivan Stojković u prijeporu s husitima na Bazelskom saboru početkom veljače 1433. isticao je kako je Sveto Pismo „najsigurnije i nepokolebljivo pravilo vjere“,[8] ali da „čvrstoću Pisma treba razriješiti odobrenjem Crkve“;[9] da „knjige božanskoga zakona, i Staroga i Novoga Zavjeta, imaju ugled od Crkve“[10] i da se „Crkva pretpostavlja ne samo nauci naučitelja, nego i samomu Evanđelju“.[11]
Stoga je poraba nekoga retka u Crkvi u II. stoljeću, kao što svjedoči Diatesaron (koji je bio službeni tekst Crkava u Siriji sve do V. stoljeća), da je Crkva prihvatila i pronosila taj redak, pouzdaniji dokaz o njegovoj izvornosti, nego nagađanja o tome što se s njim dogodilo u jednoj porodici prepisivanja rukopisa u IV. stoljeću.
Konačno, treća je razlika da je ispuštanje redaka Svetoga Pisma moguće samo ako je glavno pravilo vjere: Sola Scriptura, isključivo Sveto Pismo, kako ga je uobličio Martin Luther, još preciznije: samo sadašnje stanje njegove tekstovne kritike (Forschungsstand der Bibeltextkritik), a zbog čega učenjaci tekstovne kritike ne priznaju ništa drugo osim znanstvenoga proučavanja pisanih dokaza najstarijih očuvanih rukopisa. Ali to je gledište preusko, neodrživo pred cjelinom onoga što se iz povijesti može utvrditi i suprotno je katoličkom učenju o izvorima Objave, o predaji Svetoga Pisma tijekom svih prethodnih stoljeća i vjerodostojnosti Vulgate koju je proglasio Tridentski sabor,
„da se nitko, ni pod kakvim izgovorom, ne bi usudio ili pokušao odbaciti to izdanje“ (Denzinger, 1506).
Katolički odnos prema ukupnosti onoga što smo primili jest da sve moramo očuvati i neokrnjeno predati dalje. Možemo ne razumjeti neka svetopisamska mjesta, kao što starozavjetni vjernici nisu mogli razumjeti na koga se odnosi množina kojom jedan jedini Bog govori u Knjizi Postanka: „načinimo čovjeka na svoju sliku“ (Postanak 1, 26), ali zbog vlastite ograničenosti nismo vlasni prepravljati, kratiti, pročišćavati riječi Svetoga Pisma; biti preuzetni kako smo mi „znanstvenim postupkom“ utvrdili da neki redak nije izvoran, pa smo ga devetnaest i pol stoljeća nakon nastanka Novoga Zavjeta mi odlučili „popraviti“, „ispraviti“; „dotjerati“, vratiti u izvorno stanje!
Okružje i ukorijenjenost Mateja 23, 14 u svoje kanonsko mjesto
Pismoznancima i farizejima, licemjerima i slijepim vođama, Isus u 23. glavi Evanđelja po Mateju osam puta kaže: „Jao!“ Zar nije moguće da je kasniji prepisivač u Aleksandriji isključio jedan „Jao!“ (redak 14.) kako bi dobio više voljeni broj sedam?
Činjenica da Matej daje više detalja o osudama nego Marko i Luka u ovom događaju svjedoči o većoj vjerojatnosti da Matej ne bi izostavio takvu osudu iz svoga Evanđelja. Ovako proizlazi da je Matej zabilježio samo sedam „jao“, a da su Marko u 12, 38–40 i Luka u 11, 37–54 sve njih saželi na osmi kojega po tome čitanju u Mateja uopće ne bi bilo. Markov i Lukin kraćeni sažetak osuda i književna svrha povezivanja s Udovičinim novčićem daje razlog za izostavljanje drugih osuda i dodatno svjedoče da je Matej bio detaljniji od druge dvojice sinoptika u pogledu osuda, te je stoga manje vjerojatno da je izostavio taj jao!.
Da je Matej 23, 14 izvorno Matejev, ukazuje i činjenica da se namjesto k Udovičinu novčiću Matej u nastavku glave usmjerava prema tužaljci nad Jeruzalemom. Kuće koje su pismoznanci proždirali (14. redak) opustjet će. Zato Isus u nastavku iste glave proglašava: „Evo, opustjela vam je kuća!“ (Matej 23, 38). Zapis tvori skup zamisli oko kojih Isus počinje s onim što su farizeji učinili kućama udovica, a završava s onim što će se dogoditi s kućom (Hramom) koju su farizeji toliko voljeli zbog svojih djela. Ta književna veza s Plačem nad Jeruzalemom, koji ima samo Matej, svjedoči da je redak 14. izvoran.
Matej 23, 14 nalazi se u velikoj većini svih grčkih tekstova. Nalazi se u starolatinskim prijepisima. Starolatinski prijepisi svjedoče o tekstu Novoga Zavjeta koji je postojao puno prije nego što ga imamo u postojećim grčkim prijepisima. Taj redak na latinskom ima Vetus Latina (III. st.), na koptskom bohairski prijevodi iz III. stoljeća, na grčkom Codex Washingtonianus (IV./V. st.) i većina bizantskih rukopisa, na sirijskom Syrus Curetonianus (V. st.). Prihvatio ga je i sv. Jeronim, a prije njega još u II. stoljeću Tacijan. Da je on dio 23. glave Mateja, svjedoče sv. Euzebije Cezarejski, sv. Hilarije i sv. Ivan Zlatousti. Odakle ako ga „nema u najstarijim izvorima“? Tvrdnja da retka „nema u najstarijim izvorima“ nije dokazana; u najboljem je slučaju netočna, a u najgorem obmanjujuća.
Važnost i smisao retka
Drugi Jao usmjeren je protiv pohlepe i licemjerja. On je oštra osuda vjerskih vođa koji daju prednost vanjskomu pokazivanju i osobnoj koristi nad istinskom pravdom, milosrđem i pravom vjerom, oslikavajući ključnu temu Isusova učenja o unutarnjoj čistoći. Bilo da je izgovoren ovdje (Matej 23, 14) ili u neko drugo vrijeme (Marko 12, 40; Luka 20, 47), to je nedvojbeno Kristova izjava i treba je primiti sa svim poštovanjem.
Bog je oduvijek branio stanje udovica i poticao je svoj narod da s njima postupa blago i milosrdno. Mjesta na kojima se to ističe, prema prijevodu Hrvatskoga biblijskoga društva i ortaka, glase:
„Jer Gospodin, vaš Bog, Bog je nad bogovima, Gospodar nad gospodarima. On je velik, silan i strašan Bog koji nije ni pristran ni podmitljiv. On daje pravdu siročetu i udovici te voli stranca, daje mu kruh i odjeću“ (Ponovljeni zakon 10, 18);
„‘Proklet bio tko vrijeđa pravo siromašnoga, stranca i udovice!’ A čitav narod neka odgovori: ‘Amen!’“ (Ponovljeni zakon 27, 19);
„Otac siročadi i sudac [Gass: branitelj] udovica, takav je Bog u svom svetom prebivalištu“ (Psalam 68, 6);
„Tražite pravdu, opomenite tlačitelja, ispravno dosudite siročetu i na sudu branite udovicu“ (Izaija 1, 17);
„U istom je gradu bila i udovica koja mu je dolazila i molila ga da je obrani od njenog protivnika. Neko vrijeme to nije htio, ali je poslije zaključio: ‘Niti se Boga bojim, niti čovjeka žalim, ali ta je udovica tako naporna da ću je obraniti prije nego me posve iscrpi.’ Gospodin je nastavio: Slušajte što je rekao nepravedni sudac! Neće li onda Bog dati pravdu svojim izbranicima koji ga zazivaju danju i noću? Hoće li biti spor? Kažem vam da će im ubrzo dati pravdu. Samo hoće li Sin Čovjeka, kad dođe na zemlju, naći vjeru?« (Luka 18, 3–8).
Žene koje su izgubile muža kao prirodnoga zaštitnika lakše postaju plijen pismoznanaca. Isus ih prokazuje jer glume pobožnost kako bi lakše osigurali naklonost udovica ili izmamljuju oveće darove od najnemoćnijih članova zajednice, obvezujući se da će se neprestano moliti za dobročinitelje. U istom smislu Pavao upozorava Timoteja, prema istom prijevodu:
„Upamti da će u posljednje dane nastati strahovita vremena. Ljudi će biti sebični, pohlepni za novcem, hvalisavi, oholi, hulitelji, neposlušni roditeljima, nezahvalni, bezbožni, izopačeni, nepomirljivi, klevetnici, neumjereni, grubi, mrzitelji dobra, izdajice, lakoumnici i umišljeni; više će voljeti uživanja nego Boga. Izvana će izgledati kao da su pobožni, ali će nijekati snagu pobožnosti. Od takvih se udaljavaj. Njima pripadaju oni koji se šuljaju po kućama i zarobljavaju slabe žene, opterećene grijesima, koje podliježu različitim žudnjama. Te žene stalno pokušavaju naučiti, ali nikako ne stižu do spoznaje istine“ (Druga Timoteju 3, 1–7).
Studentima teologije u Parizu godine 1270. Mateja 23, 14 sveti Toma Akvinski tumači ovako:[12]
„Nakon što je učenike i mnoštvo poučio oprezu koji bi trebali imati u vezi s naukom Židova, okreće svoj govor prema pismoznancima, kori ih. Prvo, kori ih zbog hinjenja bogoštovlja, jer nisu štovali Boga; drugo, zbog hinjenja čistoće, jer su bili nečisti; treće, zbog hinjenja pobožnosti, jer su bili nepobožni. […]
Jao vama! (…) Proždirete kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava! To je drugi jao, u kojem se dotiče hinjenje u vezi s molitvom. I prvo raspravlja o pohlepnosti, kada kaže, proždirete kuće udovičke, jer što god su činili, sve su prepuštali vlastitoj proždrljivosti, tako da se na njih odnosi Druga o Makabejcima 6, 4, da je cijeli hram bio pun raspuštenosti i pijanki.
Kuće udovičke, to jest udovička imovina. Ali zašto udovičke kuće više od drugih? Razlog je taj što su oni usredotočeniji na zavođenje žena, jer su muškarci promišljeniji i razboritiji te se ne daju tako lako prevariti. Osim toga, žene su sklonije biti velikodušne: Prva Timoteju 2, 10: nego dobrim djelima, kako dolikuje ženama koje ispovijedaju bogoljubnost.
Nadalje, kuće udovičke, jer žena koja ima muža, ima ga za glavu i za savjetnika, stoga se ne dâ tako prevariti.
Isto tako, udana nema vlast nad svojom kućom, ali udovica ima; stoga može dati više od udane, i zato su od njih imali više koristi nego od drugih, kada bi im trebalo dati više. Otuda im je dobro pristajala izreka iz Psalma 94, 6: kolju udovicu i pridošlicu, sirotama život oduzimlju. I to u molitvi. Moleći duge molitve, radi hinjenja svetosti: i tako su molitvu izokrenuli u korist, a korist u slavu.
Zbog toga bi im se moglo predbacivati, jer su bili proždrljivci, jer su bili grabežljivci, i jer su se pretvarali da su sveti; i stoga slijedi: primit ćete veću osudu, to jest, više griješite. A zašto? Jer ako netko krade oružjem đavoljim, griješi; a ako oružjem Božjim, griješi dvostruko, jer griješi protiv Boga i protiv bližnjega svoga. Ili primit ćete veću osudu, jer uzimate od onih kojima ste trebali dati. Ili primit ćete veću osudu, kao što se nalazi u Luke 12, 47: sluga koji je znao volju gospodara svoga, a nije učinio po volji njegovoj, dobit će puno udaraca.“
Zaključak
Dokazi iz vanjskih, unutarnjih, povijesnih i sinoptičkih književnih namjena snažno upućuju na ostavljanje retka Matej 23, 14, a ne na njegovo isključivanje.
Ne postoji uvjerljiv teološki ni povijesni razlog za uklanjanje retka.
[1] Matej 23, 14 na grčkom: „Οὐαὶ δέ ὑμῖν, γραμματεῖς καὶ Φαρισαῖοι ὑποκριταί, ὅτι κατεσθίετε τὰς οἰκίας τῶν χηρῶν, καὶ προφάσει μακρὰ προσευχόμενοι· διὰ τοῦτο λήψεσθε περισσότερον κρίμα / Ūaì dé hymĩn, grammateĩs kaì Pharisaĩoi hypokritaí, hóti katesthíete tàs oikías tō̃n khērō̃n, kaì prophásei makrà proseukhómenoi; dià tū͂to lḗpsesthe perissóteron kríma“ (Textus receptus, 1550.; usp. Novi Zavjet Ekumenskoga Patrijarhata u Carigradu, 1904.–2020.; Bizantski većinski tekst, 2005.).
[2] Matej 23, 14 na latinskom: „Vae vobis scribae et pharisaei hypocritae, quia comeditis domos viduarum, orationes longas orantes! propter hoc amplius accipietis judicium“ (Vulgata).
[3] Matej 23, 14 na staroslavenskom hrvatske redakcije: „gore vamь knižnici i parisêi upokriti . êko snêdaete domi vdovicь . i vinoû daleče molite se . sego radi priemlete liše osuĵenie“ (Prvi beramski misal, XV. st., list 38c).
[4] Matej 23, 14 na hrvatskom:
„Jaoh vama, pisaoci i farisei lizimiri, ere žderete kuće udovičke molitve duge moleći: radi ovoga sud ćete primiti veći“ (Bartol Kašić);
„Jao vami, Pisci, i Farisei, licumirci: jerbo jidete kuće udovah, molitve duge moleći: zato ćete veći sud primit“ (Petar Katančić);
„Jaj vam! Pismoznanci i farizeuši! Vi skazlivci! Ar požerivate hiže vdovic, molitve duge moleči, zarad toga vekše obsuđenje prijeli budete“ (Ivan Rupert Gusić);
„Jao vama knjižnici i Fariseji licumirci, koji žderete udovičke kuće čineći dugih molitvah; za ovo će biti oštrije vaše suđenje“ (Ivan Matij Skarić);
„Težko vam književnici i fariseji, licemjeri, što jedete kuće udovičke, i lažno se Bogu molite dugo, zato ćete većma biti osuđeni“ (Bogoslav Šulek);
„Teško vama, književnici i farizeji, licemjeri, što jedete kuće udovičke i lažno se Bogu molite dugo; za to ćete većma biti osuđeni“ (Milan Rešetar);
„Teško vama, književnici i farisei, licemjeri! što jedete kuće udovičke moleći duge molitve, zato ćete primiti težu osudu“ (Josip Stadler);
„Teško vama, književnici i farizeji, licemjeri! što jedete kuće udovičke moleći duge molitve, zato ćete primiti težu osudu“ (Franjo Zagoda);
„Teško vama, književnici i fariseji, licemĕri, što jedete kuće udovičke, a pretvarate se dugim molitvama. Zato ćete biti još teže osuđeni!“ (Lujo Bakotić);
„Teško vama, književnici i farizeji, licemjeri! Vi rasipate kuće udovičke i govorite za to duge molitve. Stoga vas čeka težak sud“ (Ivan Evanđelist Šarić);
„Jao vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! jer proždirete kuće udovicâ pod izlikom dugih molitava: zbog toga ćete primiti veću kaznu“ (Ivan Vrtarić);
„Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Jer vi proždirete kuće udovica i, pretvarajući se, dugo molite; zbog toga ćete primiti veću osudu“ (Rajko Telebar).
[5] Naime, prema Predaji, koju potvrđuje kanonsko mjesto prvoga novozavjetnoga spisa, i pisanom svjedočenju Origena, Euzebija Cezarejskoga i sv. Jeronima, Matejevo je evanđelje prvo po redu. Ne samo časti, nego i kronološki. Prema nepobijenim novijim istraživanjima Matej je svoje Evanđelje napisao godine 41., Marko u Rimu između 42. i 45. godine, Luka godine 49.–50. i Ivan prije 70. godine.
[6] Sv. Augustin, Contra epistulam Manichaei quam vocant fundamenti, 5. poglavlje, br. 6.
[7] Auctōrĭtas znači: stajalište, mišljenje, sud, savjet, uvjeravanje, ohrabrenje, volja, odluka, naredba, zapovijed, nalog, vlast, ovlast, utjecaj, jamstvo, sigurnost, preporuka, odobrenje, ugled, vjerodostojnost, mjerodavnost.
[8] Johannes Dominicus Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, svezak 29, Venetiis 1788., stupac 713 D: I to se dotiče u [Apostolskom] Vjerovanju, kada se kaže: Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku. Jer po samom Duhu Svetom, naime, Katolička Crkva je sveta; i njome upravlja i vodi je isti koji se ne može ni prevariti ni obmanuti. Ali da je spomenuti članak postavljen prvim među svim ostalima, u kojem su svi ostali razriješeni, očito je. Jer ako se pojavi bilo kakva sumnja u vezi s ostalim člancima, odmah se pribjegava Svetomu Pismu kao najsigurnijem i nepokolebljivom pravilu, i prema svjedočanstvu njegove istine, istina sja kada se sumnje uklone.“
– „Et tangitur in Symbolo, cum dicitur: Credo in Spiritum Sanctum, sanctam Catholicam Ecclesiam. Quia per ipsum Spiritum Sanctum scilicet Catholica Ecclesia sancta est; et gubernatur ac dirigitur per eumdem qui nec falli, nec fallere potest. Quod autem prædictus articulus fit inter omnes alios primus, in quem omnes alii resolvuntur, manifestum est. Quia si qua dubitatio circa alios articulos contingit, statim ad Sacram Scripturam veluti ad certissimam et inobliquabilem regulam communiter recurritur, et secundum testimonium veritatis ejusdem, sublatis dubiis veritas elucescit.“
[9] Johannes Dominicus Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, svezak 29, Venetiis 1788., stupac 714 A: „Stoga je potrebno čvrstoću Pisma razriješiti odobrenjem Crkve, prema onome što čini najslavniji Augustin, koji na mnogim mjestima kaže: „Ne bih vjerovao ni Evanđelju da me na to ne potiče auctoritas Crkve.“
– „Oportet ergo firmitatem Scripturarum in approbationem resolvere Ecclesiæ, secundum quod gloriosissimus facit Augustinus qui in pluribus locis ait: Non crederem Evangelio, nisi me Ecclesiæ auctoritas commoverer.“
[10] Johannes Dominicus Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, svezak 29, Venetiis 1788., stupac 855 BC: „A da spomenute knjige božanskoga zakona, i Staroga i Novoga Zavjeta, imaju ugled od Crkve, jasno je iz izvrsnoga naučitelja Augustina, koji ovako kaže protiv krivovjernika Fausta: Ugled naših knjiga, od pristanka pogana ojačan po nasljednicima apostolâ i saborâ, vama je protivan. I opet: Ne bih vjerovao ni Evanđelju da me ne potiče volja Katoličke Crkve.“
– „Et quod prædicti libri divinæ legis tam Veteris quam Novi Testamenti auctoritatem ab Ecclesia habeant, patet per egregium doctorem Augustinum contra Faustum hæreticum ita dicentem: Nostrorum librorum auctoritas ex gentium consensione per successores apostolorum conciliorumque roborata vobis adversa est. Et iterum: Non crederem evangelio, nisi me Ecclesiæ Catholicæ auctoritas commoveret.“
[11] Johannes Dominicus Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, svezak 29, Venetiis 1788., stupac 867 CD: „Sedmo i konačno, treba napomenuti da nijedan autoritet bilo kojega svetca ili naučitelja nema snagu dokazati ili zaključiti bilo što vjerodostojno u bilo kojoj stvari koja se tiče vjere ili spasenja duša, osim u mjeri u kojoj se slaže s crkvenom naukom ili ga Crkva odobri. A tamo gdje postoji nešto suprotno i neskladno, cjelina se odbacuje kao lažna i beskorisna, i to iz razloga što Crkva nije podložna nauci naučitelja, nego naprotiv nauci same Crkve kao nepokolebljivu pravilu koje ne može zabludjeti… Stoga Augustin kaže da se Crkva pretpostavlja ne samo nauci naučitelja, nego i samomu Evanđelju: Ne bih vjerovao Evanđelju, kaže, osim ako me ne bi potaknuo autoritet Crkve. Jer iako je pronađeno više od četiri evanđeoska spisa, poput onih Andrije, Tome i mnogih drugih, mjerodavnost su stekla samo ona koja je Crkva odobrila, a odbačena su ona koja je ona odbacila. Stoga su svi crkveni učitelji podvrgli svoje nauke sudu Crkve i svakodnevno ih polažu. Tako je i Pavao u Galaćanima 2, iako je primio svoje evanđelje iz objave Kristove, ipak, kako bi se potvrdila autentičnost, otišao je s Barnabom u Jeruzalem…“
– „Septimo et ultimo notandum, quod nulla auctoritas cujuscumque sancti aut doctoris habet efficaciam ad aliquid probandum aut concludendum authentice in aliqua materia fidem aut salutem animarum concernente, nisi in quantum doctrinæ ecclesiasticæ congrueret, aut ab Ecclesia approbaretur: ubi autem contrarium et dissonum haberet aliquid, totum ut falsum repudiatur et inutile, et hoc ideo, quia non doctrinæ doctorum ecclesia subjicitur, sed e converso doctrina ipsorum ecclesiæ tamquam indeficienti regulæ, quæ errare non potest, ut clarissime monstratum est in capitulo hujusmodi materiam declarante. Unde Augustinus contra epistolam Fundamenti: Non solum doctrinæ doctorum, sed etiam ipsi evangelio præfertur Ecclesia: Evangelio non crederem, inquit, nisi me ecclesiæ auctoritas commoveret. Etenim cum plura reperiantur scripta evangelia, quam quatuor, ut puta Andreæ, Thomæ, et multorum aliorum, illa nihilo minus obtinuerunt auctoritatem, quæ ipsa ecclesia approbavit, et illa reprobata sunt, quæ ipsa reprobavit. Quare et omnes doctores Ecclesiæ suas doctrinas mérito ecclesiæ judicio submiserunt, et submittunt quotidie. Sic et Paulus ad Galatas 2. non obstante quod evangelium suum a Christi revelatione habuisset, tamen ut authenticaretur, ascendit cum Barnaba Hierusalem…“
[12] Sv. Toma Akvinski, Super Evangelium S. Matthaei lectura, caput XXIII, lectio 2.
