Osakaćena Prva Ivanova 5, 7–8
Smatra se da je raspored misnih čitanja Latinske Crkve, kakav je za sve rimokatolike bio na snazi do godine 1970., sastavio sveti Jeronim (347.–420.). On je predvidio da se perikopa u kojoj se nalaze 7. i 8. redak 5. glave Prve Ivanove poslanice čita na Misi na Mali Uskrs. Otuda su ti redci, uz Nicejsko-carigradsko vjerovanje, sastavni dio molitve i vjere Crkve, jer se u njima nabrajaju Nebeska Trojica (treĩs / tres) – Otac, Riječ i Duh Sveti – te se izričito određuje da Oni jesu jedno (hén eisiν / unum sunt), što te retke čini ključnim tekstom za učenje o Presvetom Trojstvu: jedan Bog, jedna božanska narav u tri Osobe, angažirane, koje svjedoče (martyrū͂ntes / testimonium dant). Reformom Pavla VI. ti su redci u bogoslužju izostavljeni.
Svjedočanstva
Drugi dio 7. retka (7b) i prvi dio 8. retka (8a) u teologiji se nazivaju Comma Johanneum, Ivanov stavak ili Nebeski svjedoci, a u povijesti kršćanske književnosti i bogoslužnim knjigama mogu se čitati na grčkom u rukopisima i u izdanjima tiskanima između 1522. i 2020.[1] Mogu se čitati u rukopisima i svim tiskanima i digitaliziranim izdanjima Vulgate.[2] Očuvani su u više inačica prijevoda na staroslavenski,[3] a na hrvatski u najmanje 25 inačica prijevodâ objavljenih između 1495. i 2020.[4] U njima Prva Ivanova 5, 7–8 glasi:
„Jer trojica su koji svjedoče na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti. I ta trojica jedno su. I troje je koje svjedoči na zemlji: duh, i voda i krv. I to troje jedno su.“
Krvotočni urušaj
Svemu tomu nasuprot Hrvatsko biblijsko društvo u novom prijevodu Biblije na hrvatski drastično krati tekst:
„Troje, naime, svjedoči: Duh, voda i krv, a to troje je jedno.“
Bez ikakva tumačenja.
Iako je dogmatska i kanonskopravna obveza da svako izdanje Svetoga Pisma namijenjeno da ga čitaju katolici mora biti „popraćeno potrebnim i dostatnim tumačenjima“.[5]
Prijepor o Nebeskim svjedocima
Na pitanje smije li se kao sigurno nijekati ili barem dovesti u sumnju da je izvoran tekst u Prvoj poslanici sv. Ivana, 5. glavi, 7. retku, koji glasi: „Trojica su naime, koji svjedoče na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti: i ovo troje su jedno“, Sveti je Uficij 13. siječnja 1897. odgovorio niječno (Denzinger, 3681). Papa Lav XIII. odobrio je taj odgovor.
Godine 1927. Sveti je Uficij izjavio da je taj dekret iz 1897.
„izdan kako bi se obuzdala odvažnost privatnih učitelja koji su si dali za pravo da ili u potpunosti odbace vjerodostojnost ‘Ivanova stavka’ ili pak da ga, svojim mišljenjem kao posljednjim, barem dovedu u sumnju. On ipak nije htio spriječiti da katolički pisci tu stvar podrobnije istražuju, niti da se, pažljivo odvagnuvši dokaze ove i one strane, s onom ozbiljnošću, umjerenošću i suzdržanošću koju zahtijeva ta stvar, priklone mišljenju koje je suprotno autentičnosti, ali da budu spremni prihvatiti mišljenje Crkve, kojoj je Isus Krist povjerio zadaću ne samo da tumači Sveto Pismo, nego da ga i vjerno čuva“ (Denzinger, 3682).
Onima koji su u kritičkim izdanjima izostavili glavninu tih redaka opravdanje je bilo da njih nema „u najstarijim grčkim rukopisima“. No, najstariji grčki rukopisi u kojima postoji kraća inačica 7. i 8. retka zapravo uopće nisu toliko stari. Za razliku od, kako će se vidjeti, svjedočanstva Tertulijana iz oko godine 200., sv. Ciprijana iz godine 251., sv. Jeronima iz godine 399., sv. Augustina iz godine 413. i još najmanje petnaest crkvenih otaca i kršćana prvih stoljeća.
Učenje o Trojstvu temelji se na Svetom Pismu
Neki su se zalagali za isključenje te misle s obrazloženjem da je to „jedini odlomak iz Svetoga Pisma koji izravno uči nauku o Trojstvu“, pa da nije izvorni dio Prve Ivanove, nego da je kasniji umetak, jer da je i zamisao Presvetoga Trojstva kasniji dodatak kršćanstvu. No, trojstveni izričaj, iako ne tako snažan, ipak se može pronaći na još najmanje tri mjesta u Novom Zavjetu koji, prema prijevodu Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva iz 2025., glase:
„Zato idite! Učinite sve narode mojim učenicima: krstite ih u ime Oca i Sina i Svetog Duha“ (Matej 28, 19);
„Neka milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Svetoga Duha bude sa svima vama!“ (Druga Korinćanima 13, 13);
„A budući da ste sinovi, Bog je u vaša srca poslao Duha svog Sina koji kliče: »Abba, Oče!«“ (Galaćanima 4, 6).
Time svakako otpada prigovor da je Prva Ivanova 5, 7–8 „jedini odlomak iz Svetoga Pisma koji izravno uči nauku o Trojstvu“. No, ostaje pitanje kako su toliko stoljeća ti redci bili dio Svetoga Pisma i Lekcionara, sastavni dio Objave, a sada više – nisu.
K tome utvrđenje modernih bibličara da te retke treba ispustiti ne odgovara na sljedeće poteškoće da bi njihovo stajalište postalo općeprihvaćeno.
Treba li se broj tri slagati s imenicama u rodu?
Opće je pravilo da se broj tri slaže s imenicom u rodu i padežu. No, kada se uklone redci 7b i 8a, tekst ima očitu grčku gramatičku pogrješku koja je uočena vrlo rano u povijesti Crkve (sv. Grgur Nazijanski, 31. govor, IV. stoljeće). Naime, u kraćenoj inačici redak 7. ima muški rod: τρεῖς/treĩs (nominativ množine muškoga roda: trojica), a u retku 8. dolaze tri imenice srednjega roda:
τὸ Πνεῦμα καὶ τὸ ὕδωρ καὶ τὸ αἷμα /
tò Pneũma kaì tò hýdōr kaì tò haĩma
(Duh i voda i krv).
Da se trojica iz 7. retka odnosi na množinu imenica srednjega roda, na grčkom bi pisalo τρία/tría (nominativ množine srednjega roda: troje), a ne τρεῖς/treĩs (trojica). Ako je kraća inačica izvorna, to predstavlja gramatički problem i presedan jer se takva pogrješka ne pojavljuje nigdje drugdje u Novom Zavjetu.
Ako se navodno umetnuti dio prihvati kao drugi dio 7. retka, gramatičke pogrješke više nema, jer se treĩs/trojica tada odnosi na dvije imenice muškoga roda (Otac i Riječ u grčkom) koje privlače rod i nad trećom imenicom koja je srednjega roda (Duh u grčkom):
ὁ Πατὴρ, ὁ Λόγος καὶ τὸ ἅγιον Πνεῦμα /
ho Patḕr, ho Lógos kaì tò hágion Pneũma
(Otac, Riječ i sveti Duh).
Teško je tvrditi da je netko naknadno izmislio Ivanov stavak jer on prirodno teče u sklopu teksta i prije i poslije, te najprirodnije rješava gramatičku pogrješku.
Osim toga, Ivanov stavak dosljedan je je s Ivanovim spisima i njegovom temeljnom temom o božanstvu Isusa Krista – Božjoj Riječi.
Ivanova paralelnost
Paralelnost je svojstvena svetopisamskom izričaju, a vlastito je obilježje i Ivanova pisanja. Suprotstavljena paralelnost u 5. glavi, 7. i 8. retku usporediva je s drugim primjerima u istoj poslanici – prema prijevodu Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva:
„Kažemo li da nemamo nikakvih grijeha, sami sebe varamo. U nama nema istine. Ako pak priznamo svoje grijehe, on je vjeran i pravedan – oprašta nam grijehe i čisti nas od svih nepravdi. Kažemo li da nismo sagriješili, njega činimo lašcem, a njegova riječ nije u nama“ (Prva Ivanova 1, 8–10).
„Pišem vama, dječice, jer su vam grijesi oprošteni po njegovu imenu; pišem vama, očevi, jer poznajete onoga koji je od početka; pišem vama, mladići, jer ste pobijedili Zloga. Pišem vama, dječice, jer poznajete Oca; pišem vama, očevi, jer poznajete onoga koji je od početka; pišem vama, mladići, jer ste snažni. Božja riječ ostaje u vama i pobijedili ste svijet“ (Prva Ivanova 2, 12–14).
„svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je. A svaki duh koji ne priznaje Isusa, nije od Boga i pripada Antikristu“ (Prva Ivanova 4, 2b–3a).
„tko ima Sina, ima i život, a tko nema Božjeg Sina, nema ni život“ (Prva Ivanova 5, 12).
Dakle, redak 7b i 8a nose obilježja Ivanova načina pisanja i prema tom mjerilu mogu biti uključeni u svetopisamski tekst.
Ivanovski sadržaj
Redak 7b i 8a nose obilježja Ivanove teologije jer mu je radnja svjedočenje, omiljeni Ivanov pojam koji se spominje u trideset i dva retka njegova Evanđelja (usp. Ivan 1, 7.8.15.32.34; 2, 25; 3, 11; 3, 26.28.32; 4, 39.44; 5, 31.32.33.36.37.39; 7, 7; 8, 13.14.18; 10, 25; 12, 17; 13, 21; 15, 26.27; 18, 23.37; 19, 35; 21, 24), jedanaest puta u poslanicama (Prva Ivanova 1, 2; 4, 14; 5, 6.7.8.9.10.11; Treća Ivanova 1, 3.6.12) i šesnaest puta u Otkrivenju (1, 2.5.9; 2, 13; 3, 14; 6, 9; 11, 3.7; 12, 11.17; 15,5; 17, 6; 19, 10; 20, 4; 22, 16.18.20).
Svjedočanstva otačkoga razdoblja
Sveti Jeronim
Dokaz da neokrnjeni tekst jest izvoran ostavio je sveti Jeronim u Proslovu katoličkim poslanicama, napisanom godine 399. On piše:
„U Grkâ koji cjelovito znaju i slijede pravu vjeru, nije takav redoslijed sedam poslanica, koje se nazivaju kanonskim, kao što se nalazi u latinskim rukopisima. Budući da je Petar prvi u broju apostolâ, njegove su poslanice prve i u redoslijedu prije ostalih. Ali kao što smo davno ispravili evanđeliste na crtu istine, tako smo i ove, uz Božju pomoć, vratili u njihov pravilan redoslijed. Jer prva od njih je jedna Jakovljeva, zatim dvije Petrove, tri Ivanove i jedna Judina.
Kao što su ih oni sastavili, tako bi ih i tumači trebali vjerno prevesti na latinski, ne uzrokujući dvosmislenost čitateljima i ne dopuštajući da se raznolikost riječi sukobljava: osobito na onom mjestu gdje čitamo o jedinstvu Trojstva u Prvoj Ivanovoj poslanici. U njoj su nevjerni prevoditelji puno griješili u istini vjere, stavljajući samo tri riječi, to jest voda, krv i duh u svojem izdanju, a ispuštajući svjedočanstvo Otca, Riječi i Duha. A u njima se katolička vjera najviše jača i potvrđuje se jedna bît božanstva Otca, Sina i Duha Svetoga.
U ostalim pak poslanicama, koliko se naše izdanje razlikuje od drugih, prepuštam razboritosti čitatelja. Ali ti, djevice Kristova Eustohijo, dok me bez ikakva razmišljanja ispituješ o istini Pisma, na neki način izlažeš moju starost da je glođu zubi zavidnika. Oni me proglašavaju krivotvoriteljem i kvariteljem Svetoga Pisma. Ali u takvu radu ne bojim se zavisti svojih suparnika. I ne ću poreći istinu Svetoga Pisma onima koji pitaju“.[6]
Dakle, Jeronim je sa svom pomnjom ispravio iskvarene rukopise koji su izostavljali redak 7b i 8a.
Taj je Proslov, između ostaloga, očuvan u rukopisu koji se zove Codex Fuldensis, a nastao je 541.–546. godine poslije Krista, što je prije većine postojećih grčkih rukopisa koji ispuštaju tri nebeska svjedoka.
K tome postoje još starija, itekako vjerodostojna svjedočanstva.
Tertulijan
Oko godine 200. godine poslije Krista Tertulijan je napisao „ova trojica su jedno“ u 25. poglavlju svoje Apologije protiv Prakseja:[7]
„Ono što slijedi nakon Filipova pitanja (Ivan 14, 8) i cijeloga odgovora na njega (Ivan 14, 9–21), nastavlja se do kraja evanđelja u istoj vrsti govora u kojem se Otac i Sin razlikuju u svojoj vlastitosti. On isto tako obećava da će Branitelja moliti od Otca, kada uzađe k Otcu, i poslati ga, i doista ‘drugoga Branitelja’ (Ivan 14, 16). A već smo objasnili koji je način On drugi. Uostalom, kaže: ‘od mojega će uzimati’ (Ivan 16, 14), baš kao što i sâm (Krist) čini od Otca. Dakle, veza Otca u Sinu i Sina u Branitelju čini trojicu, povezujući jednoga iz drugoga. ‘Ova trojica su jedno’ (Prva Ivanova 5, 7), a ne jedan, kako je rečeno: ‘Ja i Otac jedno smo’ (Ivan 10, 30) u pogledu jedinstva biti, a ne brojčane pojedinačnosti.“
Bojovnici izostavljanja retka 7b tvrde da su riječi „qui tres unum sunt – ova trojica su jedno“ Tertulijanove vlastite riječi, a ne preuzimanje rečenice iz Prve Ivanove 5, 7. No, da je Tertulijan time tumačio Ivana 10, 30 kojega navodi u nastavku iste rečenice, bio bi napisao „qui duo unum sunt – ova dvojica su jedno“, jer Ivan 10, 30 kaže da su Otac i Sin jedno, tu se Treći ne spominje.
Praksej iz Male Azije smatrao je da je Bog jedno nedjeljivo biće, žestoko se protivio svakom pokušaju podjele osobnosti ili likova Otca, Sina i Duha Svetoga i nijekao je osobno postojanje Boga Duha Svetoga, stapajući ga u očitovanje Otca i Sina te je, posljedično, također tvrdio da su i Otac i Sin umrli na križu. Na taj je način svodio Otca, Sina i Duha Svetoga na tri vida ili uloge jedne božanske osobe. Ivanovu rečenicu „ova trojica su jedno“ tumačio je kao izjednačavanje Otca, Riječi i Duha, pa mu Tertulijan zato suprotstavlja upravo taj njegov ključni argument, ali ga tumači pomoću Ivanova Evanđelja da dokaže kako trojica nisu brojem, osobnošću, svjedočanstvom jedan. Jesu jedno, ali nisu jedni te isti, jer se razlikuju, i to ne samo nazivoslovno. Radi uklapanja rasuđivanja iz Prve Ivanove 5, 7 u Ivanovo Evanđelje, Tertulijan nema potrebu formalno se pozvati na Praksejevo ključno svetopisamsko mjesto, pa zato ne dodaje: „kao što je pisano“. Pribjegava Evanđelju zato što se njegov protivnik, protiv kojega piše Apologiju, ubraja među one za koje je još Apostol rekao:
„Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama; ali neka se očituje da nisu od nas“ (Prva Ivanova 2, 19).
Budući da za Prakseja nije mjerodavan izričit tekst o Trojstvu, jer ga on shvaća kao Jedinstvo, Tertulijan svoje tvrdnje gradi na Evanđelju po Ivanu. A ondje se Isus, iako u početku predstavljen kao Lógos (Riječ, Smisao), obično naziva „Sin“ ili „Sin Božji“. Ondje se i Duh Sveti naziva „Branitelj“. Stoga su Tertulijan i drugi koji su ga slijedili sve do Nicejskoga sabora češće rabili riječ Sin, a ne Riječ, i Branitelj, a ne Duh Sveti, kojima obiluje Ivanovo Evanđelje.
Zaključno, da redak 7b potkraj II. stoljeća nije bio smatran dijelom Svetoga Pisma, Tertulijan ne bi bio aludirao na njega, jer se upravo na njemu temeljilo Praksejevo krivovjerje.
Tertulijanov problem imali su i drugi branitelji pravovjerja, jer najraniji protutrojstveni krivovjerci nisu nijekali jedinstvo Trojstva, nego različitost osobâ Trojstva. Sabelijanizam na Istoku i patripasionizam na Zapadu nijekali su razliku između Otca i Sina. Crkveni otci III. stoljeća ne bi navodili retke 7b i 8a jer bi to moglo poduprijeti sabelijanske tvrdnje o jedinstvu (jednosti) Otca, Riječi i Duha Svetoga.
Nadahnut Nebeskim svjedocima Tertulijan između 198. i 203. poslije Krista piše i u spisu o krštenju (De baptismo, 6. poglavlje):[8]
„Mi ne dobivamo Duha Svetoga u vodi (Ivan 3, 5), nego u vodi očišćeni pod (svjedočanstvom) anđela, pripremamo se za Duha Svetoga. I tomu je prethodio lik. Kao što je naime Ivan nekoć bio Gospodinov preteča pripremajući Njegove putove (Luka 1, 76; Matej 3, 3), tako i anđeo, svjedok krštenja, uništavanjem prijestupa pripravlja putove Duhu Svetome koji će doći. To uništenje obavlja vjera, zapečaćena u Otcu i Sinu i Duhu Svetome. Ako naime svaka riječ počiva na trojici svjedoka (Prva Ivanova 5, 7–8; Matej 18, 16; Ivan 8, 17; Druga Korinćanima 13, 1; Ponovljeni zakon 19, 15), koliko više Božji dar? Po blagoslovu ćemo za svjedoke vjere imati one iste koje su jamci spasenja. Dovoljan je za pouzdanje naše nade i broj božanskih imena. No budući da se pod Trojicom jamči i slavljenje vjere i obećanje spasenja, nužno se dodaje spomen Crkve, jer gdje su Trojica, to jest Otac i Sin i Duh Sveti, ondje je i Crkva, koja je tijelo Trojice (Matej 18, 20; Prva Ivanova 5, 7–8).“
Sveti Ciprijan
Godine 251. u šestom odlomku djela Jedinstvo Katoličke Crkve sveti Ciprijan Kartaški piše:[9]
„Kristova zaručnica ne može preljubiti. Čista je i nevina. Poznaje jedan dom i čistom stidljivošću čuva neoskrvnjenost jedne ložnice. Ona nas spašava za Boga. Sinove koje je rodila obilježava za Kraljevstvo. Tko se odijeli od Crkve, sjedinjuje se s preljubnicom i otuđuje od obećanjâ danih Crkvi. Ne će doći do Kristovih nagrada tko napusti Kristovu Crkvu. Tuđinac je, bezbožan, neprijatelj. Ne može Boga imati Otcem komu Crkva nije majka. Ako je tko mogao odbjeći, bio je izvan Noine korablje. Tko je bio vani i izvan Crkve, izbjegao je. Gospodin opominje i kaže: ‘Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne skuplja, rasiplje’ (Matej 12, 30). Tko narušava Kristov mir i slogu, djeluje protiv Krista. Tko drugdje – mimo Crkve – sabire, rasipa Kristovu Crkvu. Kaže Gospodin: ‘Ja i Otac jedno smo’ (Ivan 10, 30). I opet o Otcu i Sinu i Duhu Svetome pisano je: ‘I trojica su jedno’ (Prva Ivanova 5, 7). I onda da netko vjeruje kako se to jedinstvo što potječe iz božanske čvrstine i usko je vezano s nebeskim otajstvima može u Crkvi razoriti i rasplesti razdvojem suprotnih htijenja?! Tko se ne drži toga jedinstva, ne opslužuje Božji zakon. Ne čuva vjeru u Otca i Sina. Ne drži se ni života ni spasenja.“
Ciprijan ovdje ne argumentira sadržajem retka 7b kao Tertulijan, nego ističe njegovu bogoduhost, pripadanje Svetomu Pismu:
„et iterum de Patre et Filio et Spiritu Sancto scriptum est: Et tres unum sunt. –
I opet o Otcu i Sinu i Duhu Svetome pisano je: I trojica su jedno.“
Kritičari koji tvrde da je Ivanov stavak naknadno uvršten morali bi se pozabaviti zbiljom tih triju vrlo starih dokaza koji podupiru vjerodostojnost redaka 7b i 8a, razumnom tvrdnjom da su oni neosnovano ispušteni iz Pisma te prepoznavanjem očita problema koji nastaje kada ti dijelovi nedostaju.
Sveti Augustin
U djelu Država Božja, 5. knjizi, 11. poglavlju godine 413. sv. Augustin piše o sveopćoj promisli Božjoj, koje zakoni upravljaju svima stvarima:[10]
„I tako najviši i istinski Bog, sa Riječju svojom i s Duhom svetim – koje troje jest jedno; Bog, jedan i svemoćan, stvoritelj i tvorac svake duše i svakoga tijela; dioništvom u Njemu sretni su svi koji su sretni u istini, a ne u ispraznosti. On je od duše i tijela načinio čovjeka razumnom životinjom. Kad čovjek griješi, On ga ne ostavlja nekažnjena, ali ga i ne napušta bez milosrđa.“
Ostali svjedoci Ivanova stavka
Kako se ističe ovdje, Ivanov stavak poznavali su i navodili grčki otci i naučitelji:
Pseudo-Ignacije (dulja inačica Poslanice Filipljanima),
Origen (Selecta in Psalmos),[11]
Pseudo-Atanazije (Disputatio contra Arium i Quaestiones aliae),
sv. Grgur Nazijanski (Govor 45., drugi govor na Uskrs),
sv. Ivan Zlatousti (Adversus Judaeos),
Pseudo-Zlatousti (De cognitione Dei et in sancta theophania),
Zaharija Govornik (De mundi opificio),[12]
sv. Ivan Damaščanin (Carmina et cantica: In Dominicam Pascha),[13]
sv. Andrija Kretski (Magnus canon).[14]
Ivanov stavak navodili su i drugi starovjekovni latinski pisci. Tako Febadije godine 359. piše:[15]
„Tako je Duh drukčiji od Sina, kao što je Sin drukčiji od Otca. Tako je treća [božanska] osoba u Duhu, kao što je u Sinu druga osoba. Ipak je jedno [boštvo] u svemu, jer su Trojica jedno.“
Avilski biskup Priscilijan godine 380. piše:[16]
„Kao što Ivan kaže: Troje svjedoči na zemlji: voda, pȕt i krv; i to troje je jedno. I troje svjedoči na nebu: Otac, Riječ i Duh; i to troje je jedno u Kristu Isusu.“
On obrće redoslijed redaka 7 i 8, ali i on potvrđuje kako je stavak ipak postojao prije polovice IV. stoljeća, od kada najranije mogu potjecati najstariji grčki rukopisi u kojima nema stavka (npr. Sinaiticus i Vaticanus).
Sjevernoafrički biskup Vigilije Tapsaški oko godine 450. piše:[17]
„Također reče Partima:[18] Tri su, kaže, koje pružaju svjedočanstvo na zemlji: voda, krv i pȕt, i te tri su u nama. I trojica su koja daju svjedočanstvo na nebu: Otac, Riječ i Duh, i njih trojica jesu jedno.“
Isti Vigilije Tapsaški oko godine 480. piše:[19]
„Stoga, iako su u prethodnim primjerima Svetoga Pisma prešućena imena osoba, ipak ti se u svemu u njima pokazuje ujedinjeno ime božanstva. Baš kao i u ovom primjeru istine, u kojem su imena osoba jasno pokazana, a ujedinjeno ime božanstva jasno je objavljeno, kao što evanđelist Ivan kaže u svojoj poslanici: Trojica su koji svjedoče na nebu: Otac, i Riječ, i Duh, i u Kristu Isusu jedno su.“
Biskup Viktor Vitski u Povijesti progona afričkih krajeva oko godine 485. piše:[20]
„I da bismo još jasnije naučavali da je Duh Sveti jednoga boštva s Otcem i Sinom, to potvrđuje svjedočanstvo Ivana Evanđelista. Jer on kaže: Trojica su koji svjedoče na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti, i ta trojica su jedno.“
Sjevernoafrički biskup i crkveni otac sveti Fulgencije Ruspijski (462.–533.) navodi Ivanov stavak kao i Ciprijanov zapis o tome u Odgovorima protiv arijanaca:[21]
„U Otcu, dakle, i Sinu, i Duhu Svetome prihvaćamo jedinstvo biti, a ne usuđujemo se miješati osobe. Jer blaženi apostol Ivan svjedoči govoreći: Trojica su koja svjedoče na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti; i Trojica su jedno (Prva Ivanova 5, 7). To i preblaženi mučenik Ciprijan u Poslanici o jedinstvu Crkve ispovijeda govoreći: Tko narušava Kristov mir i slogu, djeluje protiv Krista. Tko drugdje – mimo Crkve – sabire, rasipa Kristovu Crkvu. I kako bi pokazao da postoji jedna Crkva jednoga Boga, odmah je umetnuo ova svjedočanstva iz Pisma: Kaže Gospodin: ‘Ja i Otac jedno smo’ (Ivan 10, 30). I opet o Otcu i Sinu i Duhu Svetome pisano je: ‘I trojica su jedno’ (Prva Ivanova 5, 7).“
Sveti Fulgencije isto tako piše u djelu Feliksu Bilježniku o Trojstvu:[22]
„Evo, ukratko imaš da je Otac jedan, Sin još jedan, a Duh Sveti još jedan: različiti u osobi, ali ne drukčiji u naravi. I stoga: Ja, kaže, i Otac smo jedno (Ivan 10, 30). Uči nas da jedno odnosimo na narav, a jesmo, na osobe. Slično i ona: Trojica su, kaže, koji svjedoče na nebu, Otac, Riječ i Duh, i ta trojica su jedno’ (Prva Ivanova 5, 7).“
Prvo, uči nas da se odnosimo na prirodu, mi koji jesmo, na osobe. Slično tome, kaže: Troje je što svjedoči na nebu: Otac, Riječ i Duh, i to troje je jedno.
Crkveni otac Kasiodor (485.–585.) u Vraćanjima na apostolske poslanice piše:[23]
„O tome na zemlji svjedoče tri otajstva: voda, krv i duh, za koja se čita da su se ispunila u Muci Gospodinovoj; na nebu pak Otac i Sin i Duh Sveti; a njih trojica jedan su Bog.“
Pisarev previd
Iako postoji više od 5000 grčkih rukopisa Novoga Zavjeta, 5. glavu Prve Ivanove sadržava njih samo 480. Točno je da većini tih rukopisa nedostaje tekst retka 7b i 8a, ali većini grčkih rukopisa isto tako nedostaje druga polovica Prve Ivanove 2, 23 („Svaki koji niječe Sina, nema ni Otca, a tko priznaje Sina, ima i Otca“), koji je Vulgata očuvala. To dokazuje da se trojstveni izričaj mogao izbrisati u većini rukopisa Prve Ivanove poslanice i da Vulgata može točnije očuvati vjerodostojna čitanja bolje nego većina grčkih rukopisa.
Od spomenutih 480 rukopisa 5. glave Prve Ivanove na grčkom samo 12 rukopisa potječe iz razdoblja prije X. stoljeća, i to nijedan iz prvoga, drugoga ili trećega stoljeća, dva iz IV. stoljeća (01 i B), dva iz V. stoljeća (A i 048), jedan iz VI. stoljeća (0296), nijedan iz VII. stoljeća, jedan iz VIII. stoljeća (L), četiri iz IX. stoljeća (K, P, Ψ, 049) i dva iz X. stoljeća (056 i 0142).
Redak 7b i 8a u njima je mogao lako biti ispušten zbog pisareva previda (skretanja pogleda, „parablepse“), tj. pogrješke kada se jedno uz drugo nađu dva ista ili slična slova, sloga ili riječi te pisar jedno nenamjerno izostavi („haplografija“). Drugim riječima, u trenutku nepozornosti preskoči s kraja prvoga retka na sličan završetak drugoga retka. A do izostavljanja je vrlo jednostavno moglo doći zbog uzastopnih redaka sa sličnim završetcima („homoeoteleuton“).
Mogućnost toga objašnjenja potkrjepljuje činjenica da čak i takozvani „najpouzdaniji rukopisi“ parablepsama izostavljaju značajne dijelove teksta.
Primjer prvi
Sinajski rukopis (Codex Sinaiticus), najstariji pisani trag Prve Ivanove 5 bez redaka 7b i 8a, zbog homoeoteleutona izostavlja ukupno 32 grčke riječi u Prvoj Korinćanima 13, 1–2 (drugu polovicu 1. retka i sve do predpredzanje riječi 2. retka):
„εαν ταις γλωσσαις των ανθρωπων λαλω και των αγγελων αγαπην δε μη εχω γεγονα χαλκος ηχων η κυμβαλον αλαλαζον και εαν εχω προφητειαν και ειδω τα μυστηρια παντα και πασαν την γνωσιν και εαν εχω πασαν την πιστιν ωστε ορη μεθιστανειν αγαπην δε μη εχω ουδεν ειμι /
ean tais glōssais tōn anthrōpōn lalō kai tōn angelōn agapēn de mē ekhō gegona khalkos ēkhōn ē kymbalon alalazon kai ean ekhō prophēteian kai eidō ta mystēria panta kai pasan tēn gnōsin kai ean ekhō pasan tēn pistin hōste orē methistanein agapēn de mē ekhō ūden eimi –
Kad bih govorio ljudske i anđeoske jezike, a ne bih imao ljubav, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i poznavao sve tajne i sve znanje, i kad bih imao svu vjeru, tako da bih i brda premještao, a ljubav ne bih imao, ništa sam.“
Pisar je izostavio podvučene riječi. Kada je prepisao prvi agapēn de mē ekhō, pogled mu je preskočio na mjesto gdje se te riječi ponavljaju i nastavio je prepisivanje odatle. Kasniji je pisar dodao izostavljene riječi u gornji rub.
Primjer drugi
Sinajski rukopis prenio je Luku 10, 31–33 tako da je ispustio 32. redak u cijelosti:
„κατα συγκυριαν δε ιερευς τις κατεβαινεν εν τη οδω εκεινη και ιδων αυτον αντιπαρηλθεν ομοιως δε και λευιτης γενομενος κατα τον τοπον ελθων και ιδων αντιπαρηλθεν σαμαρειτης δε τις οδευων ηλθεν κατ αυτον και ιδων αυτον εσπλαγχνισθη /
kata synkyrian de hiereus tis katebainen en tē hodō ekeinē kai idōn auton antiparēlthen homoiōs de kai leuitēs genomenos kata ton topon elthōn kai idōn antiparēlthen Samareitēs de tis hodeuōn ēlthen kat auton kai idōn auton esplankhnisthē –
Tim je putem slučajno išao neki svećenik, vidio ga i prošao suprotnom stranom. Slično je učinio i levit: došao je do tog mjesta, vidio ga i prošao suprotnom stranom. A putem je išao i neki Samarijanac. Došao je do njega, vidio ga i smilovao se.“
Pisar Sinajskoga rukopisa ispustio je podcrtane riječi jer je nakon riječi antiparēlthen na kraju 31. retka preskočio na tu istu riječ na kraju 32. retka i nastavio prepisivati dalje 33. redak.
Primjer treći
Prepisivač Sinajskoga rukopisa napravio je istu pogrješku u Luki 17, 34–35 i izostavio cijeli 35. redak. Nije uključio sljedeće podvučene riječi jer se glagol aphethēsetai pojavljuje dva puta:
„λεγω υμιν ταυτη τη νυκτι εσονται δυο επι κλινης μιας ο εις παραληφθησεται και ο ετερος αφεθησεται εσονται δυο αληθουσαι επι το αυτο η μια παραληφθησεται η δε ετερα αφεθησεται /
legō hymin tautē tē nykti esontai duo epi klinēs mias ho heis paralēphthēsetai kai ho heteros aphethēsetai esontai duo alēthūsai epi to auto hē mia paralēphthēsetai hē de hetera aphethēsetai –
Te će noći, kažem vam, dvoje biti u jednoj postelji. Jedno će biti uzeto, a drugo ostavljeno. Dvije će žene mljeti na istom mjestu – jedna će biti uzeta, a druga ostavljena.“
Primjer četvrti
Pisar Sinajskoga rukopisa to čini još jednom u Ivanu 6, 55. Redak bi trebao glasiti:
„η γαρ σαρξ μου αληθως εστιν βρωσις και το αιμα μου αληθως εστιν ποσις /
hē gar sarx mū alēthōs estin brōsis kai to aima moū alēthōs estin posis –
Jer moje je tijelo istinsko jelo, a moja je krv istinsko piće.“
Međutim, u Sinaiticusu stoji: „hē gar sarx mū alēthōs estin posis – Jer tijelo moje jest istinsko piće“. To besmisleno čitanje nastalo je kada je pisar zbog homoeoteleutona preskočio sve između prvoga alēthōs (istinsko) i drugoga alēthōs.
Primjer peti
Pisar Sinajskoga rukopisa opet čini istu stvar na Ivanu 16, 14–16.
„εκεινος εμε δοξασει οτι εκ του εμου ληψεται και αναγγελει υμιν παντα οσα εχει ο πατηρ εμα εστιν δια τουτο ειπον οτι εκ του εμου ληψεται και αναγγελει υμιν μικρον και ου θεωρειτε με και παλιν μικρον και οψεσθε με οτι εγω υπαγω προς τον πατερα /
ekeinos eme doxasei hoti ek tū emū lēpsetai kai anangelei hymin panta hosa ekhei ho Patēr ema estin dia tūto eipon hoti ek tū emū lēpsetai kai anangelei hymin mikron kai ū theōreite me kai palin mikron kai opsesthe me hoti egō hypagō pros ton Patera –
On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i navješćivat će vama. Malo, i više me ne ćete vidjeti; i opet malo, pa ćete me vidjeti.“
Zbog sklopa hoti ek tū emū lēpsetai kai anangelei hymin pisar Sinajskoga rukopisa izostavio je cijeli 15. redak.
Dakle, zbog homoeoteleutona najstariji rukopis ispustio je barem četiri cijela retka. To bi trebalo biti dovoljno da navede na preispitavanje krilatice kako su najraniji rukopisi = najpouzdaniji rukopisi.
Primjer šesti
Dva susljedna retka Luka 14, 26 i 27, imaju isti završetak „ū dynatai einai mū mathētēs – ne može biti moj učenik“.
„ει τις ερχεται προς με και ου μισει τον πατερα αυτου και την μητερα και την γυναικα και τα τεκνα και τους αδελφους και τας αδελφας ετι τε και την ψυχην εαυτου ου δυναται ειναι μου μαθητης οστις ου βασταζει τον σταυρον εαυτου και ερχεται οπισω μου ου δυναται ειναι μου μαθητης /
ei tis erkhetai pros me kai ū misei ton Patera autū kai tēn mētera kai tēn gynaika kai ta tekna kai tūs adelphūs kai tas adelphas eti te kai tēn psukhēn heautū ū dynatai einai mū mathētēs hostis ū bastazei ton stauron heautū kai erkhetai opisō mū ū dynatai einai mū mathētēs –
Ako netko dođe k meni, a mene ne voli više od svoga oca i majke, žene i djece, braće i sestara, pa čak i svog života – ne može biti moj učenik. Tko god ne nosi svoj križ, a ide za mnom, ne može biti moj učenik.“
Zbog toga se dogodilo da je u nekoliko rukopisa – M (IX. stoljeće), R (VI. stoljeće), Γ (X. stoljeće) i drugima – izostavljen 27. redak, tj. ono što je ovdje podcrtano. Pisar je slučajno izostavio 27. redak jer je, kada je završio s prepisivanjem „ū dynatai einai mū mathētēs – ne može biti moj učenik“ u 26. retku, pogled mu je pao na isti izraz u 27. retku i pomislio je da je njega već prepisao.
Zaključno
Puni grčki tekst Prve Ivanove 5, 7–8 glasi:
„οτι τρεις εισιν οι μαρτυρουντες εν τω ουρανω ο Πατηρ ο Λογος και το Αγιον Πνευμα και ουτοι οι τρεις εν εισιν και τρεις εισιν οι μαρτυρουντες εν τη γη, το Πνευμα, και το υδωρ, και το αιμα· και οι τρεις εις το εν εισιν /
hoti treis eisin hoi martyrūntes en tō ūranō ho Patēr ho Logos kai to Hagion Pneuma kai hūtoi hoi treis en eisin kai treis eisin hoi martyrūntes en tē gē, to Pneuma, kai to hydōr, kai to haima; kai hoi treis eis to en eisin –
Jer Trojica su koja svjedoče na nebu: Otac, i Riječ, i Sveti Duh. I njih Trojica jesu jedno. I troje je koje svjedoči na zemlji: Duh, voda i krv. I to troje jesu jedno.“
Pisar je mogao vidjeti ponavljanje treis eisin hoi martyrūntes en i preskočiti s toga mjesta u 7. na isto mjesto u 8. retku. Ovo nije klasični slučaj parablepse jer nije prepisao ni en tō iz nastavka 7. retka ni en tē gē iz nastavka 8. retka, ali se ne može pouzdano isključiti da izostavljanje nije plod trenutka pisareve nepozornosti, koja se onda nastavila tako prepisivati u aleksandrijskoj porodici rukopisa.
Namjesto zaključka
Eberhard Nestle (začetnik kritičkoga izdanja Novoga Zavjeta Nestle-Aland po kojem je Hrvatsko biblijsko društvo s partnerima godine 2025. izdalo hrvatski prijevod) godine 1899. napisao je, ne bez žuči:
„Ivanov stavak više ne zahtijeva raspravu u uvodu u grčki Zavjet; […] patološki je zanimljiv samo ako ga još uvijek brane čak i s protestantske strane“.[24]
Odbijanje rasprave, za čim je posegnuo Nestle, nije odlika uključivosti, majeutičnosti, demokratičnosti, sinodnosti, akademičnosti ni nadmoćnosti u znanju, a kršćani k tome baštine preporuku da postupaju upravo suprotno (v. Prvu Petrovu 3, 15).
Patologija je u užem smislu proučavanje bolesnih promjena, zbivanja i stanja u organizmu pretežito razudbom i sitnozorom, a u širem smislu svako odstupanje od zdrave ili prirodne strukture ili uloge; nepravilnost, bolest ili izobličenje. Pravo je pitanje što jest patologija u slučaju Prve Ivanove 5, 7–8? Ustrajavanje na svjedočanstvu dvaju rukopisa na grčkom iz IV. stoljeća ili uzimanje u obzir cjeline, svih dostupnih podataka i predaja?
Grčka Pravoslavna Crkva čuva Ivanov stavak, Latinska Crkva u Vulgati i u mnoštvu prijevoda na narodne jezike čuva Ivanov stavak, Anglikansko zajedništvo u Bibliji kralja Jakova čuva Ivanov stavak, akademska zajednica i biblijska društva u nizu kritičkih izdanja od XVI. do XXI. stoljeća čuvaju Ivanov stavak, sve kao zdravi i prirodni sadržaj, tijek, strukturu, ivanovski stil, rječnik i sukladnost; pogođeno i smisleno značenje, slovničku (gramatičku) i bogoslovnu (teološku) pravilnost. Na njegovu vjerodostojnost ukazuje niz unutarnjih dokaza iz samoga teksta, i vanjskih iz povijesti kršćanske književnosti.
Vrijeme je da katolici postanu ponosni na sv. Jeronima, pouzdanost čitanja Vulgate i Predaju.
[1] „ὅτι τρεῖς εἰσιν οἱ μαρτυροῦντες ἐν τῷ οὐρανῷ, ὁ Πατὴρ, ὁ Λόγος καὶ τὸ ἅγιον Πνεῦμα, καὶ οὗτοι οἱ τρεῖς ἕν εἰσιν καὶ τρεῖς εἰσιν οἱ μαρτυροῦντες ἐν τῇ γῇ, τὸ Πνεῦμα καὶ τὸ ὕδωρ καὶ τὸ αἷμα, καὶ οἱ τρεῖς εἰς τὸ ἕν εἰσιν. –
hóti treĩs eisin hoi martyrū͂ntes en tō̃ͅ ūranō̃ͅ, ho Patḕr, ho Lógos kaì tò hágion Pneũma, kaì hū͂toi hoi treĩs hén eisin kaì treĩs eisin hoi martyrū͂ntes en tē̃ͅ gē̃ͅ, tò Pneũma kaì tò hýdōr kaì tò haĩma, kaì hoi treĩs eis tò hén eisin“
(Erazmo Roterdamski, Novum Testamentum omne 1522.; Robert Estienne, Textus receptus, 1550.; Novi Zavjet Ekumenskoga Patrijarhata u Carigradu, 1904.–2020.; Novum Testamentum Graece et Latine, edidit Augustinus Merk, Romae: Pontificium institutum biblicum, 111992.).
Novi Zavjet koji je odobrila Velika Kristova Crkva (Patrijarhalni tekst), izvorno izdanje Ekumenskoga Patrijarhata u Carigradu 1904., koji je 2020. objavilo Grčko biblijsko društvo (Ελληνική Βιβλική Εταιρία) uključuje Ivanov stavak (Prva Ivanova 5, 7–8). Ivanov stavak sadržavaju i prijevodi Petra Katančića i Ivana Ruperta Gusića u nakladi Hrvatskoga biblijskoga društva. Stoga se za ispuštanje Ivanova stavka u Hrvatskom standardnom prijevodu godine 2025. ne može kriviti globalnu politiku Sjedinjenih biblijskih društava. Ivanov stavak ispušten je u grubo prepravljenu prijevodu Ivana Evanđelista Šarića u nakladi Hrvatskoga biblijskoga društva, iako je objavljen u izvornom prijevodu (Sarajevo, 1942., str. 458).
[2] Prva Ivanova 5, 7–8 na latinskom: „Quoniam tres sunt, qui testimonium dant in cælo: Pater, Verbum, et Spiritus Sanctus: et hi tres unum sunt. Et tres sunt, qui testimonium dant in terra: spiritus, et aqua, et sanguis: et hi tres unum sunt“ (Vulgata).
[3] Prva Ivanova 5, 7–8 na staroslavenskom:
„Tri jure ubo sutь iže svêdêtelьstvo dajutь na nebeseh’ Otacь i Sinь i Duhь Sveti: i si tri edino sutь. I tri sutь dajućei sьvêdêtelьstvo daûtь na zemli: Duhь, voda i kr’vь. I si tri edino sutь“ (Misal kneza Novaka, 1368.);
„Tri jure sutь ki svêdêtel’stvujutь na nebesihь Otacь i Sinь i Duhь Sveti: i si tri edino sutь“ (Hrvojev misal, 1404.);
„tri ubo sut’ iže svêdêtelstvo vzdaût’ na nebê . Otacь Slovo Duhь Sveti i si tri edino sutь “ (Prvi beramski misal, XV. st., list 97d);
„Zane tri sutь iže svedêtelstvo daûtь na nebêsi: Otacь, Slovo i Duh Sveti: i ti tri edno sutь. I tri sutь iže svedêtelstvo daûtь na zemli: Duh, voda i krv“ (Šimun Kožičić Benja, 1531.);
„Zanje trije sut svêdêteljstvujućii na nebêsi Otac: Slovo i Duh Sveti: i si trije jedino sut. I trije sut svêdêteljstvujućii na zemlji: Duh, i voda, i krv: i si trije jedino sut“ (Jozef Vajs, Rimski misal slovênskim jezikom, 1927.).
[4] Prva Ivanova 5, 7–8 u prijevodima na hrvatski:
„jere su tri, ki svidočastvo daju na nebo: Otac i Sin i Duh Sfeti, a ovi tri jedno su. A tri su, ki svidočastvo daju na zemlju: duh i voda i krf, i ovi trz jedno su“ (Bernardin Drvodilić Splićanin, 1495.);
„Zašto bo su tri, koji svjedočanstvo davaju… tri jedno su. A tri su koji svjedočanstvo davaju na zemlji: duh, voda i krv“ (Ivan Drkoličić Ričić);
„Jere su tri, koji sviedočanstvo daju na nebu: Otac, Rieč i Duh Sveti, i ovi tri jedno su. I tri su koji sviedočanstvo daju na zemlji, Duh i voda i karv; i ovi tri jedno je“ (Bartol Kašić, Vanghielia i pistule, istomaccene po Bartolomeu Kassichiu, Romae 1641., str. 137–138, Lekcionar);
„Jere su tri koji čine sviedočanstvo na nebu: Otac, Rieč i Duh Sveti, i ovi tri jedno jesu. I tri su koji čine sviedočanstvo na zemlji, Duh i voda i karv; i ovi tri jedno jesu“ (Bartol Kašić, Sveta Pisma);
„ere su tri, koji svjedočanstvo daju na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti, i ovi tri jedno su. I tri su, koji svjedočanstvo daju na zemlji, Duh i voda i karv; i ovi tri jedno je“ (Vandjelja i kgnighe apostolske, [prir. Ivan Salatić], Ragusa, 1784., str. 162);
„Jere su tri, koji svidočanstvo daju na Nebu; Otac; Rič i Duh Sveti: i ova Tri jedno jesu. A tri su, koja svidočanstvo daju na zemlji: Duh, i Voda, i Kerv: I ova tri jedrio jestu“ (Epistole i Evangjelja, prir. Emerik Pavić, U Budimu 1808., str. 206);
„Buduć da su tri, koji svidočanstvo daju na nebu: Otac, Rič, i Duh Sveti: a tri ova jedno su. A tri su koji svidočanstvo daju na zemlji: Duh, i voda, i kerv: i ova tri jedno su“ (Petar Katančić);
„Ar tri jesu, koji svedočanstvo davaju vu nebu: Otec, reč i Duh Sveti: I ovi tri jedno jesu. Tri takaj jesu, koji svedočanstvo davaju na zemlji: Duh i voda, i kerv: I ova troja jedno jesu“ (Ivan Rupert Gusić);
„Jere tri jesu, koji svidočanstvo daju na nebu: Otac, Rič, i Duh Sveti: i ova tri jedno jesu. I tri su, koji svidočanstvo daju na zemgli: Duh, voda, i karv: i ova tri jedno jesu“ (Pisctole i Evangelja, prir. Ante Jukić, U Mletczih 1838., str. 107);
„tri su bo, koji svjedočanstvo daju na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti, i ova tri jedno su. I tri su, koji svjedočanstvo daju na zemlji, Duh i voda i krv; i ova tri jedno je“ (Evangeglja i kgnighe apostolske, [prir. Antun Kaznačić], U Dubrovniku 1841., str. 128);
„Ar tri jesu, koji svědočanstvo davaju na nebu: Otec, Rěč i Duh Sveti: i ovi tri jesu jedno. I tri jesu koii, svědočansto davaju na zemlji: Duh, i voda, i kèrv: i ovi tri jesu jedno“ (Čtejenja i Evangeliumi, [prir. Ignac Kristijanović], U Zagrebu 1851., str. 101);
„Jer tri su, koji svědoče na nebu: Otac, Rěč i Duh Sveti; i ova su tri jedno. I tri su, koji svědoče na zemlji: Duh, voda i kèrv; i ova su tri jedno“ (Poslanice ili Epistole i Blagovesti ili Evangjelja, [prir. Nikola Havliček], U Beču 1858., str. 88);
„Ar tri su, ki svidoču na nebu: Otac, Rič, i Duh sveti; i ovi tri su jedno. I tri su, ki svidočanstvo daju na zemlji: Duh, voda, i kerv: i ova tri su jedno“ (Evangjelja, Epistole i Štenja, [prir. Gašpar Glavanić], U Beču 1860., str. 89);
„Trojica bo su koji svidočanstvo čine na nebu: Otac, Slovo, i Duh Sveti, i ova su troica jedno (bitje). A troje je što čini svidočanstvo na zemlji: Duh, i voda, i krv, i ovo je troje jedna stvar“ (Ivan Matij Skarić);
„Jer je troje što svjedoči na nebu: Otac, Rieč, i Sveti Duh; i ovo je troje jedno. I troje je što svjedoči na zemlji: duh, i voda, i krv; i ovo je troje zajedno“ (Bogoslav Šulek);
„Jer je troje što svjedoči na nebu: Otac, Riječ, i sveti Duh; i ovo je troje jedno. I troje je što svjedoči na zemlji: duh, i voda, i krv; i troje je zajedno“ (Milan Rešetar);
„jer su tri, što svjedoče na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti; i ova tri jedno su. I tri su, što svjedoče na zemlji: duh i voda i krv; i ova tri jedno su“ (Čitanja i evangjelja, preveo Francisko Iveković, U Zagrebu 1912., str. 74);
„Jer su trojica, koji svjedoče na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti; i ova trojica jedno su. I troje je, što svjedoči na zemlji: Duh, i voda, i krv: i ovo troje jedno je“ (Evanđelistar, prir. Petar Vlašić, U Dubrovniku 1921., str. 124);
„Jer su trojica, što svjedoče (na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti; i ova su trojica jedno. I troje je, što svjedoči na zemlji): Duh i voda i krv, i ovo je troje jedno“ (Franjo Zagoda);
„Jer su trojica koji svjedoče na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti, i ova su trojica jedno. I troje je što svjedoči na zemlji: Duh, i voda, i krv, i ovo je troje jedno“ (Život s Crkvom (Split), ur. Josip Kirigin, II/1936., br. 21, str. 12);
„Jer su tri, koji svjedoče na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti, i ova su tri jedno. I troje je, što svjedoči na zemlji: duh i voda i krv; i ovo je troje jedno“ (Čitanja i evanđelja na nedjelje i blagdane u crkvenoj godini, po naredbi i dopuštenju zagrebačkoga nadbiskupa i suglasnosti hrvatskog katoličkog episkopata u smislu crkvenih propisa za upotrebu u javnoj službi Božjoj priredio dr Nikola Žuvić, Zagreb, 1940., str. 56; Rimski misal, prir. Dragutin Kniewald, četvrto izdanje, Zagreb, 1942., str. 316);
„Jer su trojica, što svjedoče u nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti; i ova su trojica jedno. I troje je, što svjedoči na zemlji: Duh, i voda, i krv; i ovo je troje jedno“ (Ivan Evanđelist Šarić);
„Jer trojica svjedoče na nebu: Otac i Riječ i Duh Sveti, i ova trojica su jedno. I troje svjedoči na zemlji: Duh i voda i krv, i ovo je troje jedno“ (Bogoslužje, prir. Jure Radić, Makarska, 1965., str. 242 (Tekstove je odobrio Vijeće Svete Stolice za provedbu konstitucije o svetom bogoslužju); Misal za sve dane u godini, prir. Jure Radić, Makarska, 1967., str. 314);
„Jer trojica su što svjedoče na Nebu: Otac, Riječ i Sveti Duh, i ta trojica su jedno. I troje su što svjedoče na zemlji: Duh, voda i krv; i to se troje slaže u jednome“ (Biblija Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, preveo Ivan Vrtarić, Dillenburg – Rijeka, 22016., str. 1213);
„Jer troje su što svjedoče u nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti. I ovo troje su jedno. I troje su što svjedoče na zemlji: Duh i voda i krv. I ovo troje su usklađeni u jednom“ (Biblija Sveto Pismo Staroga i Novoga Zavjeta, [preveo Rajko Telebar], Čakovec, 22020., str. 1341).
[5] Kanon 1385. paragraf 1. točka 1. i kanon 1391. Zakonika kanonskoga prava Latinske Crkve iz 1917. (Acta Apostolicae Sedis, 9/1917., pars II., str. 258 i 270); Papinsko povjerenstvo za vjerodostojno tumačenje kanona Zakonika, Odgovor broj VIII od 20. svibnja 1923. (Acta Apostolicae Sedis, 16/1924., str. 115); Papinsko biblijsko povjerenstvo, Odgovor od 22. kolovoza 1943. (Acta Apostolicae Sedis, 35/1943., str. 270 –271);
Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Dei verbum o božanskoj objavi (18. studenoga 1965.), br. 25 (Acta Apostolicae Sedis, 58/1966., str. 829–830); Sveti zbor za učenje vjere, Dekret Ecclesiae Pastorum o budnosti crkvenih pastira nad knjigama (19. ožujka 1975.), članak 2. stavak 1. (Acta Apostolicae Sedis, 67/1975., str. 282); kanon 825. paragraf 1. Zakonika kanonskoga prava iz 1983. (Acta Apostolicae Sedis, 75/1983., pars II, str. 149); kanon 655. paragraf 1. Zakonika kanona Istočnih Crkava iz 1990. (Acta Apostolicae Sedis, 82/1990., str. 1194).
[6] S. Hieronymus, Prologus septem epistolarum canonicarum
„Non ita ordo est apud Graecos, qui integre sapiunt et fidem rectam sectantur, Epistularam septem quae canonicae nuncupantur, ut in Latinis codicibus invenitur. Quod Petrus primus est in numero apostolorum primae sint etiam eius epistulae in ordine ceterarum. Sed sicut euangelistas dudum ad veritatis lineam correximus, ita has proprio ordine Deo nos iuvante reddidimus. Est enim prima earum una Iacobi, Petri duae, Iohannis tres et Iudae una.
Quae sicut ab eis digestae sunt, ita quoque ab interpraetibus fideliter in latinum eloquium, verterentur nec ambiguitatem legentibus facerent, nec sermonum se varietas inpugnaret: illo praecipue loco ubi de unitate Trinitatis in prima Iohannis Epistula positum legimus. In qua est ab infidelibus translatoribus multum erratum esse fidei veritate conperimus: trium tantummodo vocabula, hoc est, aquae, sanguinis, et spiritus in ipsa sua editione potentes, et Patri Verbique ac Spiritus testimonium omittentes. In quo maxime et fides catholica roboratur et Patris et Fili et Spiritus Sancti una divinitatis substantia conprobatur.
In ceteris vero epistulis, quantum nostra aliorum distet editio, lectoris prudentiae derelinquo. Sed tu, virgo Christi Eusthocium, dum a me inpensius Scribturae veritatem inquiris, meam quodammodo senectutem invidorum dentibus conrodendam exponis; qui me falsarium corruptoremque sanctarum pronuntiant Scribturarum. Sed ego in tali opere nec aemulorum meorum invidentiam pertimesco, nec sanctae Scribturae veritatem poscentibus denegabo.“
(Codex Fuldensis: Novum Testamentum Latine, prir. Ernest Ranke, Marburgi & Lipsiae 1868., str. 399; Migne, Patrologia Latina, svezak 29, stupci 863–874).
[7] Migne, Patrologia Latina, svezak 2, stupci 187CD –188 A.
[8] Kvint S. F. Tertulijan, Spis o krstu, prir. Marijan Mandac, Zagreb, 1981., str. 56–57.
[9] Sv. Ciprijan, Jedinstvo Crkve, Euharistija, Molitva Gospodnja, preveo Marijan Mandac, Makarska, 1987., str. 109; Migne, Patrologia Latina, svezak 4, stupac 504; S. Cypriani De catholicae Ecclesiae unitate: Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum, vol. III, pars I, Vindobonae 1868., str. 215; Maurice Bévenot, Cyprian. De lapsis and De Ecclesiae cattiolicae unitate, Oxford, 1971.; Corpus Christianorum Series Latina, svezak 3, Turnholti 1972., str. 254.
[10] Aurelije Augustin, O Državi Božjoj, svezak prvi, preveo Tomislav Ladan, Zagreb, 1982., str. 353–355.
[11] Migne, Patrologia Graeca, svezak 12, stupac 1304.
[12] Migne, Patrologia Graeca, svezak 85, stupac 1141.
[13] Migne, Patrologia Graeca, svezak 96, stupac 844.
[14] Migne, Patrologia Graeca, svezak 97, stupac 1345.
[15] Phoebadius, Contra Arianos, XXVII, 4: „Sic alius a Filio Spiritus; sicut alius a patre Filius. Sic tertia in Spiritu ut in Filio secunda persona, unus tamen omnia quia tres unum sunt.“
[16] Priscillianus, Liber Apologeticus, I, 4: „Sicut Ioannes ait: Tria sunt quae testimonium dicunt in terra: aqua caro et sanguis; et haec tria in unum sunt et tria sunt quae testimonium dicunt in caelo: pater, verbum et spiritus; et haec tria unum sunt in Christo Iesu.“
[17] Vigilius Tapsensis, Contra Varimadum, liber I, capitulum 5: „Item ipse ad Parthos: Tres sunt, inquit, qui testimonium perhibent in terra, aqua, sanguis et caro, et tres in nobis sunt. Et tres sunt qui testimonium perhibent in ceolo, Pater, Verbum, et Spiritus, et ii tres unum sunt“ (Migne, Patrologia Latina, svezak 62, stupac 359).
[18] U doba Rimskoga Carstva smatralo se da je Prva Ivanova poslanica upućena kršćanima u Partskom Carstvu (drevna Perzija/Babilon; to je Carstvo postojalo od 247. godine prije Krista do 224. godine poslije Krista), pa je „Poslanica Partima“ drugo ime za Prvu poslanicu sv. Ivana Apostola.
[19] Vigilius Tapsensis, De Trinitate Libri Duodecim, liber I: „Ergo quamvis in superioribus exemplis Scripturarum tacita sint nomina personarum, tamen unitum nomen divinitatis per omnia tibi est in his demonstratum; sicut et in hoc exemplo veritatis, in quo nomina personarum evidenter sunt ostensa, et unitum nomen divinitatis clause est declaratum, dicente Joanne evangelista in Epistola sua: Tres sunt qui testimonium dicunt in caelo, Pater, et Verbum, et Spiritus, et in Chisto Jesu unum sunt“ (Migne, Patrologia Latina, svezak 62, stupac 243).
[20] Victor Vitensis, Historia persecutionis Africanae Provinciae, liber III, capitulum XI: „Et ut adhuc luce clarius unius divinitatis esse cum Patre et Filio Spiritum sanctum doceamus, Joannis evangelistae testimonio comprobatur. Ait namque: Tres sunt qui testimonium perhibent in caelo, Pater, Verbum, et Spiritus sanctus, et his tres unum sunt“ (Migne, Patrologia Latina, svezak 58, stupac 227).
[21] Fulgentius Ruspensis, Responsio contra Arianos Libri Duo, Responsum X: „In Patre ergo et Filio et Spiritu Sancto unitatem substantiae accipimus, personas confundere non audemus. Beatus enim Joannes Apostolus testatur, dicens: Tres sunt qui testimonium perhibent in caelo; Pater, Verbum, et Spiritus Sanctus; et tres unum sunt.. Quod etiam beatissimus martyr Cyprianus, in epistola de Unitate Ecclesiae confitetur, dicens: Qui pacem Christi et concordiam rumpit, adversus Christum facit; qui alibi praeter Ecclesiam colligit, Christi Ecclesiam spargit. Atque ut unam Ecclesiam unius Dei esse monstraret, haec confestim testimonia de Scripturis inseruit. Dicit Dominus: Ego et Pater unum sumus. Et iterum: De Patre et Filio et Spiritu Sancto scriptum et: Et tres unum sunt“ (Migne, Patrologia Latina, svezak 65, stupac 224).
[22] Fulgentius Ruspensis, Ad Felicem Notarium De Trinitate liber unus, capitulum IV: „„En habes in brevi alium esse Patrem, alium Filium, alium Spiritum Sanctum: alium et alium in persona, non aliud et aliud in natura; et idcirco: Ego, inquit, et Pater unum sumus. Unum, ad naturam referre nos docet, sumus, ad personas. Similiter et illud: Tres sunt, inquit, qui testimonium dicunt in caelo, Pater, Verbum, et Spiritus, et his tres unum sunt“ (Migne, Patrologia Latina, svezak 65, stupac 500).
[23] Cassiodorus, Complexiones In Epistollis Apostolorum. Epistolam S. Joannis ad Parthos, capitulum X: „Cui rei testificantur in terra tria mysteria: aqua, sanguis et spiritus, quae in passione Domini leguntur impleta: in caelo autem Pater, et Filius, et Spiritus Sanctus; et hi tres unus est Deus“ (Migne, Patrologia Latina, svezak 70, stupac 1373).
[24] Eberhard Nestle, Einführung in das griechische Neue Testament, Göttingen, 1899., str. 260: „Das Comma Johanneum fordert in einer Einführung in das griechische Testament keine Erörterung mehr; […] nur pathologisches Interesse hat es, wenn dasselbe sogar von protestantischer Seite noch verteidigt wird.“
