Kako Isus odgaja Petra
Prema Rimskom brevijaru godine 1942. slavile su se dvije Katedre sv. Petra apostola: Rimska – Cathedra S. Petri Romae, 18. veljače, i Antiohijska – Cathedra S. Petri Antiochiae, 22. veljače.[1] Oba su datuma u kalendaru odavno, vjerojatno iz polovice prvoga tisućljeća. Papa Pavao VI., sveti, zadržao je 1969. samo Rimsku katedru na razini blagdana, 22. veljače.
Već je bilo govora o Katedri svetoga Petra apostola, isto tako i o sv. Petru apostolu, a ovdje bismo progovorili o tome kako je Isus odgajao Šimuna Petra.
Između Gospodina Isusa i Šimuna-Petra, Kefe, kako ga isključivo, čak osam puta, zove sv. Pavao,[2] bilo je čestih nesporazuma, Šimunovom krivnjom. Pogledajmo neke s pomoću kojih Gospodin na osobit način odgaja svoga glavnoga učenika. Evo prvoga nesporazuma:
Isus u Cezareji Filipovoj
nakon obećanja da će Petru/Kefi dati
ključeve kraljevstva nebeskoga, poče upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne (Mt 16,19. 21).
Božji projekt. Petar ne razumije što Isus navješćuje. Zato ga izvede na stranu i stade ga po ljudsku odvraćati:
Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi! (r. 22).
Kada se čovjek miješa u Božji plan, makar to bio i Petar, čut će odgovarajuću riječ od Isusa:
Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko (r. 23),
a to ljudsko u ovom je slučaju sotonsko.
Petar je čuo na svoj račun najstrašniju riječ koju mu je itko u životu uputio. Ne možeš ti, Petre, odvraćati Isusa od ispunjenja volje Božje. A on došao na ovaj svijet da ispuni volju Očevu! Zato je patnja, ugrađena u naš život, pa, razumije se, i u Isusov ljudski život, beskrajno mudrija od bilo kakva Petrova odvraćanja od patnje i poniženja! Petar je zašutio, ali ne vidi se da se popravio niti je tražio oproštenje zbog te svoje neumjesne upadice u Isusov plan.
Isus drugi put upozorava Petra
Na Posljednjoj večeri Isus poduze gestu koju apostoli tada ne razumješe. Gospodin uze praonik i ubrus i poče apostolima prati noge. Kada dođe do Šimuna Petra,
Petar povika: Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?
Isus mu odgovori: Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.
Petar mu reče: Nećeš mi prati nogu nikada!
Isus mu odvrati: Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom, tj. bit će odijeljen od Isusa!
Petar će na to: Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu! (usp. Iv 13,6–9).
Petar sve ovo čini iz ljubavi prema Isusu: ne želi da se Isus pred njim ponižava. Ali, evo, nekad postoji i ljubav u krivo! Petar dopusti da mu Gospodin opere noge.
Isus treći put kori Petra
Na Posljednjoj večeri
Isus reče apostolima: Kažem sada i vama: kamo ja odlazim, vi ne možete doći (Iv 13,33).
Petar se začudi i reče: Gospodine, kamo to odlaziš?
Isus mu odgovori: Kamo ja odlazim, ti zasad ne možeš poći za mnom. No poći ćeš poslije.
Petar mu uzvrati: Gospodine, a zašto sada ne bih mogao poći za tobom? Život ću svoj položiti za tebe!
Isus mu reče: Život ćeš svoj položiti za mene? Zaista, zaista kažem ti: Pijetao neće zapjevati dok me triput ne zatajiš (Iv 13,36–38).
I sve se dogodi kako Isus Petru proreče. Tek će to pijetlovo kukurikanje temeljito prodrmati dušu Petrovu.
Isus četvrti put opominje Petra
Isus uputi oštar prijekor u Getsemaniju sinedrijskoj kohorti na čelu s Judom izdajnikom, a
Petar isuče mač koji imaše uza se pa udari slugu velikog svećenika i odsiječe mu desno uho. Sluga se zvao Malho.
Isus će na to Petru: Djeni mač u korice! Čašu koju mi dade Otac, zar da ne pijem? (Iv 18,10–11).
A sv. Luka dodaje da se Isus dotače uha i iscijeli ga (Lk 22,51).
Petar se povuče ne shvaćajući zašto ga je Isus opomenuo i zašto se on ne može boriti za svoga Učitelja, pa i mačem!
Petrova nesvjesna tragedija i gorko opamećenje
Vidjesmo da Isus na Posljednjoj večeri proreče Petrovo trostruko zatajenje: Svaki evanđelist donosi svoje detalje toga događaja:
Ivana smo već vidjeli.
Matej slično sa svojim dodatcima:
Isus apostolima: Svi ćete se još ove noći sablazniti nȁda mnom.
Petar će mu na to: Ako se i svi sablazne nad tobom, ja se nikada neću!
Isus mu odvrati: Zaista kažem ti, još ove noći, prije negoli se pijetao oglasi, tri put ćeš me zatajiti.
Petar mu reče: Bude li trebalo i umrijeti s tobom, ne, neću te zatajiti. Tako rekoše i svi učenici (Mt 26,31–35).
Ova se dvojica evanđelista, Ivan i Matej, posve slažu u tome da pijevac ne će početi kukurikati prije nego Petar triput zaniječe Isusa.
A Marko:
Sve se ponavlja kao u Mateja, samo Isusovo je proroštvo malo drukčije: Zaista, kažem ti, baš ti, danas, ove noći, prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti (Mk 14,27–31).
Luka donosi Ivanovu i Matejevu verziju uza svoje dodatke o Petrovu gorkom plaču:
Isus: Šimune! Šimune! Evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe, da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.
Petar mu reče: Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt.
A Isus će mu: Kažem ti, Petre, ne će se danas oglasiti pijetao, dok tri put ne zatajiš da me poznaš (Lk 22,31–34).
Isus zna i kada će pijevac zapjevati i kada će Petar zatajiti. A Petar ne zna ni jedno ni drugo. I u trenutku kada se pijetao oglasi, Petar se osvijesti. I gorko zaplače. Bijaše to potresan plač za sve što Petar od Cezareje Filipove do Getsemanskoga vrta ispravljaše Isusa na njegovu putu u Muku i Smrt i svaki put govoraše da sebe bolje pozna nego što ga Isus pozna. To su pravi čini Petrove izdaje, nevjere: biva, Isus ne govori istinu, nego on, Petar.
I umah, dok je on još govorio, oglasi se pijetao. Gospodin se obazre i upre pogled u Petra, a Petar se spomenu riječi Gospodinove, kako mu ono reče. „Prije nego se danas pijetao oglasi, zatajit ćeš me tri puta“. I iziđe i gorko zaplaka (Lk 22,60–62); I briznu u plač (Mk 14,72); I iziđe te gorko zaplaka (Mt 26,75).
Pijevac probudi Petra iz njegove grješnosti. Ispuni se onako kako Isus bijaše prorekao: sablaznit ćeš se, posrnut ćeš, skliznut ćeš se, Petre, tri puta! Samo ne reče Petru gdje i kako će upasti u klopku. Petar mišljaše jedno, a dogodi mu se nešto sasvim drugo, i to sve samo zato što ne posluša Isusa: da bijaše ponizniji, bio bi oprezniji i pametniji. Čim pijetao otpjeva svoju prvu ariju, Petar se u savjesti otrijezni. Nema u povijesti glasnijega i glasovitijega pijevca od toga Petrova. Pijetao je vanjska savjest, opomena, upozorenje. Ali to još mnogo ne znači. Čovjek se probudio, ali se ne može dignuti sa zemlje. Mora netko doći izvana da ga pogleda, podigne, da mu pomogne.
Možda je Petar uvijek zaplakao kada bi god čuo da je pijevac zapjevao.
Gospodin ga pogleda. Ne bijaše to očajnički i ljutiti pogled. To bijaše pogled pun samilosti, sažaljenja, sućuti i milosrđa prema Petru. Taj pogled poručivaše samo jedno: Petre, žao mi te do neba! Znači, imao sam pravo kad sam ti ono sinoć prorekao. Bijaše to pogled koji u duši voljenoga učenika ostavi učinak za vijeke vjekova. I u Evanđeljima ostavi neizbrisiv zapis. Tu se sigurno Petar najprije prisjeti onoga Isusova „pogleda“ kada ga Andrija dovede pred Mesiju koji ga „pogleda“ (Iv 1,42) i promijeni mu ime.[3]
Pogled mijenja odnose, duševno raspoloženje. Štoviše, pogled mijenja srce. Isusov pogled izaziva suze u očima grješnika. Potoke suza.
A Petar zaplaka. Gorko zaplaka. Flevit amare. Briznu u plač, kako već evanđelisti, svaki na svoj način, oslikavaju Petrovu suzu. Bijaše to znak duboka kajanja, uvida u svoje grješno stanje, u izdizanje sebe iznad Krista, Sina Božjega. Kako je morala prostrujati teška misao Petrovim mozgom: „Bolje bi mi bilo da nikada nisam pošao…“. Ali, ne, Petar ne očajava, nego očekuje od Isusa pomoć. Isus ne prestaje odgajati Petra, do gorka plakanja, dok ne izazove pravu ljubav Petrova srca. I zato Petar ovako u sebi zbori:
Prije mi glava poletjela s ramenâ nego mi se srce odmetnulo od Tebe, Gospodine! Ali slabost je moja velika. Međutim i u slabosti Te svojoj ljubim, Isuse, Sine Boga živoga. Ljubav me, Isuse, natjerala da izgovorim one riječi i u Cezareji Filipovoj – da Te odvraćam od križa! I na Posljednjoj večeri – da mi ne pereš noge. I u Maslinskom vrtu – da posegnem za mačem! I u Kajfinu dvorištu – da gorko zaplačem!
Ljubav je, doista, Petru pokrila sve grijehe. Tko mnogo ljubi, mnogo mu se prašta. Tko ljubi, taj nikada ne gubi. Pa čak i kada krivo ljubi, kao Petar, Bog će mu ispraviti ljubav i upraviti je u pravom smjeru.
Isus daje Petru povjerenje
Isus se, nakon uskrsnoga doručka na obali Tiberijadskoga jezera, obrati Šimunu Petru govoreći:
Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? – i obuhvati pogledom ostalu šestoricu [Toma, Natanael, Jakov i Ivan „i još druga dva njegova učenika“: Iv 21,2] koji iziđoše na obalu ispirati mreže i brojiti ribe – sto pedeset i tri!
Šimun mu odgovori: Da, Gospodine, ti znaš da te volim! Kako ponizan odgovor!
Kaže mu Isus: Pasi jaganjce moje! I ne zaboravi da su janjci – moji!
Upita ga Isus po drugi put: Šimune Ivanov, ljubiš li me?
Odgovori mu Petar: Da, Gospodine, ti znaš da te volim!
Kaže mu Isus: Pasi ovce moje! I ne zaboravi da su to ovce moje, a ne – tvoje.
Upita ga Isus po treći put: Šimune Ivanov, voliš li me?
Ražalosti se Petar što ga upita treći put: Voliš li me? pa mu plačnim zajeca glasom: Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.
Kaže mu Isus: Pasi ovce moje! (Iv 21,15–17).
Petar je Isusa tri puta zanijekao, zato ga tri puta priznaje, ispovijeda mu svoju ljubav, ali na pravi način. Kad je god rekao kako on zna bolje od Isusa da ga voli, dobio je po mozgu. A kad je rekao: Ti znaš, ili: Ti sve znaš, Isuse – čuo je: Pasi janjce moje! Pasi ovce moje! Isus ga uspinje na katedru. Podjeljuje mu prvenstvo u pastirstvu. Petar ponizno posvjedoči da ga voli, više nego drugi. Zato može predsjedati u ljubavi i u Jeruzalemu i u Antiohiji i u Rimu, gdje je položio život svoj za Isusa: „praesidet in loco regionis Romanorum“ [Crkva koja predsjeda u zemlji Rimljana] i „universo caritatis coetui praesidens“ [koja predsjeda sveukupnom skupu ljubavi], izrazi su koje sv. Ignacije Antiohijski, početkom 2. stoljeća, primjenjuje na Petrovu Crkvu u Rimu, pišući u Proslovu svoje Poslanice Rimljanima. Uvjet pastirstva jest prava ljubav prema Bogu. Tko nema takve ljubavi, neka ne ide u crkvene pastire!
* Svih 266 Papa u povijesti kršćanstva, koji naučavahu s Katedre sv. Petra – od kojih 80 svetaca, a najveći dio mučenika – imađahu prilike učiti iz zapisanih božanski odgojiteljskih postupaka Isusovih prema Petru apostolu. Petar tek u susretu s uskrslim Gospodinom pravo provjerova, pravu pokaza ljubav i od Uskrsloga primi najodgovorniju zadaću u Crkvi.
[1] Breviarium Romanum, izdanje iz 1942.
[2] Vidi 1 Kor 1,12; 3,22; 9,5; 15,5; Gal 1,18; 2,9.11.14.
[3] Zanimljivo je da je u grčkom jeziku isti izraz i u Ivana na početku Isusova susreta s Petrom – emblépsas [particip prošli od em-blepo – pogledati] i u Luke na kraju (22,61) – enéblepsen [aorist] upre pogled. I u hrvatskom je ostao izvorni „pogleda“ i „upre pogled“.
