Osvajanje Rima

Hannibal ante portas

Kartaški ili punski vojskovođa Hanibal, jedan od najvećih stratega svijeta, rođen je 247. godine prije Krista, u Kartagi, sjevernoafričkom gradu. Ocu mu bijaše ime Hamilkar, koji ga dovede u Španjolsku kada mu bijaše 9 godina. Odgajaše ga u vojničkoj vještini i u mržnji prema Rimljanima. Kada Hanibal poodraste, zaželje samo dvoje: pobijediti Rim i, vrativši se u Kartagu, biti gospodar Sredozemlja. A kada mu 229. umrije otac, Hanibal prijeđe svomu rođaku Hazdrubalu. Kada i ovaj preminu 222. godine, Hanibala vojnici izabraše za vojskovođu. Bijaše mu tada 25 godina. Pun pouzdanja u svoju vojnu strategiju i u svoje vodstvene sposobnosti.

Sagunt. Godine 220., unatoč upozorenju rimskih izaslanika, Hanibal otpoče zaposjednućem Sagunta, grada u španjolskoj provinciji Valenciji, rimskoga saveznika, smještena na demarkacijskoj crti između kartaške i rimske vojske. I nakon osam mjeseci osvoji ga. Više prijevarom. Odatle fraza: Roma deliberante, Saguntum periit: Dok Rim vijećaše, Sagunt pade. Taj događaj bijaše povod najljućem ratu u Starome svijetu, Drugomu punskom ratu (218.-201.). Hanibal osvoji Sagunt, koji nekako više pripadaše Kartažanima, prema dogovoru iz 225. godine. Ali ne navijesti rat Rimljanima, nego čekaše da ga oni navijeste njemu, što oni i učiniše, na svoju nesreću.

Pohod na Rim. Hanibal rat prihvati i uputi se na Rim sa 60 tisuća vojnika. Prijeđe Pirineje, Galiju, Alpe i uđe u Rimsku Italiju. Svaki ratni planer mogaše predvidjeti da je udar samo s kopna, a ne i s mora, osuđen na iscrpljenje. Vojskovođa dospje na Padovansku ravnicu sa 26 tisuća vojnika i 6 tisuća konjanika. Tu sebi priključi i 15 tisuća Gala ili Kelta, također rimskih neprijatelja.

Prvi rimski poraz kod rijeke Trebije. Hanibal se poče pomalo primicati srednjoj Italiji ne pokazujući nakanu da udari na Rim. Nasuprot njemu iziđe sa svojim legijama vojskovođa Publije Kornelije Scipion. Kada Rimljani prijeđoše rijeku Trebiju, Kartažani ih napadoše nanijevši im strahovit poraz, plod Hanibalova genija. Bijaše to 218. godine. Poraz kod rijeke.

Drugi rimski poraz kod Trazimenskoga jezera. Već u lipnju 217. Hanibal se nađe pred nosom rimskih legija kod Trazimenskoga jezera. Kako Rimljane spriječi gusta magla da ne vide brda i planine kamo se bijahu posakrivali Kartažani, kada rimski vojnici priđoše sjevernoj strani Jezera, navališe Kartažani, razbiše ih i pobacaše u jezero prije nego se počeše i boriti. Poraz kod jezera.

Treći rimski poraz kod Kane (Canne). Nakon neuspjela taktiziranja Fabija Oklijevala (Cunctator) Rimljani zimi 217. izgubiše bitku, pa poslaše oko 50.000 vojnika pod vodstvom Gaja Terencija Varona. Do sukoba dođe kod Kane u Apuliji, gdje Rimljani izgubiše skoro svu vojsku, umrije i jedan konzul u bitki. Hanibal napravi luk od vojske. Rimljani udariše na centar, a Hanibal sastavi obruč i sve potamani. U jednome danu. Najveći poraz rimske vojske u njezinoj povijesti.

Neuspjeh pred Rimom. Hanibalu se učini da može udariti i na Rim. Ali svi mu računi govorahu da je bolje ne izazivati božicu Romu: malen mu bijaše broj vojnika, mnogi gradići borbeni, Rimljani naučili ratovati, a velike zidine oko Rima. Tako se on povuče u Kapuu kod Napulja, ali je ne mogaše osvojiti. Odatle, međutim, godine 211. učini jedan od najznačajnijih marševa u povijesti strojevim korakom do Rima i približi se na 3 kilometra gledajući rimske kuće i zidine. Ne bijaše čeljadeta u Rimu koje ne govoraše: Hanibal ante portas – Evo ga pred vratima! Strah i trepet – Timor et tremor. Ponovo se vrati u Kapuu. Ovaj je put i osvoji.

Hanibalov poraz kod Zame. Godine 203. Hanibala Kartaga pozva natrag u zemlju. A u Africi bijaše spomenuti rimski vojskovođa Scipion. Kada Hanibal ču da je Kartaga potpisala primirje s Rimom, odmah raskide primirje, i dade se na ratovanje. Udalji se od svoje baze u Arumentu i približi se Scipionu kod Zame, 200 km od svoje baze. Ali bez konjice. Fatalno. Kada vidje da je opkoljen, zatraži on primirje, ali rimski mu se konzul samo osmjehnu. Scipion pobijedi Hanibala, koji s nekolicinom vojnika uspje pobjeći, a Scipion, pobjednik, svečano nazvan „Afričkim“. Bijaše to 202. Hanibal čak neko vrijeme bijaše gradonačelnik Kartage, kao rimski vazal, ali ga Rimljani ukloniše. To bijaše kraj Drugoga punskog rata.

Hanibal se 195. godine skloni u Siriju, pa u Bitiniju, današnju Tursku. Kada Rimljani zatražiše da bude izručen, popi otrov i tako izdahnu godine 183. prije Krista. Sic transit gloria mundi! – Tako prolazi slava ovoga svijeta!

Budući da Kartažani nisu imali povjesničare i kroničare, sve ove podatke znamo iz rimskih i grčkih izvora. Grčki povjesničar Polibije i rimski Tit Livije tako različito prikazuju Hanibalove putove ulaska iz Španjolske u Italiji, da ni najveće mašte ne mogu to povezati. I nitko se živ ne buni, jer svi znaju da je Rim pred Hanibalom drhtao dobrih 18 godina. Ali nije osvojen.

Petrus ante portas

Rim je osvojio jedan drugi Osvajač, 250 godina kasnije. Petar apostol, vođa Isusove Dvanaestorice.

Ljubav kao zadaća i nedaća. Mi ljudi obično shvaćamo pojam ljubavi u terminima zemaljskih uživalačkih doživljaja, to jest u okviru razonode i požude, tj. neodgovornosti. Isus ne poznaje takvu ljubav. U Isusovu rječniku ljubav nije sladostrastan užitak nego naporan duhovni zadatak. Kod njega je sva ljubav iscrpljena pojmovima služenja, obdržavanja zapovijedi, vjerovanjem, zadaćom, čuvanjem i napasanjem stada, pastirstvom. Kada na obali Genezareta ču Petrovu ispovijed ljubavi, uskrsli mu Isus povjeri funkciju: neka pase janjce, ovčice, ovce, sve od najmanjih do najviših. Petar ne bijaše svjestan da uđe u okvir Božjih silnica, Božjega pogleda. Ali Gospodin ga pouči da se ne će više moći poigravati ili opasivati kako on htjede: mora biti maksimalno odgovoran pred Bogom, pred sobom, pred drugima.

Nije samo pitanje zadaće, nego i pitanje nevolje: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke, i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš (Iv 21,18). Čim prestanu zadaće, nastupit će nedaće.

Nakon Jeruzalema Petar ode u Antiohiju. Iz Antiohije „in alium locum“ – u drugo mjesto (Dj 12,17). Svi drže da je to bio Rim. Ipak nikada se biskupi ni Jeruzalema ni Antiohije ne pozivahu da su oni nasljednici Petrovi.

Kada Petar dođe „ante portas“ Rima, pitahu ga Klaudijevi policajci:
– Quo vadis? – Kamo ćeš?
– Pošao sam osvojiti Rim.
– Čime?
– Evo ovim štapom, odgovori Šimun Petar.

Pustiše „čudaka“ u grad. Koliko god zvučalo legendarno, toliko je i istinito. Ne, dakle, Hanibalovom ni vojskom ni metodom, ni taktikom ni strategijom u dva desetljeća, nego Isusovim dekretom: Tu es Petrus et super hanc Petram aedificabo Ecclesiam meam et portae inferi non praevalebunt adversus eam (Mt 16,18). I onim pastirskim štapom, koji mu je Isus naredio da ga nosi (Mk 6,8) i da njime okuplja i čuva stado Božje. Tako je Ribar s Tiberijade došao na Tiber da lovi rimske duše u Kristovu mrežu. Kada se tako osvoje rimske portae, onda im ne mogu ništa ni paklene portae! To dokazuju dva tisućljeća!

Velika djela. Petrove su dvije poslanice u Novome Zavjetu.

Prva Poslanica, kažu stručnjaci, jedna je od najljepših poslanica, vrsna stila, uzvišena grčkoga jezika, pravo remek-djelo, iznad Pavlovih poslanica. Nemoguće je da je takvo djelce od pet poglavlja napisao jedan običan ribar, gledano ljudskim rječnikom. Uostalom, u Poslanici stoji da je pisana po Silvanu, bratu vjernom (5,12). Tema joj je kristologija.

Krist je uzor, Hypogrammos (2,21): ona crta u bilježnici, po kojoj se savršeno i ispravno piše. Primjer – „da idete stopama njegovim“. Krist je mjerilo po kojem se živi.

Krist je Gospodin, Kyrios (3,15): on je Gospodar, neupitan Vlasnik, koji ima apsolutno pravo nad ljudskom osobom i cijelim čovječanstvom.

Krist je Sudac koji će suditi žive i mrtve (4,5). On nije samo uzor u ovome životu nego je i Sudac u budućem.

Krist je Čuvar naših duša – Episkopos (2,25).

Krist je Sluga Patnik. Stoga i kršćanin mora biti svjestan da će patnje sigurno doći, da je bolje nepravdu podnositi, negoli je drugomu nanositi. Čini dobro i uzdaj se u Boga (4,15), to je temeljna poruka Prve Petrove.

Druga Poslanica jest novozavjetni spis s manje novosti. Grčki je jezik najslabiji od svih novozavjetnih spisa. Oni koji su brojili, kažu da se u Prvoj nalazi 369 riječi kojih nema u Drugoj, a 230 riječi u Drugoj kojih nema u Prvoj.[1] U njoj govori Pastir, zabrinut za duše svojih vjernika, koje lašci ovoga svijeta zavode, i štiti ih od zla.

Zaključak. Petar je čovjek nagao i slab, pun ljubavi i hrabrosti, ali previše se uzdao u sebe, a premalo u Krista, dok se nije posve osvijestio i obratio.

Prošao je školu i sve faze odgoja: grješnik, sljedbenik, malovjernik, loš savjetnik, još lošiji zatajenik. Ali Isus je uspio s tim tvrdoglavcem izići na kraj.

Petar je prošao školu oproštenja: hvalisavac, pospanac, izdajnik i pokajnik. Sve se na njega sručilo. Opet je pobijedio, ali samo s Kristom.

Konačno je izabran za službu koja je najveća u Crkvi: Prvak. Da to ostvari, potrebna je Isusova molitva, Petrova ljubav i nošenje dnevnoga križa u službi, do groba!

Sve je to Petru bilo potrebno proći kako bi mogao kasnije, obrativši se i sam, odgajati i obraćati druge i učvršćivati u vjeri braću svoju.

Papa je onaj Pastir, vrhovni, koji mora imati najviše razumijevanja i ljubavi.

Biskupi su oni Pastiri koji moraju pokazati najviše shvaćanja u služenju.

Prezbiter je Pastir koji svjedoči i slijedi Krista služeći svima, u mjestu, među osobama, bio on „prvi u Galiji“ ili Galileji, ili „drugi u Rimu“,[2] u povjerenu mu poslu.

Svatko od nas posrće i pada, netko na ovom, netko na onom terenu, vrtu ili dvorištu. Ali, makar pali, nemojmo ostati ležati. Bog nas treba u svojoj službi. Ostanimo vjerni do smrti! I primit ćemo vijenac pravednosti.

U vrijeme progona koji je poduzeo car Neron Petar je pokušao bježati iz Rima. Pobožna tradicija, koju je popularizirao glasoviti poljski književnik Henrik Sienkiewicz romanom Quo vadis? (u kojem veliča duhovnost i odricanje prvih kršćana, a osuđuje poganski Rim, i za koji je dobio Nobelovu nagradu 1905. godine), prenosi riječi koje je Petar uputio Isusu koji mu se ukazao na Apijevoj cesti.

– Quo vadis, Domine?
– Venio iterum crucifigi – dolazim u Rim da budem ponovo razapet, odgovara mu Isus.

Petar se pokajnički vratio, pogotovo ako mu je još i pijevac jednom otpjevao, bio je uhićen i na vatikanskom brežuljku razapet.

Prigodom razapinjanja imao je samo jednu želju: da mu glava bude okrenuta k zemlji, a noge k oblacima nebeskim. Nije dostojan biti ni razapet kao Gospodin (takva mu se slika nalazi u crkvici Domine, quo vadis na Apijevoj cesti). Na mjestu njegove smrti bio je jedan znak, spomenik, „tropeum – grob“. Arheolozi su 1940., ispod bazilike sv. Petra pronašli neku starodrevnu ploču na kojoj je napisano ime Petros.

Svetkovinu mučeništva sv. Petra i sv. Pavla slavimo 29. lipnja.

[1] W. Barclay, The Letters of James and Peter, Edinburgh, 1976., str. 287.

[2] Priča se da je G. J. Cezar, prelazeći preko Alpa pokraj nekoga “barbarskog gradića s vrlo malim brojem stanovnika i jadna izgleda”, rekao: “Što se mene tiče, volio bih biti prvi kod ovih nego drugi u Rimu”: Plutarh, III., Cezar, u: Usporedni životopisi, Zagreb, 1988., str. 102.