Ponedjeljak, 17 svibnja

Katedra svetog Petra apostola


Kao liturgijski blagdan Katedra Petra apostola u Crkvi se slavi 22. veljače, različito od svetkovine njegove mučeničke smrti 29. lipnja, i to od 4. stoljeća naovamo. Uz tu svetkovinu mučeništva vezano je i ime sv. Pavla apostola, koji se ne ubraja u Dvanaestoricu, ali kojemu se uskrsli Gospodin ukazao i pozvao ga u službu evangelizacije narodâ. Apostolski Prvaci, koji nisu utemeljili Crkvu Kristovu u Rimu, jer su već našli kršćane u njemu, jesu njezin temelj. Nisu dali svoje živote za Krista istoga dana, ali jesu u istome gradu, Rimu, možda iste 67. godine: Petar na križu na vatikanskome brežuljku, a Pavlu je, kao rimskomu građaninu, mačem odrubljena glava izvan rimskih zidina. „Tako su svaki na svoj način okupili jednu Kristovu Crkvu, bratski osvojili mučenički vijenac i zajedničko štovanje vjernika svojih“ (iz predslovlja). I sv. Pavlu Crkva slavi još jedan blagdan, njegovo Obraćenje ili Prosvjetljenje u Damasku, 25. siječnja.     

Petrovi padovi i primat. I sam je Petar apostol u svome ljudskom izdanju jadan i grješan. To je i sam priznao i molio Isusa: „Idi od mene! Grješan sam čovjek, Gospodine!“ (Lk 5,8). Kada je bacio mrežu na Kristovu riječ, kada se oslonio na Isusovu moć, onda je bio snažan kao Stijena, Hridina, Kamen, kako mu je i sam Gospodin nadjenuo novo ime za novu službu (Iv 1,42). I samo njemu.  

Tek što je Gospodin Isus Petru apostolu u Cezareji Filipovoj, nakon njegove ispovijesti vjere u Isusovo božanstvo po Očevoj objavi, obećao: Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga… (Mt 16,17-19), Petar se umislio da svoju ljudsku logiku može podastrijeti Božjoj Logici odvraćajući Krista od križa, pa ga je Gospodin nazvao čak „sotonom“, jer ne misli po Božju, nego po ljudsku (Mt 16,23).

A s obzirom na neobičan pad njegova trostruka zatajenja: u Cezareji ga priznaje „Sinom Boga živoga“, a u Kajfinu dvoru pred sluškinjama ne poznaje ga ni kao „čovjeka“! (Lk 22,57-60), Isus je pokazao da drži do svoga obećanja, da moli za Petra da mu ne malakše vjera, proriče mu, nakon tri njegova pada, da će ga pijevac „podsjetiti“ kada se već ne drži Isusove riječi, obraća Petra, uslišava mu raskajani gorki plač te mu potvrđuje da sâm, došavši k sebi, učvršćuje braću svoju (Lk 22,32). Ni taj grijeh zatajenja, koliko god bio težak i neshvatljiv, nije ni najmanje ugrozio Petrovu najavljenu službu, ali jest ga poučio životnoj poniznosti i kajanju.

Pa, nakon Petrove ispovijesti ljubavi, uskrsli mu Isus na obali Genezareta, pred ostalom šestoricom Apostola, konkretno daje učiteljsko i upraviteljsko pastirstvo – primat: Pasi janjce, ovce moje… (Iv 21,15-17). Petar uključuje povijesno ime, kršćanski simbol i karizmatsku službu. I kao da je Isus uzeo Petra za paradigmu budućih Papa: kada se budu oslanjali na Isusa i u njegovo ime i uz asistenciju Duha Svetoga poučavali i upravljali Kristovim stadom, izvršit će povjerenu im zadaću. A ako se prepuste požudi očiju, tijela i oholosti života (1 Iv 2,16), degradirat će i sebe i dostojanstvo katedre s koje poučavaju.

Rimski biskup – Papa. Povijesna je i općepriznata činjenica da je sv. Petar[1] kao Rimski biskup podnio mučeništvo u glavnome gradu Carstva, i da se od samih početaka Biskup Rima smatra ujedno nasljednik sv. Petra i u Rimskom biskupstvu i u samom Papinstvu, tj. samo je Papa – Rimski biskup, i samo je Rimski biskup – Papa.

Nasljedstvo. Nije služba ili karizma učiteljstva i pastirstva dana samo Petru nego i njegovim nasljednicima, Rimskim biskupima. Apostolski zbor s Petrom na čelu ima svoga nasljednika u Biskupskom zboru, uvijek sa svojom glavom Rimskim prvosvećenikom, Papom. Isus je osobno zajamčio svoju prisutnost: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20).   

Navedimo dva primjera iz prva dva stoljeća konkretna prvenstva Petrovih nasljednika:

Sv. Klement Rimski,[2] papa (92.-99.), u ime Rimske Crkve piše na grčkom jeziku opširnu Poslanicu Korinćanima (65 poglavlja) da smiri „bezbožnu i nesretnu pobunu“ (1). Koji je bio povod: ustanova prezbiterata ili unutrašnji crkveni metež u kojem je narod svrgnuo nekoliko korintskih svećenika sa službe a postavio druge, o tome se raspravlja. Pozvan da utiša uzburkano stanje, papa Klement moli: „Pružit ćete nam naime radost i veselje ako se pokorite onomu što smo pisali po Duhu Svetomu“ (63). Koliko god bio učinkovit u smirivanju vjerničke bure, još je značajnije da se papa Klement osjećao pozvanim, bilo iz Korinta bilo od sebe kao biskup Rimske Crkve, da intervenira u uspostavi mira i reda.

Sv. Viktor I.,[3] papa (189.-197.), osuđuje montanizam, koji je kao karizmatski pokret isticao da je kraj svijeta pred vratima, a još više ulazi u rješavanje pitanja o slavljenju Uskrsa, koje je nastalo na Istoku, gdje se slavio 14. nisana po židovskom kalendaru, bez obzira bila ili ne bila nedjelja. A u Rimu uvijek nedjeljom nakon 14. nisana sa spomenom na Isusovo uskrsnuće. Uveden je rimski običaj u cijelu Crkvu.

Vlastiti putovi – bratsko zajedništvo. Ipak, Drugi vatikanski koncil u Dekretu o ekumenizmu (Unitatis redintegratio, 14) prizna da Papa nije na isti način nastupao na Istoku i na Zapadu. Crkve na Istoku slijedile su vlastite putove u liturgiji, disciplini i pravu, a bile su povezane bratskim zajedništvom s Rimom. Najprije je u koncilskom tekstu bila verzija: Sede Romana arbitra, juxta communem consensum – pod sudstvom Rimske Stolice, prema zajedničkom pristanku, ali je u posljednjoj inačici to prerečeno u: Sede Romana moderante, communi consensu – pod ravnateljstvom Rimske Stolice, uza zajednički pristanak. To znači da je rimska vlast bila u svim Crkvama činjenično prihvaćena kao vodstvena (ublažen je izraz: sudačka), ali ne tražena, ni iznuđena, ni izglasana, ni dogovorena, ni osporena, nego kao stvarno postojeća od apostolskoga vremena, tj. od sv. Petra.

Katedra jest tvarna stolica s koje sv. Petar i njegovi nasljednici Rimski biskupi naučavaju i upravljaju Crkvom u Rimu i Crkvom Božjom. Smisao blagdana Katedre sv. Petra jest čašćenje one vlasti koju je Isus podijelio apostolskomu Prvaku, koji se služi tom katedrom kao crkvenim simbolom. Značenje je slavlja u tome što se drži da su tu, u katedru sv. Petra u apsidi istoimene bazilike u Vatikanu, ugrađene relikvije one izvorne katedre s koje je sv. Petar poučavao. Pošteno govoreći, to je povijesno vrlo teško dokazati i rekonstruirati. Današnja kompozicija katedre, brončano djelo Gian Lorenza Berninija iz 1666. godine, smještena je ispod upečatljiva vitraja Duha Svetoga u obliku goluba, a poduprta rukama, tj. istim naukom i vjerom istaknute četvorice crkvenih naučitelja: s Istoka sv. Atanazijem Velikim i sv. Ivanom Krizostomom, a sa Zapada sv. Ambrozijem i sv. Augustinom.

Katedrala. Svaki biskup ordinarij ima svoju katedru ili učiteljsku stolicu s koje poučava i upravlja svojom dijecezom. Od toga pojma katedre dolazi i riječ katedrala koja označuje glavnu crkvu, majku svih crkava, u jednoj biskupiji.

Katedra Petrova daje Papama snagu i dostojanstvo, a oni od samoga početka kršćanstva svojim prianjanjem uz Isusov nauk i ćudoređe u svakom vremenu pokazuju koliko im je do čuvanja i promicanja toga božanskoga nauka i uprave. U prvih 350 godina prvih 35 papa, sve jedan za drugim, proglašeno je svetima.  

Dvije su vjerske istine u vezi sa sv. Petrom i njegovim nasljednicima Papama, definirane na I. vatikanskom koncilu, 1870.:

– Primat vlasti ili jurisdikcije: prave, neposredne i redovite nad cijelom Crkvom i nad svakim pojedinim njezinim članom.

– Nezabludivost u iznošenju objavljena nauka kada kao učitelj i pastir iznosi nauk vjere i morala i obvezuje sve vjernike u Crkvi.

Ex cathedra. Latinski izraz ex cathedra – s katedre, crkveno znači da je Rimski prvosvećenik nezabludiv pod točno određenim uvjetima, prema definiciji I. vatikanskoga koncila:

a) da Papa kao učitelj i pastir svih Kristovih vjernika govori službeno, a ne privatno:

b) da definira stvari vjere i ćudoređa u odnosu na spasenje duša, tj. tumači i predlaže objavljene istine i zakone radi provođenja kršćanskoga života da svatko može postići ponuđeno spasenje;

c) da Papa jasno kaže da kani definirati vjersku istinu tako da svakoga obvezuje;

d) da govori cijeloj Crkvi, i to slobodno, i na način da nauk, koji možda upućuje partikularnoj Crkvi, želi protegnuti i na sveopću Crkvu. Dakle, crkveni izraz ex cathedra znači: službeno, svetopisamski utemeljeno, obvezatno i sveopćevrijedno u stvarima vjere i morala.

Hijerarhija istinâ. Drugi vatikanski koncil govori o dvostrukom redu definiranih dogmi ili „hijerarhiji“ istinâ katoličkoga nauka, tj. o njihovoj povezanosti s temeljem kršćanske vjere (UR, 11). U prvi red ulaze istine našega otkupljenja i spasenja: Bog Otac, Sin Božji Spasitelj, Duh Sveti Posvetitelj; Utjelovljenje, Uskrsnuće, Presveta Euharistija… A u drugi se red ubrajaju na pr. dogme Marijinih povlastica: Bezgrješno začeće, Uznesenje dušom i tijelom u nebo; Petrov primat… Nisu na istoj ravni, u odnosu na naše spasenje, istine o Presvetom Trojstvu i o Papinu primatu.

Zaključak. Kako je i sva Crkva božansko-ljudsko tijelo i djelo, tj. s božanskim sadržajem i ljudskim primjesama, tako je i Papinstvo u njoj, s jedne strane, božanskoga prava, a, s druge strane, ljudskoga praha. Do sada je bilo 266 Papa, uključujući i sv. Petra, Prvaka – Protosa (Mt 10,1), i čak 37 antipapa. S katedre Petrove proglašen je 81 papa svetim, a 9 njih blaženima. Trećina. Jedan je od antipapa, onaj prvi, Hipolit Rimski (217.-235.),[4] prognan na Sardiniju gdje je mučenički preminuo, također proglašen svetim.

Papinstvo je specifična služba, povjeravana krštenim muškarcima iz različitih naroda, krajeva i staleža. Pape su u povijesti bili birani na različite načine.[5] Različito presuđivali u raznim vrtlozima crkvenih i društvenih zbivanja. U njihovu se životu mogla očitovati sva ljudska ranjena narav, ali i sva milost Božja „u glinenim posudama“ na djelu.

Kada se ima u vidu kakva je to vrhunska služba u Crkvi i u povijesti spasenja, služba koja traži izvanredne moralno-intelektualne darove, karizmu upravljanja cijelom Crkvom, tko bi se mogao po sebi smatrati dostojnim takvih ključeva i takve uzvišene učiteljske katedre i pastirstva. Isus, uostalom, nije rekao: Ugledajte se u Petra, u Vigilija, u Honorija II., u Klementa XIV., u Ivana XXII., nego i sve Apostole i sve svoje Namjesnike na zemlji i sve svoje sljedbenike uvijek poziva da se ugledaju u Njega, u Božanski Uzor i Izvor spasenja svakomu od nas.

Poučno bi bilo pogledati barem neke likove papinstva kroz povijest da se vidi istinitost one paradoksalne uzrečice:

Ecclesia ab hominibus gubernatur. Ergo divina est!

Crkvom upravljaju ljudi. Vidiš li da je – božanska!


[1] P. Grech, „Pietro, santo“, u: Enciclopedia dei Papi, I., Roma, 2000., str. 175-194.

[2] F. Scorza Barcellona, “Clemente I, santo”, u: Enciclopedia dei Papi, I., str. 199-212.

[3] Isti, “Vittore I, santo”, u: Enciclopedia dei Papi, I., str. 229-233.

[4] E. Prinzivalli, „Ippolito, antipapa, santo“, u: Enciclopedia dei Papi, I., str. 246-258.

[5] E. Vesely, Izbor Pape: od sv. Petra do Ivana Pavla II., Zagreb, 2005.; I. Jakulj, Izbor Pape, Split, 2007.