Kornelije iz Cezareje
Kornelije je rimski časnik, satnik ili stotnik, zapovjednik „italske čete“, stacioniran u Cezareji Primorskoj u Palestini. Tu je boravio i rimski carski prokurator ili upravitelj. Satnik Kornelije bijaše čovjek bogobojazan, ljubitelj molitve i djelitelj milostinje. Takva mu bijaše i supruga i djeca. A Bogu je mio odakle god tko bio, samo ako se Gospodina boji i za pravdu se bori. I svidje se Bogu da Kornelija pozove iz poganstva u kršćanstvo. Nije dosta da ima samo naravne darove, naravnu religiju, Bog mu želi dati svoju posebnu milost, objavu, sakramente. Kornelije je prvi obraćenik s poganstva, i to čudesnim zauzimanjem sv. Petra, vidljiva poglavara Apostolskoga zbora i cijele Crkve Kristove. Pokrsti se on i sav njegov dom. Posvećeno mu je cijelo 10. poglavlje Djela apostolskih.[1] Spomendan 20. listopada.
Religiozni časnici
Na nekoliko se mjesta u Novome Zavjetu spominju visoki vojni dužnosnici, oficiri (prema officium = dužnost) – ugodnija je riječ časnici! – kao izvanredno kulturne osobe, vrsni diplomati, ljudi mudre glave, plemenita srca i okretna prsta. Nisu to samo hrabri vojnici, odgojeni časnici, nego pravi stupovi rimske vojske. A vojska je doista stup svakoga društva i carstva. Car bijaše za to da se na odgovorna mjesta postavljaju pametne, iskusne i ugledne osobe. Pogledajmo ukratko neke rimske stotnike i visoke časnike.
Stotnik u Kafarnaumu. On Židovima sagradi sinagogu i time pokaza da voli židovski narod i poštuje njegove svetinje (Lk 7,4-5). Kada mu se razbolje sluga, „a bijaše mu veoma drag“,[2] stotnik poruči Isusu da mu izliječi slugu. Ali mu isto tako ponizno reče da on nije dostojan da mu Gospodin uđe u kuću. Isus mu, naravno, izliječi slugu iz daljine na temelju satnikove vjere. A tu njegovu rečenicu o vlastitoj nedostojnosti izgovaramo, evo, dvije tisuće godine prije svete Pričesti. Kakve li časti za jednoga rimskog časnika, kojega Isus pohvali: „Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere!“ (Lk 7,9).
Satnik pod Križem. Longin, kako mu već bijaše pravo ime, ovjekovječen je u Evanđelju Matejevu (27,54). Stotnik koji doprati Isusa na Kalvariju pravo se obrati i prizna Isusa pravednikom. Učini li to nakon što bijaše poškropljen Isusovom krvlju po svome bolesnom oku i tako čudesno ozdravi, kako hoće stara legenda, ili samo na osnovi onoga što vidje, nije nam znano. U svakom slučaju on – progleda! “Satnik, vidjevši što se zbiva, stane slaviti Boga: ’Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik’” (Lk 23,47). Prizna i obrati se. I Bogu hvalu i slavu dade. To njegovo progledanje jest spasenje. Isus na Kalvariji, u posljednjem trenutku, od svoga službenoga neprijatelja učini svoga vječnog prijatelja.
Satnik koji ispituje Pavla (Dj 22,22-29; 23,17). U ono vrijeme u Jeruzalemu bijaše jedan stotnik, ni njemu ne znamo imena, koji ustanovi da je Pavao rimski građanin i tako ga spasi od pobunjene ulične rulje i linča (Dj 22,25). “Kada to ču satnik, priđe tisućniku i dojavi mu: ‘Što si to nakanio’? Ovaj je čovjek Rimljanin” (Dj 22,26). Rimskoga se građanina nije smjelo bičevati, niti dopustiti da ga tko drugi linčuje. Tisućnik zadrhta i promijeni odnos prema Pavlu kao rimskomu građaninu, a ne kao židovskomu rabinu i kršćanskomu apostolu. Ovdje su i stotnik i tisućnik u službi Pavla, pravde, Evanđelja.
Tisućnik iz Jeruzalema zvaše se Lizija. On, na dojavu spomenutoga satnika (Dj 22,26), a domalo i na obavijest Pavlova sestrića (Dj 23,16), spasi glavu apostolu Pavlu, kada na njega Židovi bezumno nasrnuše. Tisućnik svojim ugledom i spretnošću izvuče Pavla iz razjarene mase i odluči ga poslati u Cezareju Primorsku (Dj 23,17. 23-24). Tisućnik takvom gestom ostavi lijepu uspomenu o sebi, a Pavlov će životni put poprimiti sasvim drukčiji smjer.
Lizijini satnici: Lizija zapovjedi dvojici svojih satnika u Jeruzalemu da pripreme Pavlov put na suđenje u Cezareji (Dj 23,23). Dva satnika – kojima opet ne znamo imena – u izravnoj službi tisućnika i, evo, sada i u službi Pavla, apostola i učitelja narodâ – doctor gentium (1 Tim 2,8). Rimski upravitelj Feliks naredi jednomu od tih satnika „da se Pavao čuva, ali da uživa olakšice, i da se nikomu od njegovih ne brani posluživati ga“ (Dj 24,23). Humano i kulturno od rimskoga prokuratora.
Satnik carske čete, imenom Julije. Apostolu Pavlu, koji se bijaše prizvao na carski sud – Caesarem appello (Dj 25,11), odrediše pratitelja satnika Julija na njegovu morskom putovanju iz Jeruzalema u Rim. Za njega, toga satnika, sveti pisac Djela izričito kaže da je “s Pavlom čovječno postupao” (Dj 27,3). Humane tractans – Humano ga tretirao. Ima li ljepše pohvale? I bi li ti htio biti drukčije tretiran osim humane?
Časnici su najčasnije osobe u poganskome svijetu: pošteni, pravedni, susretljivi, uslužni, plemeniti, humani, religiozni. Eto, te bismo značajke voljeli vidjeti i u hrvatskoga i u drugih časnika, brigadira, generala.
Svećenstvo. Ako to očekujemo od časnika, koliko više takve karakteristike očekujemo od vele-časnika, koji su u službi Crkve, stupovi njezinih struktura i njezina djelovanja! Koliko više od njih očekujemo onih moralnih kvaliteta, humanih vrlina, duhovnih svojstava, religioznih gesta, kulturnih spoznaja, koje nadilaze poganske vojne časnike. Uostalom koliko smo više i sredstava i materijala ulagali u školu gimnazijalaca, u odgoj pitomaca, u spremanje kandidata na svećeništvo, nego što se ulagalo u vojne pitomce, kandidate visokih časničkih službi.
Satnik Kornelije iz Cezareje Primorske
Rimski časnik zvani Kornelije,
satnik takozvane italske čete, pobožan i bogobojazan sa svim svojim domom. Dijelio je mnoge milostinje narodu i bez prestanka se molio Bogu (Dj 10,1-3).
Tako ga predstavlja Sveto Pismo. Milodari drugima i molitve Bogu. Bližnjega volio, Boga štovao. Čovjek bijaše pobožan, tj. živio po Božjim zapovijedima koje su utisnute u ljudsko srce: poštovao svoje roditelje i naučio djecu da poštuju oca i majku Nije ubijao, niti se ljubakao s tuđim preljubnicama, niti je širio pedofiliju ili pederastiju među vojnicima, niti krao ni lagao, niti druge tomu učio, i eto ga po Božjim zapovijedima. Bogobojazan.
K tomu bijaše i molitelj. I to neprestano, tj. mogao se uvijek Bogu pomoliti. Nije mu nikada bilo dosadno sabrati se i uzdignuti ruke i oči k Bogu. Vazda mu molitva bijaše draga i za nju uvijek bijaše raspoložen, ne samo o „devetom“ času, kako ga Djela snimiše.
A druga je značajka religioznosti: darivatelj milostinje. Pred kućom mu uvijek bijaše sirotana ili da štogod prezalogaje ili da prime koji denarčić. I on i žena mu naučiše djecu da imaju srca, milosrđa prema prosjacima. Kada taj čovjek bijaše takav u svojoj prirodnoj, rekli bismo poganskoj, vjeri, onda se Bogu svidje dati mu još viši religiozni stupanj, objavljenu religiju. I doživje autentično nebesko viđenje.
Anđeo mu javi radosnu vijest da su uslišane njegove molitve Bogu i milostinje bližnjima. Stoga Bog odluči da mu pošalje glavom sv. Petra, koji će s njime porazgovoriti, u pravoj ga vjeri još više učvrstiti i svete mu sakramente podijeliti. Duh mu poručuje:
Zato sada pošalji u Jopu i dozovi Šimuna koji se zove Petar (Dj 10,5).
Kornelije ne časeći ni minute, pozva dvojicu povjerljivih slugu i jednoga privržena vojnika – trojicu dakle izaslanika – i naredi im da odu zamoliti toga označenog Petra da iz Jope dođe u Cezareju, koja bijaše na pola puta između Jope (današnji Tel Aviv) i Haife. Petar bijaše u Jopi pohađajući Crkve po Judeji.[3]
Bog poduze daljnju akciju: ti jedan korak, Bog će drugih stotinu.
Je li mogao sve anđeo srediti? – Jest.
Zašto nije? – Želio je angažirati apostolskoga prvaka da prvi raskine s nekim židovskim ljudskim predajama.
Bog te obraća po drugome. On šalje i anđela da izvrši njegovu zapovijed.
Uvjeti. Kornelije je prvoklasan primjer kandidata za kršćanstvo. Ima sve potrebne kvalitete i uvjete. Nisu li to ujedno i uvjeti za zdrav i sustavan razvoj svećeničkoga zvanja u mladićima? Spremnost na molitvu – pobožnost. Spremnost na milostinju – nesebičnost. Spremnost na pokoru – požrtvovnost.
Objava Petru
U međuvremenu i na drugoj se strani nešto čudesno događaše. Sv. Petar doživje slično anđeosko viđenje. I dok sutradan na krovu moljaše „šesti čas“, i njemu se anđeo Božji ukaza s čitavom plahtom, uvezanom na četiri roglja i punom raznih čistih i nečistih životinja sa zapovijeđu:
„Ustaj, Petre! Kolji i jedi!“ Petar odvrati: „Nipošto, Gospodine! Ta nikada još ne okusih ništa okaljano i nečisto“. A glas će mu opet, po drugi put: „Što Bog očisti, ti ne zovi okaljanim!“ (Dj 10,13-14).
Na Božje insistiranje, čak do tri puta, Petar prihvati i nasluti kamo to smjera. Očito Bog želi da se najprije Petar obrati, kako bi mogao druge obraćati. To mu davno Isus bijaše rekao: A ti, obrativši se, obraćaj braću svoju (usp. Lk 22,32). Ovdje je potrebno istaknuti dvije stvari:
Prvo, Bog sam sve naznači i poduze da pogani budu pripušteni u Crkvu, i to ne preko židovskoga obreda obrezanja, nego izravno samim sakramentom krštenja.
Drugo, Bog Petru naznači da upravo on osobno primi takva poganina – novokršćanina u Crkvu. Taj će problem biti načelno riješen kasnije na Jeruzalemskom koncilu za opću Crkvu, ali već ovdje imamo praktično rješenje, konkretan primjer i očitu poruku.[4]
„Dok se Petar dvoumio“ što bi sve to moglo značiti, Duh ga Sveti pouči u svemu kako treba postupiti. U to stigoše trojica satnikovih ljudi. Prenesoše njegovu poruku Petru:
Satnik Kornelije, muž pravedan i bogobojazan, za koga svjedoči sav narod židovski, primi od svetog anđela naputak da te dozove u dom svoj i čuje od tebe riječi (Dj 10,22).
Misterioznost Božjega djelovanja, a sve preko ljudi.
Nakon što ih Petar ugosti – već je drugi put prekršio židovski običaj da u kuću prima pogane – a prvi put bijaše prekršio time što se nastani kod Šimuna „kožara“, koji je u kući imao mnoštvo koža od čistih i nečistih životinja – spremi se Petar na put, uze čak „šestoricu braće“ (Dj 11,12) „iz obrezanja“ i pođe s njima u Cezareju.
Zašto šestoricu? – Petrov ljudski oprez i razboritost. Unatoč svim viđenjima anđela Božjega i porukama neba, unatoč svemu religioznom ozračju Duha Svetoga, primivši i ugostivši „trojicu“ pogana, Petar ipak uze još „šestoricu“ svojih vlastitih tjelesnih čuvara „iz švicarske garde“ i pođe na put. Ako se radi o rimskoj prijevari i ako dođe do okršaja, ne daj Bože, po dvojica iz Petrova zdruga mogu hrabro držati po jednoga iz Kornelijeve delegacije. Zlu ne trebalo. U Boga vjeruj, a ljudski razborito djeluj!
– Ne ćeš ti, Rimljanine, prevariti Petra, Židova!
Susret Petra apostola i Kornelija satnika
Satnik dočeka apostolskoga prvaka na kućnom pragu s rodbinom. Pade na koljena. Petar ga podiže i reče: „I ja sam čovjek!“
I stotnik, poslušan Duhu, pozdravi Petra najsrdačnijom dobrodošlicom:
Dobro si učinio što si došao! (Dj 10,22.33).
Mogao si ne poslušati Duha, ali si poslušao. Zato: Dobro si učinio što si došao! Imao si prešnijega posla kod kuće nego doći k meni, ali dobro si učinio. Mogla te tvoja opreznost natjerati da u sve posumnjaš i da uopće ne dođeš, tko bi ti zamjerio, ali dobro si učinio što si došao! U toj je rečenici i dobrodošlici sadržana sva zahvalnost, sva ljubav, sva spremnost Kornelijeva da prihvati što mu Petar odredi.
Slične ćemo riječi pročitati u Trećoj Ivanovoj: „Dobro ćeš učiniti ispratiš li ih Boga dostojno“ (r. 6). To je u Bibliji najveći izraz zahvalnosti.
Vratimo se na cijelu epizodu s Petrom i Kornelijem:
Petar će izaslanicima Kornelijevim u Jopi: Koji je razlog vašemu dolasku? (Dj 10, 21). Ne zna, zato pita.
Izaslanici će Petru: Zove te Kornelije da čuje riječi od tebe (Dj 10,22). Ne znaju, ali prenose poruku.
Petar Korneliju u Cezareji: Da čujemo, dakle, zbog čega me pozvaste (Dj 10, 29).
Kornelije Petru: Evo nas, dakle, sviju pred Bogom da čujemo sve što ti zapovjedi Gospodin! (Dj 10,33). Ne zna, zato stoji na raspolaganju.
Zanimljivo je to što se Duh tako služi ljudima i ljudskim putovima da nitko ništa ne zna što bi trebalo i na što će sve izaći. Niti Petar zna za Kornelija, niti Kornelije za Petra. A sve će se doznati. Ne snalaze se unatoč svim anđeoskim viđenjima i objavljenjima. Obojica, i Petar i Kornelije, traže volju Božju. I obojica žele čuti jedan od drugoga što Bog želi od obojice. Obojica poslušna Duhu Svetomu.
Evo primjera povjerenja u Providnost Božju koja beskrajno nadilazi naše planove. Bog stvori idejni plan, ali ga ne izvodi bez našega sudjelovanja. Ne budimo nijemi promatrači, nego vjerni i aktivni izvoditelji.
Petrov govor
Nato Petar prihvati i otpoče svoj govor koji je doista srce Evanđelja:
– Bog nije pristran. On ne gleda tko je tko. Svatko je njegov. Svatko mu je mio tko ga se boji i pravdu kroji. Bio Rimljanin ili Židov, poganin ili izabranik, stotnik ili apostol.
– Isus prođe „zemljom čineći dobro“ (Dj 10,38), mi smo tomu svjedoci, očevidci. Vidio nebrojena Isusova čudesa. Čuo nebrojene Isusove pouke i parabole. Doživio nebrojene Isusove milosti i povlastice.
– Njega, Isusa, neprijatelji Božjega imena smakoše. Petar je svjedok i toga čina, na žalost svjestan je svoje izdaje odnosno odreknuća – ali samo trenutačna.
– Ali Bog Isusa uskrisi od mrtvih. Vrhunac Božje taktike i plana s čovjekom i njegovim hodom prema vječnosti. Svi smo upućeni k uskrsnuću. O Sudnjem danu.
– Oproštenje grijeha (Dj 10,34-43). Ponuda spasenja čovjeku i čovječanstvu. Pročitaj, molim te, cijelo Deseto poglavlje Djela. Nema mu ravna poglavlja u svoj svjetskoj literaturi!
Kornelijevo krštenje
Ne preosta drugo nego da se obavi čin krštenja kako ga Krist naloži učenicima svojim: Krsteći narode u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Čudno, najprije siđe Duh Sveti na Kornelija, „krizman“, a zatim se pokrsti, krštenjem Presvetoga Trojstva. I pokrsti se on i sav dom njegov (Dj 10,44-48). Znači i mala djeca. Bijaše to prvi poganin, Rimljanin, koji prihvati kršćanstvo u prvotnoj Crkvi. Zanimljivo da to bijaše upravo jedan ugledni časnik, satnik zvani Kornelije!
Zaključak
Bog ga pozva. On se na poziv rado odazva. Onda ga Bog odabra, jer s Bogom sudjelovaše, na Božju pozitivno odgovaraše: i to zdravom pobožnošću, religioznom bogobojaznošću, ljudskom pravednošću, dijeljenjem milostinje. A kada Bog intervenira, onda se Kornelije ne skanjuje, ne postavlja Bogu Zaharijina pitanja nevjere i sumnje i ne traži znamenja, nego vojnički i pod zapovijed naređuje da se ode po sv. Petra i da se čuje što mu Duh poručuje.
– Divan primjer i za vjernika, i za redovnika, i za svećenika. Pogotovo za vojnika, časnika i nadčasnika.
[1] W. Barclay, The Acts of the Apostles, Edinburgh, 1976., str. 78-85.
[2] Samo osobe bez istinske Božje ljubavi u ovom odnosu između stotnika i sluge mogu čitati perverznu homoafektivnost,
[3] Cornelio, santo, u: Bibliotheca Sanctorum, III., reprint 1987., str. 189-192.
[4] Vidi bilješku u Jeruzalemskoj Bibliji, komentar Dj 10.
