Apostol Tadej
Ovaj se učenik Isusov redovito spominje na desetom ili jedanaestom mjestu u popisu apostola i uvijek sa Šimunom Revniteljem, pa je Crkva odredila da im se obojici istoga dana slavi blagdan mučeništva.
U prva tri Evanđelja nema nikakve akcije ili riječi koju bi poduzeo ovaj naš apostol Tadej. Samo je spomenut u katalogu apostola i ništa više.[1] Redovito je s Isusom drugovao, slušao što on priča, pratio i pamtio. On je među šutljivom većinom.
Tadejev upit – Isusov odgovor
A u Ivanovu Evanđelju samo na jednom mjestu pojavljuje se Juda, ne onaj Iškariotski, nego ovaj Juda Tadej, koji je progovorio jednu jedinu rečenicu, upit, zapravo „upao“ Isusu u riječ.[2] Na Posljednjoj večeri on je postavio Isusu jedan neobičan problem:
Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu?
Isus mu je odgovorio također jednom proširenom rečenicom:
Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (Iv 14,22-23).
Je li Tadej razumio Isusa i je li bio zadovoljan njegovim odgovorom, sv. Ivan ništa o tome ne kaže. Svakako nije postavljao nikakvo dodatno pitanje. Pretpostavljamo da je bilo sve u redu.
Koji je teološki smisao ovih kratkih dijaloških riječi, Tadejeva pitanja i Isusova odgovora, u kontekstu Posljednje večere? U jednome starom latinskom rukopisu, prijevodu, koji nije ušao kao službeni prijevod Svetoga Pisma, čitamo kako je ovaj Tadej, Juda Jakovljev, bio Zelotes, zelot, revnitelj, krajnja desnica, radikalac, ekstremist, rekli bismo današnjim političkim žargonom. Ti su zeloti nosili bodež, latinski sica, sicarius – odatle naziv i bodežari, ubojice. On je, po tome, pripadao skupini vatrenih, fanatičnih, fundamentalističkih Židova koji su mislili da je izraelski narod izabran da dominira svijetom. Ali ipak treba netko povesti taj narod. A Isus – kao da ga je sam Bog poslao na ovaj svijet za tu uzvišenu funkciju osvajanja. Međutim, koliko god Isus, po njihovu mišljenju, za to bio sposoban i voljom naroda prihvaćen, on uopće nije bio voljan niti zainteresiran staviti se na čelo tih zelota. Štoviše, ode u goru, sam. A apostol Tadej, oduševljen Isusom i njegovim naukom, sada je, u općenito nabrušenoj situaciji, očekivao drukčiji rasplet i svršetak događaja. Zbog toga svog uvjerenja i stajališta Tadej nije mogao ni shvatiti ni prihvatiti kako se ovako tragično mogu završiti Isusovi posljednji dani, kako to on priča o nekakvoj svojoj muci i jadu svome, kao da apostoli nisu izabrani zato da ponesu barjak izraelske pobjede po svijetu. Kao da je apostol Tadej mislio i rekao po prilici ovako:
– Dobro, Isuse, vođo i vojskovođo naš, mi Tebe priznamo Mesijom = Pomazanikom i Šalijahom = Poslanikom, Izabranikom Božjim. Jesi i više od toga! Ali kada će više jednom doći vrijeme da to „objaviš svijetu“ onako kako svijet očekuje i kako Bog zapovijeda? Zar nije došao trenutak da izađeš pred svijet i kažeš tomu narodu koji to očekuje: tko si, odakle si, kamo ćeš i što hoćeš s nama i sa svijetom? Da znamo gdje smo i na čemu smo. To je uglavnom doseg Tadejeve misli.
A Isusov odgovor sasvim je drukčiji i nevjerojatan, a zapravo samo njegov. Gospodin kaže da je njegovo očitovanje nemoguće osim poslušnima i onima koji srcem ljube. A netko Isusa sluša, kada čuva njegovu riječ, pa ga zato vole i Otac i Sin, i onda će se i Otac i Sin, zajedno s Duhom Svetim, nastaniti u srcu toga čovjeka.
Drugim riječima, Juda se Tadej interesira kod Isusa: Kada ćeš više izaći u mnoštvo pred te strance, Asirce i Babilonce, osobito okupatore Rimljane, dokazati svoju moć i snagu, zaprepastiti svijet, pokoriti ga i navesti da ti bude poslušan i lojalan?
A Isus mu mirno tumači da je pred njim jedino mogući način lojalnosti – poslušnost i čuvanje riječi, jedini način pobjede svijeta jest u autentičnoj ljubavi, onoj Božjoj, i da nikakav put nasilja i premoći ne može zamijeniti put istine i ljubavi. Isus mu dokazuje: Tadeju Jakovljev, ali drugoga puta nema!
Ovaj Tadejev upit kazuje da je ovaj apostol ostao neobrađen materijal do posljednjega dana; da sve prispodobe, tumačenja, čudesa, pouke, duhovne vježbe, susreti, geste, upiti, odgovori nisu koristili tomu apostolu da mu namjeste šarafe u glavi i u srcu prema Isusovoj zamisli i nauci i da izvuku iz njega ideje revnitelja.
Ovaj Isusov odgovor i odlomak pokazuje da je Učitelj bio ustrajan, beskrajno strpljiv, sa svojim učenicima tvrdoglavcima, uporan i nepopustljiv do posljednjega trenutaka. I posljednji odgovor jednak je onomu prvomu, i Isus ne popušta u svome tumačenju, a prepušta određenu ulogu Duhu Svetomu kojega će Otac poslati u njegovo Ime, i koji će poučavati učenike o svemu i dozivati im u pamet sve što im je Gospodin govorio (Iv 14,26) i uvesti ih u svu istinu.
Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga ne kao što svijet daje (Iv 14,27).
Riječi su koje svećenik izgovara neposredno prije sv. Pričesti. Mir koji Bog daje, Juda Tadeju, sasvim je drukčiji od onoga što ga svijet daje: mač, nož, bodež, rat i klat! „Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši!“ Kada je Isus ovako obrađivao svoje učenike, onda im je mogao dati i najveću moć identifikacije:
Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla (Lk 10,16).
Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji mene posla (Mt 10,40).
Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla (Iv 5,23).
Tko mene mrzi, mrzi i Oca moga (Iv 15,23).
Bjegunac
Teško je vjerovati da je učenik, koji je bio pun predrasuda, mogao i tada razumjeti svoga Učitelja. Vidio je da Isus ne ide na noževe kao što je on priželjkivao. Stoga on misli da on nema više tu što tražiti. Treba čekati drugoga, pravoga Mesiju, koji će doći u oblacima nebeskim. I Tadej je očito pobjegao zajedno s drugim apostolima nakon Posljednje večere odnosno nakon getsemanskog uhićenja. Što je on mogao misliti tih dana: Evo još jednoga Teude (Dj 5,36) ili Jude Galilejca (Dj 5,37)? A ipak taj je Isus ulijevao apsolutnu sigurnost i moć. Kako ovako svijet stoji na prijevari ljudskoj?! Kako je sve nepouzdano i samo pusta varka!? Pita se Tadej u sebi i nema odgovora ni s jedne strane.
Povratnik
Međutim, Tadej, pod nazivom „Juda Jakovljev“, ipak se ponovo pojavljuje u Apostolskom zboru nakon Kristova uskrsnuća očekujući „Branitelja“, silu Duha Svetoga (Dj 1,13).
I on je vidio Gospodina kao i drugi.
I on je s njim jeo ribu kada je ono bilo na Tiberijadskome jezeru.
I on je primio njegov blagoslov kada je odlazio u nebo, na Spasovdan.
I potom veličanstvena parada Duhova u Jeruzalemu. Napunio se Duhovom snagom i nestao. I onda nema više o Tadeju spomena u Svetom Pismu, a nastupa kršćanska predaja i doumljivanje.
Moderni bjegunac. Unesimo jednu neobičnu novovjeku epizodu. Dne 20. siječnja 1950. papa Eugenio Pacelli – Pio XII. imenovao je nadbiskupom koadjutorom „ad personam“ u Beču Franza Jachyma, rođenoga 1910. također u Beču. Neposredno pred biskupsko ređenje, 1. svibnja, u katedrali sv. Stjepana, Jachym se digao i pobjegao taksijem koji ga je čekao pred katedralom. Vratio se u samostan gdje je živio. Nije išao u korak s kard. Theodorom Initzerom (1875.-1955.), bečkim nadbiskupom (1932.-55.), i, vele, namjerno je učinio to u katedrali. Znalo se da se ne slaže s kardinalom, koji se slagao s Hitlerovim Anschlussom (1938.), ali nitko nije mogao vjerovati da će novi koadjutor na takav način pokazati svoje neslaganje. Možeš misliti kakvo je zaprepaštenje nastalo u Stephansdomu, u Beču i u Katoličkoj Crkvi. Nakon nekoga vremena uhvatili ga i doveli. Papa Pio XII. pozvao ga u Rim gdje je bio zaređen 19. svibnja 1950. u crkvi dell’Anima. Kada je kardinal Initzer napustio bečku katedru, 1955., umjesto Franza Jachyma, bivšega bjegunca, dođe drugi Franciskus, König (1905.), za nadbiskupa od 1956. do 1985. godine. Jachym bijaše koadjutor 34 godine, „sedi datus“. Rijedak slučaj u Katoličkoj Crkvi i po bijegu i po koadjutorstvu. Umro je 29. studenoga 1984. Strah, nemoć, neslaganje, uvjerenost da ne može odgovoriti pozivu na takav način.
Završavamo tumačenje ovoga jednoga jedinog apostolova upita i jedinstvenoga Gospodinova odgovora. Isus nije izravno odgovorio Tadeju na njegov upit zašto se on kao Mesija objavljuje samo njima, apostolima, a ne i svemu svijetu. Odgovorio je rečenicom koju je uvijek ponavljao: Tko čuva moje riječi ili zapovijedi, taj dokazuje da me ljubi i taj će se nastaniti sa mnom kod Oca nebeskoga. Zadaća je Tadejeva bila da bude s Isusom, da Isusovu čuva riječ, da od Isusa preuzme svjetlo i donese ga ljudima, napose nemoćnima, neukima, bolesnima, pucima i kraljevima. To Isusovo svjetlo jest njegova objava. To je Tadej i učinio. Zato je bio pozvan, poslan i zaposlen do grla i do groba.
Smrt i čašćenje
Tadej je ovozemni život, kažu pobožne legende, završio tako da je poginuo zasut strijelama na brdu Araratu, gdje se nekada zaustavila Noina korablja nakon strašnoga Potopa. Relikvije apostola Tadeja štuju se u Reimsu i u Toulousu u Francuskoj. Od 18. stoljeća njegov se kult osobito proširio u Austriji i Poljskoj, gdje je mnogim dječacima nadjeveno krsno ime Tadeusz. Poljski pjesnik A. Mickiewicz (1798.-1855.) svoju glasovitu poemu naslovio je Pan Tadeusz – „Gospodin Tadej“, najveće pjesničko djelo poljskoga romanticizma. Kršćani sv. Tadeja zazivaju u pomoć u beznadnim slučajevima.
Napominjemo da „Judina poslanica“ nije ovoga Jude Tadeja, apostola, nego Jude, Gospodinova brata.
Blagdan Tadejev slavimo zajedno s apostolom Šimunom Revniteljem: 28. listopada.
Opširniji prikaz u: Da nisam ja, Gospodine?, Mostar, 2005., str. 177-188.
[1] „Giuda Taddeo, apostolo“, u: Bibliotheca Sanctorum, VI., Rim, reprint 1988., str. 1152-1158.
[2] J. Burić, Život i običaji Svete zemlje u Isusovo vrijeme, Split, 1998., str. 270.