Marko iz Jeruzalema
U ovome prikazu slijedimo životni put i poslanje sv. Marka, evanđelista, čovjeka malo čudne ćudi i zanimljiva duhovna uspona. Malo znamo o njemu iz biblijskih tekstova, spominje se kratko tek 7-8 puta, a iz nebiblijskih izvora gotovo ništa. Upotrijebimo ipak ono što imamo na raspolaganju i povežimo u jednu cjelinu[1] da nam posluži kao primjer za naš kršćanski hod i rad.
Marijin sin, Barnabin nećak
U Djelima apostolskim čitamo:
Kad je to [Petar] uočio, zaputi se kući Marije, majke Ivana, nazvanog Marko. Ondje se mnogi bijahu sabrali i molili (Dj 12,12).
Radi se o Petru apostolu koji bȋ čudesno izbavljen iz ruke Heroda Agripe u Jeruzalemu i sretno prođe pokraj zatvorskih stražara. Čim iziđe na ulicu, odluči poći u kuću Marije, majke Ivana-Marka. Ivan je židovsko ime (Iochanan = Bog je dobrostiv), a Markos/Marcus grčko-latinsko.[2] Tada bijaše običaj da se djeci daju dva imena, pogotovo ako roditelji posjedovahu rimsko građansko pravo.
Značajno je primijetiti o kakvoj se kući radi: Ondje se mnogi bijahu sabrali i molili. Znači da se prva crkvena zajednica u Jeruzalemu skupljala u Marijinoj kući. Kako kuća bijaše prostrana, tako i kućanica Marija bijaše široka srca i otvorena duha. Sasvim je lako pretpostaviti da u tom domu, „u gornjoj sobi“ (Dj 1,13), bijaše i Isusova Posljednja večera s Apostolima, pa upravo kao spomen na taj događaj kršćani se sastajahu u toj blagoslovljenoj kući. Sasvim je vjerojatno da je na tu kuću i njezine ukućane sišao Duh Sveti kada ono bijahu okupljeni u Isusovo ime s Marijom, Majkom njegovom, i apostolima, i iščekivahu Silu odozgor. Ivan Marko potječe iz kuće koja bijaše prva novozavjetna crkva, kuća molitve. I sam se sv. Petar navraćaše u tu kuću, jer ga sluškinja Ruža odmah prepozna po glasu a da ga uopće ni ne vidje (Dj 12,13). Lako nam je zamisliti da u toj kući Petar podijeli sakrament krsta, možda kao prvomu, upravo Ivanu Marku.
Ta Marija, Markova mati, bijaše rođena sestra sv. Barnabe, Cipranina (Kol 4,10). Udala se u Jeruzalem, ali se njezin muž nigdje ne navodi. Vjerojatno preminu mlad, a Marija ostade udovica s malim Ivanom Markom, kojemu posveti svoj život. Marko bijaše zahvalan svojoj majci, možda čak bijaše malo i previše navezan na nju. Vidjet ćemo malo niže.
U svakom slučaju dobri apostoli, dobri evanđelisti, dobri svećenici i redovnici obično dolaze iz kuće u kojoj se Boga moli i štuje. U našem hrvatskom narodu, kao uostalom i u drugih naroda, zvanja su uvelike opala u ovim posljednjim desetljećima. Molimo li se?
Imajući u vidu povezanost Marijine kuće s Isusom i njegovom zajednicom, nikakvo čudo da i mladić Marko zaželje izbližega slijediti Gospodina.
Je li Marko poznavao Isusa?
U Markovu Evanđelju nalazimo jedan jedinstven odlomak o jednomu mladiću u Getsemaniju s Isusom:
A jedan je mladić (neanískos) išao za njim, ogrnut samo plahtom. I njega htjedoše uhvatiti, no on, ostavivši plahtu, gol pobježe (Mk 14,51-52).
Sv. Matej i sv. Luka preuzeše gotovo sve iz Markova Evanđelja, ali ova dva retka ne prepisaše. Ne bijaše im zanimljivo. Komična situacija u tragičnoj noći! A Marku to bȋ vrlo važno, pa koliko se god nama činilo da je to ovdje upalo bez obzira na cio kontekst. Vrlo je vjerojatno da taj mladićak – bjegunac bijaše upravo Marko. On sebe ovdje opisuje. To je autobiografski podatak, iako ne imenito spomenut. Kako se sve to dogodilo? Postoje među proučavateljima dvije verzije.
Prva teorija: vratimo se na Posljednju večeru koja bijaše u kući Marije, Markove majke. Na Večeri Marko bijaše kao neprimjetni sluga koji posluživaše Isusu lavor, vodu i ručnik da opere Apostolima noge. Mladić od 17-18 godina. On doživje Isusa i njegove apostole kao nešto neobično, prvi put viđeno u životu, onako izbliza. Isus se s njim osobno rukovao, a on ne mogaše k sebi doći od radosti. Slušaše otvorenih usta što Isus govori o Ocu, o sebi, o Duhu Svetomu, o učenicima/apostolima, o vjernicima, o Euharistiji, o služenju, o tome kako se on ponaša prema ljudima. Prepozna Marko u Isusu nečuvena heroja. I ču riječi: Jedan će me između vas izdati. Ču i apostolske upite: Da nisam ja, Gospodine? Kada Isus pođe u vrt na molitvu, a za njim apostoli, ni Marko ne mogaše odoljeti a da se ne otisne za njima da vidi što će se dogoditi. I dogodi se ono što gore spomenusmo. Dok on povirivaše iza jedne stare masline kako se Isus moli i znoji krvavim znojem, pojavi se Judina kohorta… Umalo i Marko ne nastrada. Pobježe bez plahte, u koju bijaše umotan, onako kȏ od majke rođen. I on se ne stidi to reći. Bijaše svemu tomu svjedok, makar i onako u Adamovu kostimu.
Druga je mogućnost možda vjerojatnija, iako maštovitija. Kada Juda iziđe, prije svršetka Večere (Iv 13,30), da učini ono što naopako smišljaše o Isusu, pozva Kajfinu policiju da dođe u dvoranu Posljednje večere da uhvate i svežu Isusa na Večeri. Na djelu! Zamisli! Međutim, Isus bijaše već otišao u vrt na molitvu. Kako policajci provališe u kuću, Marko, koji se već bijaše uvodio u san, iznenada se probudi i ču strahotu oko sebe. Stoga brže-bolje skoči iz postelje, ogrnu se samo plahtom i poletje u vrt da dojavi Isusu neka bježi, uhvatit će ga policija.[3] Međutim, umalo Marko ne bi uhićen. Srećom, spasi se bijegom, ostavivši plahtu. Kako god bilo, Marko smatraše potrebnim unijeti ova dva retka u Evanđelje o „jednome mladiću“, gdje je on opisan, a da sebe ne spominje ni poimence ni u prvom licu jednine.
Pavlov i Barnabin poslužitelj
Na svoje Prvo misijsko putovanje (45.-49.) Pavao i Barnaba povedoše i Ivana-Marka, Barnabina sestrića:
Imali su i Ivana [Marka] za poslužitelja (Dj 13,5).
Ne bijaše dakle propovjednik, nego običan sluga, tehničar. Barnabi bijaše jako stalo do toga da se mladi Marko uključi u misijski tim i oduševi za evangelizaciju. Zato predstavlja Marka Pavlu, kao što koju godinu prije toga predstavljaše Savla Petru i drugim apostolima. Značajna je u navedenoj rečenici grčka riječ za poslužitelja – hyperétes – što izvorno znači veslač. Sv. Luka, pisac Djela apostolskih, kao da htjede reći da Marko bijaše veslač na Pavlovu i Barnabinu misijskom brodu. Pa i jest tako.
Dobro je ne smetnuti s uma da smo na ovome svijetu samo pomagači u Crkvi koju vodi Duh Sveti, veslači na Petrovoj lađi, poslužitelji. „Beskorisne sluge“, rekao bi nam Gospodin Isus, i to samo ako učinismo sve što bijasmo dužni učiniti.
Zadovoljan u zvanju
Kada bijahu na Cipru (Dj 13,4-12), Marko pokaza zadovoljstvo sa svojim ujakom Barnabom i čudesnim Pavlom, koji obratiše upravitelja Cipra, nekoga Pavla Sergija. Otada se i Savao naziva Pavlom. Kada stvari idu dobro, onda se čovjek ugodno osjeća u svome zvanju, zahvaljuje Bogu na tom daru. Ali kada počnu nevolje, hajde izdrži. Marka ubrzo sustigoše kušnje kojima ne mogaše odoljeti. Popustio i – napustio.
Odustao od zvanja
Pošto se Pavao i oni oko njega otisnuše od Pafa, stigoše u Pergu pamfilijsku. Ivan [Marko] ih napusti te se vrati u Jeruzalem (Dj 13,13).
Marko se okani misijskoga putovanja u Pergi, današnjoj južnoj Turskoj. Ni njegov ga ujak Barnaba ne mogaše urazumiti, niti Pavao zaustaviti. Obojica ostadoše razočarana, a mladić se sam vrati kući u Jeruzalem. On ionako bijaše vješt bježanju. Najprije iz Getsemanija, sada iz Perge. „Kako ćeš s takvim karakterom raditi i izaći na kraj?!“ pita se Pavao naglas, a Barnaba šuti.
Marko se s početka oduševljavaše za posluživanje, veselo veslanje, ali čim naletje na poteškoće, pokoleba se i odusta. Kako mu bijaše majci kada ga vidje, možeš misliti. Kada bijaše pošao na put prije koji mjesec dana, mama mu samo reče: „Sine, u Boga vjeruj i dobro djeluj!“ A nu sada kućne sramote! Njoj, s jedne strane, bijaše drago što joj se sin živ vrati, a s druge: ostavi i napusti Barnabu i Pavla! Kako će susjedama na oči?
Zašto Marko napusti družinu i zvanje?
Prvo, bijaše li kao Židov u to vrijeme dovoljno otvoren prema poganima da ih obraća na Kristov put? Jeruzalem ima povlasticu Božjih objava i spasonosnih događaja. On se zaželje vratiti u Jeruzalem.
Drugo, ili bijaše u pitanju njegova rođena majka? Sv. Ivan Zlatousti misli da posrijedi bijaše majka, udovica, koja ostade kod kuće sama. Osjeti sin majčine jecaje pa se vrati s pola puta. Utjeha majci. Materino milo!
Treće, je li u pitanju bila djevojka? Nije isključeno da je Marko imao djevojku u Jeruzalemu. Teška se srca od nje rastavi kada pođe s apostolima u pustolovinu. U susretu s poteškoćama mladenačka mu se ljubav ukaza jačom od misijskoga zvanja, pa odusta i vrati se kući. Možda. Nagađamo.
Ali dobro znamo da ima i sjemeništaraca i bogoslova i svećenika koji napuštaju svoje zvanje radi djevojaka.
Četvrto, neizvjesna budućnost? Pavao bijaše kao vuk koji jednako prevaljivaše brda i doline. U stopu ga slijeđaše ustrajni Barnaba. Pred njima se dizahu silna brda, neprekoračiva za nježne Markove cipele „apostolke“. I čovjek se okani i Pavla, i vuka, i ujaka, i misija, i zvanja. Ali njegov povratak izazva duboko neraspoloženje u Pavlovu srcu, a ni Barnabi ne bijaše nimalo ugodno.[4]
Peto, radije s Petrom negoli s Pavlom? Možda Marko razmišljaše i u duši se radije opredijeli da slijedi Petra u Gradu negoli Pavla po Carstvu. Vrati se u Jeruzalem i pokuša se priključiti kućnom prijatelju Petru, s kojim ga malo kasnije vidimo u društvu i u službi.
Marko – jabuka razdora
Jednoga dana Pavao i Barnaba, nerazdruživi prijatelji, dogovoriše se da pođu na Drugo misijsko putovanje (49.-52.), tj. da obiđu već osnovane Crkve i osnuju nove. Putovanju im se htjede pridružiti i Marko koji koju godinu prije toga bijaše odustao. Barnaba ga prihvati kao svoga sestrića, oprosti mu njegovu mladenačku pogrješku, vjerojatno i na zagovor svoje sestre Marije, Markove mame, koja uvijek ima više zvanja od sina i koja je bratu Barnabi sve rastumačila o čemu se radi. Time bi se skinula s kuće ona sramota o Markovu bijegu. Ali Pavao ne dopusti o tome uopće niti razgovarati. Tako dođe do žestoka kreševa i svađe:
Spopade ih takva ogorčenost da se raziđoše: Barnaba povede Marka i otplovi na Cipar, a Pavao sebi izabra Silu pa od braće, povjeren milosti Gospodnjoj, proputova Siriju i Ciliciju, utvrđujući Crkve (Dj 15,39-41).
Evo drugoga primjera gdje se može primijeniti stara besjeda: „I među svetima bijaše riječi“. Bijaše ih i među Petrom i Pavlom (Gal 2,11). A, evo, sada i među Pavlom i Barnabom. Ova posljednja prepirka urodi razilaženjem dvaju nerazdvojivih prijatelja, i to kroz dugi niz godina. Ne bi čovjek vjerovao da se onakvi prijatelji ikada mogu razići. Ako se mogoše razdvojiti Pavao i Barnaba, onda nema toga prijateljstva na ovome svijetu koje se ne može raskinuti, rekao bi sv. Augustin za nekadašnje prijateljstvo sv. Jeronima i sv. Rufina.
Dogodi se ponekada kakav nesporazum i među svećenicima, među svećenicima i biskupima. Nije svađa od Boga, ali Bog je moćan i njom se poslužiti da izvede svoje djelo za koje dotični ljudi nisu ni slutili. Barnabina i Pavlova svađa dozva Silvana u pomoć i otvori novo polje rada.
Utemeljitelj Crkve u Aleksandriji
Marko nam nestaje s povijesne scene jedno desetak godina. Ne možemo ga pratiti. Ne znamo gdje sve bijaše. Možda najviše u Efezu. Međutim, stara kršćanska tradicija kaže da Marko u neka doba ode u Aleksandriju, luku u Egiptu na Mediteranskomu moru, gdje utemelji Crkvu. A odatle prijeđe u Rim.
Pomirenje s Barnabom i Markom
Hajde, Bogu hvala! Pavao piše Kološanima:
Pozdravlja vas Aristarh, suuznik moj. I Marko, nećak Barnabin, o kome primiste naredbe: dođe li k vama, lijepo ga primite (Kol 4,10).
Kao da Apostol hoće reći: „kao što ga ja nisam nekoć primio“.[5] Jednako Pavao spominje Marka i u Poslanici Filemonu, među svojim prvim suradnicima:
Pozdravlja te Epafra, moj suuznik u Kristu Isusu, Marko, Aristarh, Dema i Luka, moji suradnici (r. 24).
Evo Marka ponovo s Pavlom. Odakle, ne znamo. Samo vidimo da su se pomirili i da se ponovo nađoše na misijskom brodu i poslu u Rimu, oko 63. godine. Pavao preporučuje Marka Kološanima kojima vjerojatno bijaše poznato da „veslač“ Marko bijaše napustio Pavla. Raduje nas ovaj Pavlov širokogrudan stav prema Marku. Prijeđe preko zategnutosti iz prošlosti. Možda tomu nešto pridonesoše i godine, kada čovjek poprilično omekša u svojim tvrdokornim stavovima. Ne mogaše biti jednako nasilan prije obraćenja i poslije obraćenja! Treba doći pred Boga nakon što čovjek sredi račune s ljudima. A Pavao se sjeća svoje čelične i nepopustljive naravi, pogotovo iz mladosti, kada raskide prijateljstvo s Barnabom, a u društvo ne htjede primiti dezertera Marka. Evo sada Pavao spominje u istom tekstu i Barnabu i Marka.[6] Lijepo je to od velikoga Pavla, pa makar bilo i potkraj života. Bolje ikada nego nikada.
Marko ponovo na Pavlovu „brodu“
Marka uzmi i dovedi sa sobom, jer mi je koristan za služenje,
poručuje Pavao svomu učeniku Timoteju (2 Tim 4,11). Ne zna se koji nam je simpatičniji: Pavao koji ponovo prima Marka i zove ga u službu veslanja, ili Marko koji prihvati Pavlov poziv i dođe u Rim.
Valja nam učiti od ove dvojice apostolskih velikana, Pavla i Barnabe, kako se treba boriti za svoje ideje, ali kada su u pitanju ideali Božjega kraljevstva, onda padaju u vodu sve naše ljudske nesloge, razilaženja, prepirke i bitke. Božja su prava veća od naših ljudskih prava. Bog je veći od našega srca.
Marko vesla i na Petrovoj lađi
Evo jedne zanimljive rečenice o Marku iz Petrove Poslanice:
Pozdravlja vas suizabranica u Babilonu, i Marko, sin moj (1 Pt 5,3).
Pod riječima „suizabranica u Babilonu“ općenito se misli na Crkvu u Rimu, gdje Petar provede svoje posljednje godine života i gdje podnese mučeničku smrt za Neronova progonstva. Ali s njim bijaše i Marko, kojega Petar naziva svojim „sinom“. Nije vjerojatno da se radi o rođenom sinu Petrovu, nego, u prenesenom značenju, o našem Marku, kojega Apostolski prvak bijaše krstio i u vjeri poučavao.
Papija, biskup iz Hierapola, kršćanski pisac, piše oko 130. godine o Marku evanđelistu u svojim Tumačenjima Gospodinovih izreka: „Marko, koji je bio Petrov tumač, napisao je brižljivo, iako ne po redu, sve što je skupio o onome što je Krist rekao i učinio. Jer on ne bijaše slušatelj Gospodinov, niti njegov sljedbenik; on je pratio Petra u zadnjim danima“.[7] Petrov tumač znači da mu pomagaše u jeziku, jer Petru ne bijaše domaći grčki, a još manje latinski. A Marko bijaše vješt u oba klasična jezika, iako mu Evanđelje i nije pisano klasičnim grčkim.
Blagdan mu slavimo 25. travnja.
Zaključna molitva
*Sveti Marko, koji potječeš iz pobožne obitelji, u početku se ukaza kao bjegunac iz Maslinskoga vrta, potom se pretvori u silna pomagača i veslača na Pavlovu i Barnabinu brodu, pa napusti misijsko zvanje, i opet se priključi kao veslač na Petrovoj lađi da napišeš Evanđelje i završiš mučeništvom u aleksandrijskoj Crkvi koju osobno osnova, molimo Te, zagovaraj nas kod Boga da se u svome zvanju ne kolebamo nego hrabro veslamo u društvu s Petrom, Pavlom, Barnabom i s Tobom ploveći morem života prema obalama vječnosti.
Opširnije u: Znamenita imena iz apostolskih vremena, Mostar, 2008., str. 87-99.
[1] „Marco, santo“, u: Bibliotheca Sanctorum, svez. VIII., str. 711-738.
[2] „Marco (Giovanni Marco)“, u: O. Knoch, Le grandi figure del Nuovo Testamento, Brescia, 1995., 69-72.
[3] W. Barclay, The Gospel of Mark, Edinburgh, 1973., str. 364-366.
[4] W. Barclay, Ambassador for Christ, Edinburgh, 1973., str. 77-78.
[5] C. M. Martini, Le confessioni di Paolo, Milano, 1984., str. 102.
[6] W. Barclay, „John Mark – the Man who redeemed himself“, u: The Young Church, Edinburgh, 1970., str. 82-88.
[7] Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest, 3, 39; hrvatski prijevod, Split, 2004.
