Timotej iz Listre
Timotej je grčko ime a znači onoga koji „Boga štuje“. Rodom je iz Listre, u Likaoniji, u današnjoj južnoj Turskoj. Pretpostavlja se da se, zajedno s majkom Eunikom i bakom Loidom, obratio kao mladićak na kršćanstvo, u vrijeme Prvoga Pavlova putovanja (Dj 14,7).[1] Otac mu bijaše poganin, Grk. Baka pobožna Židovka, imenom Loida. Pavao ga priključi svojoj misionarskoj ekipi na svome Drugom apostolskom putovanju (Dj 16,1-3). Iako obrezanje ne smatraše nužnim za spasenje, Pavao ipak Timoteja dade obrezati da mu bude lakši pristup među Židove. Apostol u Filipima i u Solunu doživje progon od Židova te pobježe u Bereju, oko 70 km. Neprijatelji ga stigoše i u Bereji. I odatle pobježe da spasi živu glavu, koja bi mogla koristiti i njemu i svima nama. Pavao ostavi Timoteja i Silvana u Solunu, gdje se vjera očitova unatoč progonima. Završivši misiju u Grčkoj i Maloj Aziji, Timotej se vrati s Pavlom u Jeruzalem, noseći kolektu makedonskih i grčkih Crkava.[2] Jednom pohodi Apostola naroda u Rimu. Ono što Ivan bijaše Isusu, to Timotej bijaše Pavlu: voljeni učenik.[3]
Ispit savjesti
Željeli bismo protresti svoju kršćansku, osobito svećeničku, savjest na temelju Timotejeva lika, odnosno Pavlovih zahtjeva upućenih Timoteju, svećeniku i biskupu. On se najčešće spominje između svih Pavlovih učenika. Apostol ga postavi za biskupa u Efezu.[4] Po svome duhovnom formatu Timotej je uzor u svemu: vjernicima, đakonima, prezbiterima, biskupima.
Sveti Pavao počasti Timoteja sa svoja dva pastoralna Pisma, i uvelike ga proslavi u svojih čak osam drugih Poslanica. A Djela o njemu govore od 16. do 18. poglavlja. On je Pavlu „ljubljeni sin“ (2 Tim 1,2), „dijete ljubljeno i vjerno u Gospodinu“ (1 Kor 4,17), „brat naš i suradnik Božji u Kristovu Evanđelju“ (1 Sol 3,2) i slično. Ispit savjesti dijelimo u nekoliko točaka slijedeći kronološke izjave o Timoteju s obzirom na njegovu vjeru, ćudoređe, suradništvo, poslanje i poistovjećenje s Kristom.[5]
Baštinjena vjera
Sjetim se tvojih suza i zaželim vidjeti te, da se napunim radosti, imajući na pameti neprijetvornu vjeru koja je u tebi – onu vjeru koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam i u tebi (2 Tim 1,4-5).
Iz ove kratke pohvale razabiremo da Timotej potječe iz vrijedne religiozne obitelji. Bakina i majčina vjera predstavljaše ognjište na kojem se zavatrilo Timotejevo srce u pogledu vjere u Boga. Pavao neobično hvali i Loidinu, i Eunikinu, i Timotejevu vjeru. Vjera je temelj njegove opstojnosti, most koji je Bog bacio preko rijeke da se k njemu dođe. Kao što je svaki od nas svoju egzistenciju, sa svim genima i talentima, primio preko bake i majke, djeda i oca, tako je isto preko njih primio i svoju duhovnu egzistenciju, tj. osmišljenje svoga života po vjeri. Pavao napominje Timoteju neka nikada ne smetne s uma tu dragocjenu činjenicu, da je od Boga primio vjeru i razvijao je kao dijete na bakinim i majčinim koljenima.
Kršćanstvo, napose svećeništvo, besmisleno je ako nije prožeto vjerom u Boga i ako ne navješćuje vjeru drugima. Nema poraznijega suda nego kada bi netko rekao za kojega svećenika da ni sam ne vjeruje u ono što drugima govori ili što na oltaru čini!
Ponajprije kako sam ja zahvalan svojoj majci i baki na Božjem daru vjere koju su mi prenijele od moje najmanje dobi, od krštenja? One su mi sklapale ruke na molitvu, za njima sam ponavljao Oče naš, Zdravo Marijo…
Mislimo li, ako smo prezbiteri ili biskupi, da je naša vjera nešto sasvim drukčije i kudikamo bolje nego vjera naše bake Loide i mame Eunike?
Kako se vladamo prema onim našim pobožnim bakama i majkama u župi, koje imaju biblijsku vjeru u Boga i s njom nemaju nikakvih problema? A neki puni biblijske egzegeze – i još puniji problema s vjerom? A te žene – Loidu, Euniku, Kloju, Klaudiju, Stefanu, Lidiju, Febu, Mariju, Priscilu – sv. Pavao preporučuje najljepšim ocjenama. Poštujemo li takve osobe i s obzirom na njihove religiozne i duhovne potrebe: ispovijedi, pričesti, razgovore, propovijedi, pouke? Ismijavamo li u svojim zajednicama iskaz njihove vjere? Nastojimo li u svojim župljanima pročišćavati pojam vjerovanja, unositi u njih pravu klicu vjere i iskricu nade u Boga? Ili, ne daj Bože, razbijamo i ono malo blaga što se nalazi u njihovim glinenim posudama?
Dobar glas
Vratimo se koju godinu unatrag. Na svome Prvom misijskom putovanju (45.-49.) Pavao s Barnabom doprije do Listre. Tu među ostalim slušateljima njegovu propovijed slušahu i dvije vrijedne žene: starija Loida i kći joj Eunika i Eunikin možda 15-godišnji sin Timotej. Žene bijahu Židovke i odgajahu maloga u vjeri praotaca. Njih se troje obrati na kršćansku vjeru. Pavao s Barnabom uđe u njihovu kuću (usp. Dj 14,3).[6] Bijaše li mu tada otac u životu?
Na svome Drugom misijskom putovanju (49.-51.) Pavao opet stiže u galacijske gradove Derbu i Listru, ovaj put sa Silom/Silvanom:
Ondje, gle, bijaše učenik neki, imenom Timotej, sin neke pokrštene Židovke i oca Grka. Uživao je dobar glas među braćom u Listri i Ikoniju. Pavao htjede da on pođe s njime… (Dj 16,1-3).
– „Evo onoga mladića kojega si prošli put krstio“, rekoše mu Loida i Eunika. Očito bijaše u jeku mladosti svoje. Otac ga poganin ne dade obrezati. Židovi ga smatrahu po majci Židovom, ali kako bijaše neobrezan, vjerojatno ga smatrahu otpadnikom!
I, nakon što ga dade obrezati da se ne bi sablažnjavali neki Židovi, Pavao položi ruke na Timoteja (2 Tim 1,6), koji „posvjedoči lijepo svjedočanstvo“ (1 Tim 6,12) vjere, proglašavajući Isusa Mesijom, Sinom Božjim. I povede ga sa sobom. Potomak grčkoga oca i židovske majke mogao bi biti idealan karakter u vanjskoj službi Pavla koji se obraća upravo Grcima i Židovima. Odmah postade njegov omiljeni učenik i Kristov misionar.
Znamo li zovnuti kojega dječaka, mladića na put prema svećeništvu: propovijeđu ili životom? Mladića od 20 godina koji je na dobru glasu, kao Pavao Timoteja! Vidiš li da sada dolaze kandidati u bogosloviju i mimo maloga sjemeništa?
Činjenica da je Timotej uživao „dobar glas“, uključuje barem dvije značajne stvari: prvo, da je Timotej bio čestit i plemenit u sebi samome, i drugo, da je bio čist i čvrst u odnosu na druge, osobito prema ženskomu svijetu.
Timotej se odlikovao vjerom koju je primio od majke i bake, i ćudorednim ponašanjem kako je naučio u obiteljskoj kući od tih dviju pobožnih žena. Timotej bijaše Kristov službenik koji je na svoj glas pazio, a djevojački čuvao.
Kako je s našim dobrim glasom? Možda se već iz sjemenišnih klupa i praznika vuče nekakva glasina za nama? Popustili pustoj strasti. A želi se biti na dobru glasu. Možda se ljutimo što drugi o nama pričaju loše stvari na osnovi nekih znakova? A koliko poduzimamo svojim životom da ne bismo dali drugima povoda da ne diraju u naš dobar glas? Kako to da se nekim svećenicima stalno prišiva neka nevaljala priča, kojoj oni očito daju nekakva motiva, a nekima nikada, barem ne na tom području? Kada izgubimo dobar glas, što nam je još ostalo?
Poslušan Duhu
Pavao na tom putovanju htjede najprije u Efez, ali mu „Duh Sveti“ ne dade. Stoga produži sa Silvanom i Timotejem u Miziju ne bi li se dokopao Bitinije. Ali i tu intervenira „Duh Isusov“ te svratiše ulijevo, siđoše u Troadu. Pavao sluša Duhove naume. U Troadi ili Troji pristupi im sv. Luka koji se, desetak godina prije toga, bijaše obratio u Antiohiji. U Troadi noću Pavao imađaše „viđenje“ i bȋ mu upućen poziv da prijeđe u Makedoniju. Poslušni „viđenju“ za dva dana prispješe u Neapol, a odatle za tri sata pješke u Filipe, gdje ostadoše nekoliko tjedana. Lidija ih ugosti vjerom i djelom. Timotej se u Filipima pokaza prokušanim: posluživaše s Pavlom Evanđelju kao „dijete s ocem“ (Fil 2,22). Odatle se domogoše Soluna potom Bereje. Kasnije se svi nađoše u kući bračnoga para Akvile i Priscile u Korintu (Dj 18,1-4), lučkom gradu, gdje od oko pola milijuna stanovnika, dvije trećine bijahu robovi.[7]
Timotej je zajedno s Pavlom na njegovu Trećem misijskom putovanju (52.-57.). Upozna se s Efezom, koji tada brojaše više od 500.000 stanovnika. U toj će se metropoli on kasnije stalno nastaniti. Odatle pođe s Pavlom u Korint, iz kojega bȋ poslana velika teološka Poslanica Rimljanima.
Prvoklasan radnik
Pozdravlja vas Timotej, suradnik moj (Rim 16,21),
poručuje Pavao skupini kršćana u glavnom gradu Rimskoga Carstva. Nema valjda ljepše značajke koju Pavao može dati za Timoteja od ove koju izreče: to je moj suradnik, sudionik, suputnik, sustolnik, zajedničar u Evanđelju. Timotej je radnik. Ustrajno podnosi napore misijskoga dana, žegu i stegu.
Kakvo je naše suradništvo? Međusobno i u odnosu na biskupe? Drugi je vatikanski koncil više od četrdeset puta u raznim uredbama, dekretima i izjavama istaknuo da su svećenici suradnici biskupovi, njihova ispružena ruka. Ako se otrgnemo od njih, osakatili smo i sebe i njih. Biskupi bez svećenika ne mogu gotovo ništa. A pogotovo svećenici bez biskupa ne mogu ništa. A i jedni i drugi ne možemo apsolutno ništa bez Boga. Svi smo suradnici Božji!
Vjeran poslanik
Kada bi Pavao trebao nekamo nekoga poslati u misijske svrhe da dobro obavi posao, to bi redovito zapalo dvojicu-trojicu prvih suradnika, među njima na prvom mjestu Timoteja, vjernoga pouzdanika. Navodimo nekoliko poslanja.
Iz Efeza u Makedoniju:
Pavao posla u Makedoniju dvojicu svojih poslužitelja, Timoteja i Erasta, a on provede još neko vrijeme u Aziji (Dj 19,22).
I poslužitelji uredno obavili posao.
Iz Efeza u Korint:
Zato upravo poslah vama Timoteja, koji mi je dijete ljubljeno i vjerno u Gospodinu, da vas podsjeti na naputke moje, u Kristu, kako posvuda, u svakoj crkvi učim (1 Kor 4,17).
Apostol je mogao čuti samo dobre vijesti iz Korinta. Misija uspjela!
Iz Atene u Solun:
Zato kad više ne mogosmo izdržati, pristadosmo ostati u Ateni sami te poslasmo Timoteja, brata našega i suradnika Božjega u Kristovu Evanđelju, da vas učvrsti i obdari u vjeri, te se nitko ne pokoleba u tim nevoljama (1 Sol 3,1-3).
Timotej izvijestio Pavla da je sve ispalo kako je on želio i preporučio. Vjernici u nevoljama odolijevaju. Ocjena misije: s najvećom pohvalom.
Iz Rima u Filipe:
Nadam se u Gospodinu Isusu da ću vam uskoro poslati Timoteja, da mi odlane kad saznam što je s vama (Fil 2,19).
Iako nam nije ostalo zapisano, zar možemo posumnjati da nije i to obavljeno s izvrsnim uspjehom.
Iz Efeza u Rim: Pavao ga pozva da dođe k njemu u Rim „prije zime“ (2 Tim 4,21), gdje Apostol bijaše u drugom rimskom sužanjstvu (65.-67.), koje bijaše gore od prvoga. A Tihika posla u Efez da zamijeni vjernoga Timoteja.
Eto tko je Timotej: čovjek koji može biti poslan na svaku stranu, s najpovjerljivijim zadatcima, u najdelikatnijim misijama. On je misionar, poslanik, veleposlanik, emisar, poklisar. Jednako je ili išao Pavao ili Timotej, kada obojica isto misle! Timotej se pokaza vjernim u prvom poslanstvu, i takav osta do kraja. On ne zna iznevjeriti. A tko je vjeran u malome…
Upitajmo se kako mi izvršavamo svoju misiju koju primismo na svome ređenju: Imaju li drugi u nas povjerenja? U kući, u župi, u biskupiji: da ih ne ćemo izdati? Ili vazda dršću zbog nas?
Kada neki udbaši, prigodom izdavanja „pasoša“, salijetahu don Radu da im dostavlja „informacije“, on im mirno i odlučno odgovori: „Recite to biskupu Žaniću, njemu sam obećao poslušnost i poštovanje, pa ako mi on zapovjedi da vam dostavljam te informacije, to ću učiniti!“ Tu se raziđoše! Znali su tko je Žanić![8]
Tražitelj Kristovih interesa
Pavao piše Filipljanima o Timoteju:
Nikoga, doista, nemam tako srodne duše, tko bi se kao on svojski za vas pobrinuo, jer svi traže svoje a ne ono što je Isusa Krista. A prokušanost vam je njegova poznata: kao dijete s ocem služio je sa mnom Evanđelju (Fil 2,20-22).
Timotej je suradnik bez premca. Svi na jednu stranu, a Timotej sam na drugu: Nikoga nemam tako srodne duše (isopsichos), ističe sv. Pavao. A ako je itko imao vrijednih poslužitelja, povjerenika, imao ih je Apostol naroda. Iz svih gradova, rodova i naroda. Ali iznad svih tih Timotej. On je Pavlu: sin, brat, suradnik vjerni, dijete ljubljeno, prijatelj pouzdani, jedno srce, srodna duša! On je zajedno s njime pisao i neke poslanice: Filipljanima, Kološanima, Solunjanima, Druga Korinćanima. Zajedno sastavili, bliske duše.
Timotej je usvojio Kristovo kraljevstvo. Cilj ljudskoga života jest izvršiti volju Božju. Svoju volju uskladiti s Božjom. Timoteju to uspjelo.
Timotej je prokušan. Osoba, kao što bijaše Timotej, ne da se sakriti. Grad na gori. Svijećnjak na postolju. Pavao to potvrđuje kada kaže: „A prokušanost vam je njegova poznata“. Timotej sam bijaše svoja vlastita preporuka: glasom i stasom, govorom i tvorom, nošnjom i ponašanjem. Jer nema ga tko bi se tako „svojski zauzimao“ za Filipljane kao on.
Polog vjere
Pavao na osobit način povjeri svomu vjernom učeniku poklad vjere – depositum fidei: „Timoteju, poklad čuvaj, kloneći se svjetovnoga praznoglasja, i proturječja nekog nazovispoznanja, koje su neki ispovijedali pa od vjere zastranili“ (1 Tim 6,20-21), „doživjeli brodolom“ (1 Tim 1,19), a drugi „zastraniše od istine“ (2 Tim 2,18). Ti zapovijedaj osobito „nekima neka ne naučavaju drugih nauka i neka se ne zanose beskrajnim bajkama i rodoslovljima“ (1 Tim 1,3-4). A taj isti polog koji je on primio od Pavla, Timotej je dužan prenijeti svima:
I što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti (2 Tim 2,2).
Polog je zato da se autentičnim čuva i autentično prenosi. To je kao živi organizam. Pa Božje riječi i jesu istina i život!
O Timoteju imamo posljednju riječ u Poslanici Hebrejima: „Znajte: naš je brat Timotej oslobođen“ (13,23). Vjerojatno je bio u zatvoru ili na nekom suđenju. I oslobođen možda u „nedostatku dokaza“. Sigurno mu je dolazila na pamet Pavlova rečenica:
A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni. Zli pak ljudi i vračari napredovat će sve više u zlu – kao zavodnici i zavedeni (2 Tim, 3,12-13).
Zaključak. Timotej završi ovozemni tijek u Efezu devedesetih godina I. stoljeća. Ne zaboravimo da Pavao ovomu svom učeniku dodijeli pohvalu kao nikomu drugomu zbog vjernosti i istomišljenosti. A Crkva, nakon reforme, i Timoteju i Titu odredi zajednički blagdan: 26. siječnja.
Opširniji prikaz u: Znamenita imena iz apostolskih vremena, MO, 2008., str. 133-150.
[1] Timoteo, u: Enciclopedia Cattolica, XII., 1954., str. 107-108.
[2] Timoteo, u: O. Knoch, Le grandi figure del Nuovo Testamento, str. 111-114.
[3] S. Garofalo, Timoteo: il discepolo che Paolo amava, u: Timoteo e le sue lettere, Roma, 1983, str. 9-32., str. 9. Nisam ništa bolje i cjelovitije o Timoteju pročitao od ovoga prikaza iz pera talijanskoga uglednog bibličara.
[4] W. Barclay, Timothy – Paul’s right-hand Man, Edinburgh, 1970., str. 103-107
[5] Timoteo, santo, u: Bibliotheca Sanctorum, XII., str. 482-488.
[6] S. Garofalo, Timoteo: il discepolo che Paolo amava, str. 9-32., citat: str. 12.
[7] S. Garofalo, nav. čl,, str. 20.
[8] Ove godine komemoriramo 25. obljetnicu smrti biskupa Pavla Žanića: https://www.cnak.ba/vijesti/crkva-u-hrvata/bih/dvadeset-peta-obljetnica-smrti-biskupa-zanica/