Epafra iz Kolose
Epafra je obraćenik. Potječe iz poganske obitelji, učenik i misijski sudrug svetoga Pavla. Rodom je iz Kolose u današnjoj Turskoj. Pavao ga obrati na kršćanstvo u vrijeme svoga trogodišnjeg boravka u Efezu i okolici. I uze ga u svoju ekipu kao vrijedna člana. Zajedno s Pavlom i on je su-utemeljitelj i voditelj Crkve u Kolosi. Apostol ga u dva navrata živo preporučuje i hvali pred svim vjernicima Kolose. Nije mu trebalo drugoga apostolskog dekreta. Mučenički završio ovozemni vijek. Spomendan: 19. srpnja.
Izabranik iz Kolose
Apostol je Pavao u Rimu u sužanjstvu, koje je donekle i sam „tražio“ pozivajući se na carski sud, da izbjegne židovske smrtonosne zamke. A carskomu se sudu ne žuri, godinama drži svoje prizivnike ili optuženike u pritvoru odnosno u zatvoru, a da nikomu ne odgovara. Sinovi ovoga svijeta ne smiju biti na materijalnom gubitku, a do pravde im je stalo kao do magle iznad zemlje kada je vjetri gone!
Kršćani se Male Azije digli na noge što Pavao, njihov evangelizator broj jedan, boravi u rimskoj tamnici umjesto da evangelizira svijet. Ne vjeruju ljudi svojim ušima. Raspituju se. Neki upućuju Apostolu pisma. Neki i pakete. Žele mu dobro zdravlje, sretan i dug život. Šalju mu svoje crkvene delegacije da mu izraze svoju kršćansku blizinu, razumijevanje i ljudsku solidarnost: da prime od njega spasonosne upute za život, da ostanu s njime suosjećajući u nevolji, da mu pomognu u njegovim fizičkim potrebama. Pavao se u neka doba u Rimu nađe kao na kakvoj svećeničkoj koroni u Miletu ili u Efezu, okružen svojim suborcima koje stjecaše na svojim misionarskim putovanjima po Maloj Aziji i Grčkoj, a najveći ih broj on osobno ne samo u Gospodinu pozva nego i zaredi. Tu se u Rimu pokraj njega izmjenjuju: Krescencije iz Galacije, Tit iz Antiohije, Isus zvani Just iz Kolose, Tihik i Onezifor iz Efeza, Aristarh iz Makedonije, Luka iz Antiohije, Marko iz Jeruzalema, Epafrodit iz Filipa, Dema iz Soluna, Epafra iz Kolose (Kol 4,7-14; 2 Tim 4,10-12).
Mi ćemo ovdje o ovom posljednjem apostolskom delegatu iz istočnih Crkava, Epafri Kološaninu.
Sluga zajedno s nama ili umjesto nas
Pavao u Poslanici Kološanima, koju vjernicima šalje iz Rima, ne škrtari na pohvalnim riječima nazivajući Epafru, svoga sudruga u apostolatu, više nego dragim – dilectus:
kako ste naučili od ljubljenog Epafre, sluge zajedno s nama; on je umjesto nas, vjeran poslužitelj Kristov, on nas je i obavijestio o vašoj ljubavi u Duhu (Kol 1,7-8).
Sluga zajedno s nama ili umjesto nas? Moguće je i jedno i drugo čitanje u izvornom grčkom jeziku. Ovo drugo – umjesto nas – znači da ga je Pavao slao u Kolosu da evangelizira u Pavlovo ime, njegovim nalogom i ovlaštenjem, ne samo zato što Pavao zbog svoje spriječenosti nije mogao poći među Kološane, nego zato što je imao puno povjerenje u učenika, sudruga i slugu Kristova, Epafru, da će ih on i poučiti kako valja i da će im dati moralan primjer ponašanja kako očekuje Pavao i kako traži Evanđelje.
Ne može čovjek sam sebe delegirati, imenovati, namjestiti, poslati. Pogotovo se to ne može u Crkvi tako raditi: da župnik imenuje samoga sebe, da otme i zauzme župu. Ili da biskup imenuje sebe u nekoj biskupiji. To nije samo crkvena zloupotreba, nego bezumlje prvoga nereda. Drugi mora o dotičnu svećeniku dati svjedočanstvo. A ako se to protukanonski čini, onda se to može dogoditi samo na teško zloporaban način. Ali onda nije više u pitanju Crkva, nego protucrkva!
Vjeran poslužitelj Kristov
Ovo je opet najveća moguća pohvala za mladoga Kološanina Epafru. Nije samo poslužitelj – diàkonos – nego je ujedno vjeran, revan, odan, upravo onako kako se i dolikuje poslužitelju, sluzi, učeniku, evangelizatoru. I to vjerni sluga Isusa Krista, Sina Božjega.
A Epafra je znao prenijeti Pavlu potrebne i zanimljive vijesti o tome kakvo je stanje u prvoj Crkvi u Kolosi, o vjerničkoj „ljubavi u Duhu“. Iz svega se moglo pročitati: Kakav evangelizator, takvi i evangelizirani. Kakav Epafra, takvi i Kološani. U ovoj rečenici Pavao dva puta upotrebljava pravu riječ: ljubljeni i ljubav u Duhu. Agapétos – ljubljeni i agápe – ljubav, to su prave i izvorne kršćanske riječi. Eros i erotika jesu poganske riječi, i nema ih uopće u Svetome Pismu Novoga Zavjeta. Ne bi ih smjelo biti ni u kršćanskom životu, pogotovo ne u svećeničkom i redovničkom!
Sebičnost i nesebičnost. U grčkoj mitologiji postoje priče o dvojici mladića. Jedan se zvaše Narcis, a drugi Orfej. Evo njihovih sudbina.
Narcis je mladić ljepotan, koji se zaljubi u svoju sliku i priliku vidjevši sebe u bistroj vodi jednoga dubljeg potoka, ne vjerujući svojim očima da ima tako zgodnih mladića. Od zaljubljenosti u tu sliku, skoči u potok da poljubi toga mladića. Skoči, razbi glavu, slomi nekoliko pršljenova i poginu. Narcis može biti u svakome od nas u određenoj mjeri: leži, čuči, stoji, trči. Kako kada. Ponekada puni narcisoidnosti, Narcisova kompleksa. Ima nekih mladića koji ne mogu proći pokraj izloga a da se malo ne progledaju i ne poprave kosu. Djevojke razumijemo: one se progledaju da se namjeste i svide drugima; kako ćemo mladiće razumjeti? Zaljubiti se u sebe, a ne u druge, to je prvoklasan grijeh sebičnosti.
Nasuprot tomu jest Orfej, koji je slika zaljubljenosti u odnosu na druge. On je pjevač koji pjeva i svira idući šumom. Najednom drveće i lišće počne skakutati i plesati od njegove pjesme i svirke. Čak i divlje zvijeri stale se skupljati i davati glasove stvarajući svojevrsnu glazbu: opći ples, opća vedrina. Orfej razveseljuje prirodu, druge, sve oko sebe. To je otvorenost, nesebičnost. Čovjek za druge.
Što je bio Epafra? On je bio „ljubljeni“ u odnosu na Pavla. Isusov zaljubljenik. On je poput starogrčkoga Orfeja koji druge razveseljuje. On je pozvan da uzme frulu Evanđelja pa zasvira svijetu da od divljine načini pitominu, od zvjeradi čeljad. Kako da i ti ne zaželiš biti cimbal Duha Svetoga da na sedam žica sviraš pjesmu o sedam sakramenata, pjesmu protiv sedam glavnih grijeha, pjesmu sa sedam božanskih darova. Jesi li ti ta Duhova svirala ili si na vrbi svirala? Jesi li cimbal božanskoga Srca ili si cimbal što ječi… Eto prigode da se ispitaš, ispitam, ispitamo svi redom.
Ne znam koji svećenik ne bi želio da mu se može, ne samo na nadgrobnom spomeniku napisati, nego i na sudu Božjem pročitati:
„Drugima je donosio radost!“
Ili: „Slugo dobri i vjerni!“
Ili: „Predao sebe za druge“.
A kako će to doživjeti, ako nije takav svega svoga života, i u mladosti i u starosti, ako u mnogim uspjesima i kušnjama ne ostane ni radostan ni vedar, ni vjeran ni dobar, ni predan ni odan.
Zemljak
U istoj Poslanici Kološanima Pavao na kraju prenosi Epafrine pozdrave zajednici u Kolosi:
Pozdravlja vas Epafra, vaš zemljak, sluga Krista Isusa; on se uvijek bori za vas u molitvama: da se održite, savršeni i ispunjeni, u posvemašnjoj volji Božjoj. Svjedočim doista za nj: mnogo se trudi za vas i za one u Laodiceji i one u Hierapolu (Kol 4, 12-13).
Rečenica bogata Božjim bogatstvom, kako ga zna prenijeti apostol Isusa Krista. Epafra je u Kolosi i župnik i biskup i evangelizator. A najveći mu je ponovni naslov „sluga Isusa Krista“. Po tome će biti cijenjen među ljudima i suđen u Dan onaj. Pavao podsjeća na taj titul i Epafru i Kološane. Uostalom, svi su se velikani Staroga i Novoga Zavjeta potpisivali naslovom „sluga Božji“. I mi u Crkvi nekoga kandidata za oltar u prvom stupnju svetosti nazivamo slugom Božjim ili službenicom Božjom čim stigne Nihil obstat od Dikasterija za kauze svetih da se otvori biskupijski proces.
Svi smo mi u biti svojoj sluge Isusa Krista. To je naša čast i dostojanstvo. I naša odgovornost. Štoviše, ne zaboravimo da smo „sluge beskorisne“, kako nam Gospodin preporuči da se nazivamo i oslovljavamo (Lk 17,10), pod uvjetom ako smo ispunili sve što smo bili u savjesti dužni uraditi. To jest 24/24 sata. A kako smo tek beskorisni kad nismo ništa učinili.
Molitelj
Epafra se ne moli samo onako, formalno, izjutra, da se riješi časoslova i da preko dana više ne misli na nj, da bude miran i da može raditi „svoj posao“. Koji svoj posao? Zar njegov prezbiterski posao nije u prvome redu moliti se Bogu? Epafra se ne samo moli, nego se bori u molitvama cijeloga dana, poput Mojsija, koji raširenih ruku moli dok se Izrael bori. I Mojsijeva molitva bijaše aktivna, naporna, borbena, jer mu ruke od umora padoše. Ali se Mojsije ne predade, nego Aron i Hur pritrčaše i kamenje ispod njegovih ruku postaviše da izdrži i moli do kraja bitke koju Jošua vođaše (Izl 17,8-16). Tako se i Epafra moli za svoje Kološane, i po danu i po noći, uzdignutih ruku, otkidajući od sna, od odmora. A svrha tih molitava bijaše da vjernici u frigijskim gradovima ostanu savršeni i ispunjeni voljom Božjom: prvi on, Epafra, pa onda svi drugi za njim. Da oni svojim ćudorednim ponašanjem i svojom slobodom ispune Božji plan. To je sav smisao našega življenja na ovome svijetu.
Koliko je puta izmolio 122. psalam:
Obradovah se kad mi rekoše… Radi braće i prijatelja svojih – za sreću tvoju ja ću moliti, Koloso ljubljena!
Svećenik je u jednoj zajednici u prvome redu molitelj. Za sebe i za svoju zajednicu. Svećenik ne smije biti skrštenih nego sklopljenih ruku. A kada treba biti radnik, bit će radnik! Isus ta dva načela sastavi u jednu rečenicu: Molite Gospodara žetve da on pošalje radnike u žetvu svoju: molite i – radnike! (Mt 9,38). Ako ti jedno nedostaje, nedostaje ti čitavo krilo, plućno krilo. A treba i ora i labora. I nemoj zamjenjivati molitvu radom kao što je ni Isus nije zamjenjivao. Tko se nema kada Bogu moliti, taj nije dozreo vjernik ni svećenik. A tko nema vremena za rad, to je sluga zli i lijeni.
Zauzetnik
Ne samo za Kološane, nego i za kršćane u susjednim gradovima, Laodiceji i Hierapolu. On se svojski zauzima i zauzeto trudi, i molitvom i radom. Ne glumi¸ nego vjerodostojno moli i radi. Ovdje Pavao želi posvjedočiti da je Epafra nadglednik – episkopos, zauzetnik za ta tri grada koja mu on bijaše povjerio. U Hierapolu će tridesetak godina kasnije biti biskup Papija (oko 60.-130) koji iz petnih sila nastojaše pokupiti i komentirati Gospodinove Izreke – Logia – i sastaviti ih u jednu rukovet pod naslovom: Tumačenje Gospodnjih Izreka. Laodiceja će kasnije imati nedostojna pastira, kako nam svjedoči Otkrivenje (3,14-19), pa će biti zbrisana s lica zemlje: „Današnje razvaline toga grada, koje leže u strahovitoj zbrci naokolo po poljanama, daju dojam potresnog ispunjenja te prijetnje“.[1] Ne postoji samo nagrada za molitvu i rad, nego i kazna za nemolitvu i nerad!
Su-uznik
Pozdravlja vas Epafra, moj suuznik u Kristu Isusu (Flm 23).
Tako piše Pavao svomu prijatelju Filemonu, uglednu građaninu Kolose. Pavao šalje poruku iz Rima, iz sužanjstva, a s njim je i Epafra, poput suuznika, ali u Kristu Isusu. Suuznik znači proživljava iste dane i misli kao i Pavao, u pritvoru, svojevoljni pritvorenik.[2] Poistovjećuje se s Pavlom. Dođe Epafra pohoditi Pavla i ostade s njim koliko mu bijaše od potrebe. Kako mu bijaše koristan poslužitelj u tolikim ljudskim zahtjevima, od hrane i odjeće do lijekova i duhovnoga prijateljevanja!
Ako nemaš zdrava duhovnog prijatelja, Epafru, ili ako ti nisi komu zdrav duhovni prijatelj, Epafra, život ti je siromašniji za jedan stupanj kršćanskoga prijateljstva u Kristu Isusu. A čuje se toliko puta da bi biskup trebao biti svojim svećenicima nešto više od obična prijatelja, duhovni otac, koji se moli i bori za svoj kler.
Čitanje Poslanice Laodicejcima
Epafra očito bijaše Pavlu pričao da ima i loših vijesti, ne samo „ljubavi u Duhu“. Izvijesti ga kako se nesretne hereze šuljaju preko raznih aroganata i ignoranata, za koje ne znaš koji su pogubniji i fanatičniji kada se radi o zabludi i zastranjenju: jedni nadmeni, drugi nezainteresirani.
A kad se ova poslanica pročita kod vas, pobrinite se da se pročita i u Ladicejskoj Crkvi, i vi da pročitate onu iz Laodiceje (Kol 4,16),
ističe Pavao Kološanima. Ovdje nam nije jasno, radi li se o nekoj drugoj Poslanici Laodicejcima koju je Pavao pisao i poslao, ili se radi o odlomcima u samoj Poslanici Kološanima. Među bibličarima postoji više mišljenja i rješenja.[3]
Neki drže da je Poslanica Laodicejcima pisana izravno i samo njima, ali nam se, na žalost, ne očuva, nego zubom i nepravdom vremena propade. Pavlu se pripisuje 13 Poslanica, ali ih je sigurno napisao više, samo što nisu sve do nas doprle u izvornu izdanju. U te bi se propale poslanice mogla ubrojiti i ova Laodicejcima, misle neki, i ne bez temelja.
Drugi kažu da Poslanica koju mi zovemo Efežanima nema pravoga naslovnika, nego je napisana kao enciklika, okružno pismo, tj. da kruži Malom Azijom od grada do grada, od zajednice do zajednice. Tako je to pismo čitano i u Crkvi u Laodiceji, a sada bi trebalo biti pročitano i u Kolosi, a ovu Kološanima pročitati i Laodicejcima. I neka se prepisuje i širi dalje.
Nije isključeno, treći smatraju, da Poslanica koju zovemo Filemonu, od 24 retka, bijaše upućena u Laodiceju, u kojoj upravljaše kršćanskom zajednicom Arhip, koji se spominje i u Filemonu i u Kološanima:
Recite Arhipu: „Pazi na službu koju si primio u Gospodinu: ispuni je!“ (Kol 4,17).
Pavao se ne ustručava javno opomenuti velečasnog Arhipa koji bijaše vjerojatno počeo vrludati i unositi zabunu i sablazan među vjernike. Javna sablazan, javna i opomena! Na sablazan se osobito bijaše oborio Gospodin Isus (Mt 5,29-30). A i Crkva u svojim kanonima u mnogim stvarima prepušta odluke razboritosti biskupa, osobito kada treba prosuditi činjenicu sablazni u narodu.
Svakako je Pavlu bilo jako stalo do toga da se te Poslanice čitaju po mjesnim Crkvama ili kršćanskim zajednicama, makar i ne bio uopće svjestan da će one postati Sveto Pismo. Bio je svjestan: ne bude li propovijedao, kuku njemu! Propovijedao i preko Poslanica, za koje mu Bog osigura vrijeme u zatvoru!
Epafra sigurno bijaše svjestan i odgovoran da se to Pavlovo Pismo u mjesnim Crkvama u spomenutim gradovima mora čitati, može se s poštovanjem komentirati i treba se čuvati za buduće naraštaje.
Zaključak
Molitelj. Epafra za Kološane moli, sklopljenih ruku, raširenih ruku, na koljenima, zauzeto i svojski.
Boritelj. Epafra se za Kološane bori. Donosi vijesti Pavlu, koji očekuje vijesti iz Kolose. Raduje se zbog „ljubavi u Duhu“, a žalosti se zbog lijenosti i nerada.
Suuznik. Epafra je patnik, zna trpjeti, a ne samo moliti. On je s Pavlom naučio ponositi se križem Gospodina našega Isusa Krista. Iz patnje niču posebni plodovi. Gdje je tko propatio, tu je posebnu pobjedu izvojštio.
Vjeran poslužitelj. Pavao nije štedio na pohvalama. Pa i javno pred narodom, svjestan da time daje poticaj i pohvaljeniku i primjer drugima. Epafra je zaslužio pohvalu zbog vjernosti i nije Pavla iznevjerio. A koga je Pavao pohvalio, taj se nije pokvario, nego je to sigurno bio zaslužio. Pavao je imao Duha Božjega (1 Kor 7,40).
Zemljak. Pavao naglašava da je Epafra zemljak Kološanima. Zemljak je posebna veza, zavičaj, osjećaj, krv, kultura, blizina, jezik, poznanstvo, ljubav…
Rođendan za nebo
Kršćanska je tradicija pokupila vijesti o sv. Epafri, biskupu kološkomu i mučeniku vjere:
„Rođendan za nebo blaženoga Epafre, kojega blaženi Pavao zaredi za biskupa u Kolosi, sjajan krjepostima, palmu mučeništva za ovce, koje su mu povjerene, muževnom borbom zadobi; pokopan je u istome gradu“.[4]
Kako drag čovjek, taj Epafra, a kako mu je ime tako slabo zasijano u kršćanskome svijetu, među muškim imenima po našim obiteljima. Mi dajemo djeci nerazumljiva imena po glumcima, igračima i plesačicama, a ne po svecima i sveticama, kako Crkva preporučuje: „Roditelji , kumovi i župnik neka se brinu da se ne dade ime tuđe kršćanskom osjećaju“ (kan. 855).
Opširnije u: Znamenita imena iz apostolskih vremena, Mostar, 2008., str. 185-193.
[1] J. Holzner, Pavao, preveli i objavili oci isusovci, Zagreb, 1968., str. 319; drugo izdanje: Split, Verbum, 2008., str. 309.
[2] „Epafra“, u: Enciclopedia Cattolica, V., 1950., str. 403-404.
[3] Usp. W. Barclay, The Letters to the Philippians, Colossians and Thessalonians, Edinburgh, 1975., str. 172-174.
[4] „Epafra, santo“, u: Bibliotheca Sanctorum, 1987., vol. IV., str. 1253: „Natalis beati Epaphrae, qui a beato Paulo Colossis ordinatus episcopus, clarus virtutibus, martyrii palmam pro ovibus sibi commendatis virili agone percepit; sepultus apud eandem urbem“.
