Nekadašnji đakovački obrednici
Obrednici su liturgijske knjige koje služe svećeniku kod podjeljivanja sakramenata i sakramentala. Danas su oni podijeljeni u niz zasebnih knjiga, dok su prije Drugog vatikanskog sabora bili objedinjeni u jedan obrednik. U počecima Crkve takvih obrednika nije bilo, nego su biskupi i svećenici zapravo velikim dijelom improvizirali liturgijsko slavlje, ali se zbog šarolikosti kvalitete i iz bojazni od mogućih hereza, uskoro pojavila potreba za njihovim zapisivanjem. Tako su u narednim stoljećima nastali mnogi predobrednici, odnosno najprije su svećenici sami sebi sastavljali brošurice, pa su se međusobno ujedinjavale i usklađivale one župe koje su geografski bile bliže, da bi se isto činilo na područjima biskupija i šire, no i dalje je ostao veliki broj obrednika, a koji su se međusobno razlikovali i sadržajem i kvalitetom.
Stoga je papa Pavao V. izdao Rimski obrednik 1614., a iako on nije bio obvezujući za cijelu Crkvu, ubrzo su mnoge biskupije prestale izdavati vlastite obrednike i uvele za svoje područje Rimski, obično zadržavajući neke specifičnosti koje su zaživjele u narodu, a nisu svoje mjesto našle u toj knjizi. Ipak, negdje su se i dalje koristili vlastiti obrednici, a najčešće su svoje mjesto našli i vlastiti i Rimski.
Na području današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije koristili su se, uz Rimski, u velikoj mjeri i ostrogonski, pa kaločki, zatim zagrebački i na kraju vlastiti đakovački obrednici, koji su na takav način dugo zadržali neke uvriježene obrede i specifičnosti baš za to područje. Detaljno smo o tim obrednicima pisali ovdje, još detaljnije analizirajući njihov sadržaj ovdje, a sada želimo pružiti neke općenitije podatke vezane uz đakovačke obrednike, kojih je bilo dva, odnosno četiri.
Najstariji đakovački obrednik, s punim nazivom Obrednik Biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske, izdao je biskup Josip Juraj Strossmayer 1878. god. u Zagrebu, a cijeli se fotografiran može vidjeti ovdje. Kasnije je, 1922. god., biskup Antun Akšamović izdao njegov Izvadak, koji je sadržavao najznačajnije obrede, dok je 1933. god. isti biskup izdao Priručni obrednik, te 1939. god. i njegov izvadak pod nazivom Obrednik za pokope. Kao što smo rekli, ovdje ćemo, bez ulaženja u sadržajnu analizu obrednika, pružiti neke općenitije, ali velikim dijelom nepoznate podatke o svakom.
1. Rukopis Obrednika i njegovi prilozi
U Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu čuva se originalan tekst Obrednika Biskupije Đakovačke i Srijemske (1878.) u rukopisu, koji se, osim nekih sitnih ispravaka, ne razlikuje od objavljenog.[1] Tako se npr. na naslovnoj stranici, nakon naziva Obrednika, navodi kako je on izdan po naredbi Preuzvišenoga, Presvietloga i Prečastnoga Gospodina Josipa Jurja Strossmayera, a nakon toga slijedi niz biskupovih titula, koje je vjerojatno sam Strossmayer jednostavno prekrižio. Osim toga, postoje neki manji ispravci jezične naravi, napose u naslovima, ispravci kod završetka obreda pokopa odraslog mrtvaca, teksta nekih biblijskih čitanja i litanija, izbačen je blagoslov slanine itd. Neke je od tih ispravaka načinio sam autor Obrednika,[2] a neke, čini se, biskup Strossmayer. Tekst rukopisa sadrži 233 stranice, plus dvije stranice ispravaka kod pokopa odraslog mrtvaca, a koje su ponovno numerirane kao str. 88-89. Zanimljivo je da na kraju rukopis donosi sadržaj koji zapravo odgovara tiskanom izdanju. Osim toga, objavljeni Obrednik ima dodatak, a njega nema u rukopisu.
Uz rukopis Obrednika nalaze se i neki dopisi, računi i potvrdnice. Tako tu pronalazimo dopis kojega M. Maravić u ime Dioničke tiskare u Zagrebu upućuje Duhovnome stolu Biskupije Bosansko-srijemske i đakovačke, datiran 6. travnja 1878., a u njemu se obavještava Duhovni stol da je Tiskara otiskani Obrednik predala knjigoveži, kako je to naložio dr. Janko Koharić, te također moli Duhovni stol da tiskari isplati iznos od 707,75 for., o čemu prilažu račun. Taj je, pak, račun datiran 1. travnja 1878., a iz njega saznajemo kako je obrednik tiskan na 21 ¼ arka, odnosno u 500 izlistaka (primjeraka).
Dva su arka (predgovor i drugo) tiskana jednobojno, a 19 ¼ dvobojno. Jednobojni arci su ukupno koštali 45,40 forinti, a dvobojni 658,35 for. K tomu još treba pridodati i iznos od 4 forinte za 300 ovitaka. Iako se na računu (N. B.) navodi i cijena za korekturu (2,35 for. po arku, odnosno ukupno 50 for.), kao i za uvez, dopremu i drugo (90 for.), što iznos računa dovodi do 847,75 for., Tiskara navedenim dopisom potražuje samo onaj iznos koji se isključivo odnosi na tiskanje, dok će kasnije biti plaćeno ostalo.
Obredniku je priložen i izvadak zapisnika sa sjednice Duhovnoga stola, održane u Đakovu 13. travnja 1878., a on je podijeljen u dvije točke. Prva se točka odnosi na donošenje okružnice (br. 414-1878.), kojom se nalaže svećenicima, napose župnicima, da nabave ovobiskupijski obrednik, koji je dotiskan ovih dana u Zagrebu. Obrednik se, prema tekstu, može nabaviti samo preko biskupijske pisarne, i to neuvezan po cijeni od 1,60 for., a uvezan u papir s kožnatim hrptom po 2 for.[3] Druga se točka odnosi na Jurja Tordinca, kanonika čuvara, kojemu se nalaže da 850 for., koje je Duhovni stol doznačio iz blagajne biskupijske zaklade, preda Josipu Vallingeru (tajniku biskupa Strossmayera), koji će te novce dalje otpremiti za troškove tiska, korekture, uveza i dopreme Obrednika.
Čini se kako je na istoj sjednici Duhovnoga stola donesena odluka i o tiskanju malog obrednika. Naime, na posebnom se papiru, označenom brojem 414. (što upućuje na povezanost s okružnicom br. 414-1878.), nalazi napisano: mali obrednik tiskati, a ispod toga se navode sljedeći obredi, uglavnom karakteristični za područje istočne Hrvatske i Srijema :
- ispovijest vjere, hrvatski i njemački
- svetootajstvo ispovijedi i pričesti pri bolestniku
- posljednja sv. pomast
- pokop odraslog mrtvaca i djece
- uvod žene u porodu preminuvše
- opjev groba
- uvod žene po porodu
- običan blagoslov vode
- blagoslov kuća na Sv. tri kralja
- blagoslov sv. Antuna Padovanskoga
- blagoslov nove kuće
- blagoslov svakovrsne jestvine
- blagoslov za sve
Iznad navednog se teksta nalazi napomena: 300 ex. 1 f 60, 200 – 2 f, što nas vodi zaključku kako je mali obrednik trebao biti tiskan na ukupno 500 primjeraka, 300 jednom vrstom uveza, 200 drugom. Međutim, mali obrednik očigledno nije tiskan, a nije nam poznato zašto se od toga odustalo.
Novi dopis M. Maravića Duhovnom stolu u Đakovu, datiran 25. travnja 1878., svjedoči da je Tiskara primila potraživanih 707,75 for., dok se na poleđini vidi kako je dopis zaprimljen 27. travnja, a uz to stoji i napomena od 10. svibnja: ima se čuvanja radi staviti ad acta, te Vallingerov potpis. Račun kojega je, pak, Vallingeru poslao knjigoveža (nejasno, možda: M. Bartok?), nosi datum 7. svibnja 1878. god., a iz njega saznajemo kako je Obrednik imao četiri vrste uveza, kao i njihovu cijenu.
Tako doznajemo da je od ukupno 500 tiskanih primjeraka obrednika, 200 komada uvezano polufrancuskim vezom, s cijenom od 30 novčića po primjerku, što ukupno iznosi 60 forinti, da je 9 primjerka uvezano u platno sa zlatorezom, po pojedinačnoj cijeni od 60 novčića, odnosno ukupno 5,40 forinti, da je 290 komada bilo broširanih, a njihova je pojedinačna cijena iznosila 3,50 novčića, odnosno ukupno 10,15 for., te da je jedan primjerak, gratis, uvezan u kožu. Ukupna cijena uvezivanja iznosila je 75,55 for., a s troškovima pakiranja 79,55 for. Na istom je računu Vallinger 10. svibnja dodao napomenu kako je 79,55 for. poslao dr. Janku Kohariću u Zagreb, a o tome svjedoči i priložena poštanska predatnica.
2. Tiskani Obrednik
Tiskani Obrednik nakon naslovne stranice, najprije donosi Strossmayerov predgovor (datiran 4. veljače 1878., u Đakovu), a potom se odmah prelazi na obrede, bez uvodnih napomena. Redom slijede obredi, kao i u prethodnim obrednicima, propisani za krštenje, pokoru, euharistiju, posljednje pomazanje, sprovod i ženidbu. Nakon toga slijede blagoslovi. Neki su među njima preuzeti blagoslovi iz izdanja Rimskog obrednika, a neki su i novi. Poslije blagoslova, dolaze procesije, potom red biskupskoga (kanoničkog) posjeta, te na kraju dodatak o prvoj pričesti i Ispovijest vjere na njemačkom jeziku, kojih, nema u izvorniku. Najprije ćemo, zbog njegove važnosti, dati prikaz Strossmayerova predgovora, a potom i pregled sadržaja samog Obrednika.
a) Strossmayerov predgovor Obredniku
Sam je Obrednik, prema riječima biskupa Strossmayera u predgovoru, nastao iz nužde. Obraćajući se svećenicima koji će ga koristiti, biskup tako kaže:
“Poljubljena u Isusu braćo! Stari obrednici naši izdadoše, zato je nužda nastala, da se obrednik rimski pretisne. Obrednik je poslje svetoga pisma najvažnija knjiga, jer se po obredniku sveta otajstva diele, i ostala služba božja i spas duša obavlja. Obrednik, kô svaka druga knjiga, po samom sebi je mrtvo slovo; životom i istinom postaje kroz nas svećenike. Zato je sveta dužnost naša, da točno i ozbiljno obrednik upotrebljujemo, i svetim načinom službu božju i dužnosti svoje pastirske obavljamo. Strahovita odgovornost na nami leži, ako po nesreći ono, što po mnienju i nakani svete majke crkve ima biti izvorom života i spasa, našom nebrigom i nehajstvom postane izvorom smrti i propasti.”[4]
U predgovoru, nadalje, biskup upozorava posebno na dvije važne stvari: na Kristovo vazmeno otajstvo koje se slavi u euharistiji, te otajstvo sv. pokore i pričesti. Budući da je euharistija središte cijelog katoličkog obreda i izvor svake milosti, Strossmayer naglašava kako je važno da crkva bude uvijek ukrašena, a misno ruho čisto i dolično. Još je više važno, naglašava, da svećenik slavi misu pobožno i skrušeno, kako bi puku bio uzor, a ne pomutnja u vjeri. Posebno se obraća mladim svećenicima, da odmah na početku svoje službe shvate svu ozbiljnost slavljenja tog velikog otajstva.[5]
Također, naglašava otajstvo ispovijedi i pričesti, koje je poslije sv. mise najsvetije i najpreče otajstvo.[6] U sakramentu se ispovijedi, nastavlja biskup, u svakom pravom pokorniku ponavlja otajstvo križa, izgubljena se ovca u ovčinjak vraća, po njemu se poput Lazara uzdiže na novo uskrsnuće, a razmetni se sinovi i kćeri vraćaju u naručje dobrom ocu… Zato svećenik mora iz dana u dan trsiti, iz sveg srca i sve duše, biti vjeran namjesnik tog Božjeg otajstva. Pri tome Strossmayer obilato citira Treću knjigu o svećeništvu sv. Ivana Zlatoustog, te ga posebno stavlja za uzor svima.
Uz to, spominje kako je jednom zgodom bio u Parizu, gdje se tako svečano slavila prva pričest, da mu se činilo da je u raju:
“Činilo mi se zaisto, da se u raju nebeskom nalazim i skupa sa nevinom mladeži u licu i užiću božjem onaj divni i otajstveni napitak pijem, o kom Isus gore govori. Nikad mi s uma sići neće utisak, koji sam u crkvi parižkoj takvom sgodom oćutio. Crkva što može biti ljepše i ukusnije urešena. Oltar sav u cvietu. Mladež sa roditelji i prijatelji u svečanom ruhu. Crkva dubkom puna. Svećenici mnogobrojni. Najstariji i najdostojniji uzpe se na prodikaonicu, i poče govoriti o svetom otajstvu oltarskom i o sreći i slavi onih, koji vriedno i dostojno Isusa u dušu svoju primaju. Mogu reći da sam se sit naplakao, slušajuć toga vriednoga svećenika, komu je duša očevidno biela kao snieg, kao što mu je biela bila i glava. Sto puta sam ja tada zavapio: Ah! zašto se i kod nas prva pričest tako svečanim načinom nedieli? (…) Zato vas molim, i u gospodinu naredjujem, da se odsele svud po biskupiji našoj najsvečanijim, što samo u naših okolnosti biti može, načinom prva sv. pričest mladeži podjeljuje.”[7]
Da bi prva pričest uistinu bila svečana, nastavlja Strossmayer, važno je da se mladež pouči o otajstvu ispovijedi i pričesti. Samo će im tako prva pričest ostati “uspomena sveta, koja čovjeka do konca života prati i na dužnost opominje, da bogu svomu u čistoći i neporočnosti duše svoje ima vriedno prebivalište u sebi pripraviti”.[8]
Nakon toga Strossmayer govori da je svaka knjiga, pa tako i obrednik, samo mrtvo slovo, koje “istom po ustih i riečih svećeničkih sve to životom postaje i sjemenom”,[9] koji treba stostruki rod donijeti u srcu naroda. Zato je veoma važno propovijedanje. A pri tome su svećeniku velika pomoć propovijedi u časopisu Propovjednik. No, istovremeno se, ističe biskup Strossmayer, treba kloniti propovijedi koje nude neki njemački časopisi, a svode se na puko moraliziranje, dok im je dogmatska utemeljenost veoma slaba. Stoga svaki propovjednik mora biti izobražen u dogmatskim i metafizičkim znanostima, te dobro poznavati spise sv. Pavla, kao i drugih velikih crkvenih autoriteta, poput sv. Augustina, sv. Ivana Zlatoustog, sv. Tome i drugih. Kad se, pak obraća svećenicima koji će koristiti Obrednik, Strossmayer im kaže:
“Nikada ni jednu priliku nepropustite, da svete obrede nepropratite živom riečju i opomenom vašom. Mogu reći, da sam se više puta razžalostio, a kad je stranih prisutno bilo, i zastidio, kad sam gdješto opazio, da mladji svećenici školskoj mladeži katekizam iz knjige štiju i predavaju.”[10]
Zato je važno da ni jednu priliku svećenici ne propuste, a da se ne obrate narodu, posebno kad su u pitanju vjenčanja, pohod bolesnika i pokop mrtvaca. Riječ ohrabrenja i riječ utjehe velika su okrepa napaćenom puku, pa je stoga neizmjerno važno da se propovijeda s Isusovom ljubavlju u srcu, a ne čitajući iz katekizma. Na kraju Strossmayer još jednom opominje svećenike da, preko Obrednika kojeg im u ruke stavlja, budu nositelji Božje ljubavi narodu, da vrše svoju službu čestito, puni ljubavi i revnosti, a ne da im on bude na osudu i propast.
b) Pregled sadržaja Strossmayerova obrednika
Ovdje donosimo samo shematski pregled sadržaja, kako obrednika iz 1878., tako i njegova Izvatka iz 1922., bez ulaženja u tekstualnu analizu, a s ciljem da se uoči koji su se obredi uvriježili, a također i koji su obredi specificum naših krajeva.
Struktura Strossmayerova obrednika velikim dijelom slijedi strukturu većine uvriježenih krajevnih obrednika (ostrogonski, kaločki, zagrebački), odnosno najprije govori o sakramentima, a potom o blagoslovima i procesijama, ali ne govori o potvrdi ni svetom redu, dok ima obred posjeta biskupa (kanonika), kojega ne sadrže raniji obrednici, kao ni obred prve pričesti. Ima i Ispovijest vjere, a taj se tekst već mogao naći u jednom ili drugom krajevnom obredniku, no ovdje je novitet što je ona na njemačkom jeziku, a to dakako upućuje na pastoralne potrebe onoga vremena.
c) Izvadak iz Obrednika (1922.)
Kao što smo rekli, 1922. godine izdan je i Izvadak iz Obrednika biskupije bosansko-đakovačke i srijemske, po odobrenju biskupa Antuna Akšamovića, i to kao prijelazno rješenje do izdavanja jednog obrednika, nužno potrebnog, za cijelu tadašnju Jugoslaviju. Naime, u njegovu predgovoru biskup pojašnjava:
“Davno se već osjeća potreba, da se na hrvatskom jeziku tiska obrednik za našu i ostale biskupije. Na sastanku jugoslavenskog katoličkog episkopata, držanom u Zagrebu 24.-29. travnja o. g. zaključeno je, da se za privremenu porabu pretiska iz Obrednika biskupije bosansko-djakovačke i srijemske od g. 1878. najpotrebnije. Novi Obrednik, obvezatan za sve biskupije u državi SHS, tiskat će se, kad ga uredi za to izabrani odbor a Sveta Stolica odobri. Izdanjem ovog Izvatka iz Obrednika svoga blagopokojnoga predšasnika biskupa dra Josipa Jurja Strossmayera, vršim zaključak jugoslavenskog episkopata. Time je ujedno udovoljeno i potrebi naših sjedinjenih biskupija, pak se ovim izvatkom smije svaki svećenik služiti kao liturgijskom knjigom.
U Djakovu, 30. travnja 1922.
† Antun, biskup.”[11]
Valja napomenuti kako se mnogi obredi iz Strossmayerova obrednika u to vrijeme nisu više slavili prema tome što je ondje propisano, nego prema drugim uputama, najčešće onima koje su bivale objavljivane u Glasniku Biskupija Bosanske i Srijemske, no kako ne bismo previše širili temu, mi u to nećemo ulaziti, nego ćemo se zadržati isključivo na onim obredima koje pronalazimo u đakovačkim obrednicima, iako su u određenom vremenskom razdoblju neki od njih bili samo „mrtvo slovo na papiru“.
Što se tiče samog sadržaja Izvatka, vidimo kako on, nakon naslovne stranice i predgovora donosi redom obrede vezane uz krštenje, euharistiju, potom pričest bolesnika, posljednje pomazanje, pokop odrasla mrtvaca, pokop djece, ženidbu, i na kraju uvod žene po porodu. To su, kako se kaže u predgovoru, najpotrebniji obredi, odnosno, možemo slobodno pretpostaviti, oni koji su se gotovo sigurno slavili prema navedenom Obredniku. Još valja napomenuti kako je on tiskan kao brošurica na ukupno 63 strane.
Zanimljivo je također primijetiti kako su u Strossmayerovu obredniku neke imenice, najčešće Bog i Gospodin, redovito pisane malim početnim slovom, no kako se to nikada nije uklapalo u ortografska pravila, ostaje nejasno kako se dogodio takav propust, posebice jer su one u rukopisu Obrednika uvijek navedene kako treba. Također, one su sada ispravljene i u Izvatku.
3. Priručni obrednik (1933.)
i Obrednik za pokope (1939.)
Priručni obrednik, dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, također je izdan odredbom đakovačkog biskupa Antuna Akšamovića, i to 1933. god., iste godine kada je nadbiskup Antun Bauer izdao Priručni obrednik za Zagrebačku nadbiskupiju, što vodi zaključku kako će među njima postojati veće sličnosti, no i određena odstupanja. Obrednik je zapravo svojevrsni čuvar uvriježenih obreda ovih područja, sačuvanih u negdašnjim krajevnim obrednicima, no češće se ipak može uočiti kako su oni prilično modificirani, obično pojednostavljeni, i znatno približeni obredima Rimskog obrednika.
Iako za to nemamo pisane potvrde, kao što se to redovito izostavljalo u takvim slučajevima, prema svjedočanstvu pokojnog gosp. Géze Varge, kanonika Đakovačke i Srijemske biskupije, taj je Obrednik priredio dr. Zvonimir Marković (1897.-1969.), tadašnji profesor moralne teologije na Teologiji u Đakovu i dugogodišnji urednik Glasnika Biskupija Bosanske i Srijemske.[12]
Nakon naslovne stranice donosi se biskupova Okružnica od dana 25. rujna 1933. god., kojom se svećenici obavješćuju da je Biskupski ordinarijat izdao Priručni obrednik. Biskup najprije spominje Okružnicu Biskupskog ordinarijata Đakovačke biskupije od 25. rujna 1929., broj 1435/29., kojom je propisano da se treba izdati Rimski obrednik u hrvatskom izdanju za sve one župe gdje su vjernici Hrvati i drugi Slaveni, a u latinskom izdanju tamo gdje su Mađari ili Nijemci. Slijedom te odredbe, sada se izdaje Priručni obrednik. U njemu se pak nalaze:
– svi obredi koje svećenik često obavlja izvan crkve, a prema potrebi vjernika;
– dodatak onih obreda koji su se odavno uvriježili u Biskupiji;
– za one župe gdje se nalaze Mađari i Nijemci sabrani su obredi na latinskom jeziku s dodatkom narodnog jezika za one dijelove obreda gdje je on dopušten.
S proglašenjem tog dekreta, nastavlja biskup Akšamović, Obrednik stupa na snagu za sve svećenike u svim župama Biskupije Đakovačke i Apostolske administrature i “najstrože se zabranjuje upotreba svakoga drugoga obrednika koji je do sada u Biskupiji ili Apostolskoj administraturi bio upotrebljavan”.[13] Budući da je obrednik, poslije misala, najvažnija liturgijska knjiga, a kod vršenja obreda ne smije biti nikakve površnosti niti nemarnosti, nastavlja biskup, tim dekretom želi se postići ujednačenje liturgijske službe, a svećenike poziva da te obrede dijele sveto i pobožno.
Nakon okružnice, Obrednik odmah prelazi na obred krštenja djece, bez ikakvih uvodnih napomena. Dijalozi su na hrvatskom i njemačkom jeziku. Poslije krštenja djece slijedi obred svete pričesti, obred pričesti bolesnika, posljednjeg pomazanja, unutar kojeg donosi i papinski blagoslov s potpunim oprostom na smrtnom času, obred sakramenta ženidbe, pa druge ženidbe kada su jedno ili oboje zaručnika udovci, te obred slavlja srebrnog i zlatnog pira. Potom Obrednik govori o sprovodu odraslog mrtvaca, pa male djece, zatim o opjevu groba, te o opjevu mrtvačkog odra. Iza toga slijedi govor o procesijama i blagoslovima (na Uskrs, na Markovo, na dane moljenja, na dan sv. Florijana, te na Tijelovo), a potom dolaze razne litanije, molitve, himni, zahvalnice i zazivi, nakon čega slijedi obred uvoda mlade u crkvu poslije vjenčanja, uvod žene u crkvu poslije poroda, blagoslov vode, križa, slike, kipa, medaljice i krunice. Na kraju se govori o blagoslovu kuća na Bogojavljenje, o obnovi krsnog zavjeta kod prve pričesti, o pohodu i dočeku biskupa, instalaciji župnika, proslavi zlatne mise, te na samom kraju Obrednik donosi Molitvu za djelo dobre štampe. Obrednik ima ukupno 158 stranica.
Valja još nadodati kako je biskup Akšamović, kako bi se očuvao sam Obrednik, 1939. god. izdao njegov izvadak, pod nazivom Obrednik za pokope, u kojemu se samo donosi obred pokopa odraslog mrtvaca, uvod žene preminule u porodu, pokop malene djece, opjev groba i opjev mrtvačkog odra, i to najprije na hrvatskom, a potom i na latinskom jeziku. To su karakteristični obredi naših krajeva, a sam obred sahranjivanja se djelomično očuvao i do naših dana.
Đakovački su obrednici, bez sumnje, imali veliku i dugotrajnu ulogu u oblikovanju ne samo crkvenih, nego i društvenih okolnosti, pa su kao takvi značajno pridonosili bogatsvu pastoralno-liturgijskih nastojanja kod nas u drugoj polovici 19. st. i prvoj polovici 20. st., kao i bogatstvu mnogih vjerskih običaja, koji su u to vrijeme imali daleko veću vrijednost i smislenost nego danas.
[1] Na naslovnoj stranici piše sljedeće: Obrednik Biskupije Bosansko-Djakovačke i Sriemske. Izdan po naredbi Preuzvišenoga, Presvietloga i prečastnoga Gospodina Josipa Jurja Strossmayera. Milošću Božjom i Apostolske Stolice Biskupa Bosansko-Djakovačkoga i Sriemskoga, itd. Pristava Sv. Stolice, Grofa Rimskoga, Biogradske i Smederevačke Biskupije Apoštolskoga upravitelja NJ. C. K. i Apoštolskoga Veličanstva Tajnoga Savjetnika i Počastnoga kapelana, Mudroslovja i Bogoslovja Doktora, Bogoslovnih Sborova Sveučilišta Bečkoga i Peštanskoga Kolegijalnoga člana, Utemeljitelja i Pokrovitelja Jugoslovjenske Akademije Znanosti u Zagrebu itd.
[2] Obrednik se pripisuje Strossmayeru, no zasigurno je on bio samo naručitelj, dok ga je netko drugi priredio. Možda je njegov autor Janko Ivan Koharić, svećenik Đakovačke i Srijemske biskupije, a ujedno prof. kanonskog prava na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, koji se nekoliko puta spominje u prilozima koji se čuvaju uz rukopisni Obrednik, no možda je ipak njegova uloga, zbog fizičkog bivovanja u Zagrebu, bila samo posrednička. Zbog nedostupnosti izvora, nismo u mogućnosti to istražiti.
[3] Okružnica je objavljena u: GBĐS, 6 (1878) 8, str. 1.
[4] Str. I.
[5] “Vi osobito, mladja braćo moja, jedina poslje boga nada i ufannje puka našega, dajte, da se od prvih vremena svećeničtva svoga priviknete, sveto i dostojno obavljati sveto otajstvo mise i sve ostale crkvene obrede, jer tada nije dvojiti, da će se na vami, na vašu slavu, a na korist puka našega obistiniti ona rieč sv. pisma: ‘adolescens juxta viam suam ambulans, etiam cum senuerit, non recedet ab ea’.” ĐO 1878, str. IV.
[6] Isto, str. V.
[7] Isto, str. IX-X. Strossmayer nastavlja kako je zamolio braću u Zagrebu da mu ustupe obred prve pričesti da se pridoda ovom obredniku, što je i učinjeno.
[8] Isto, str. X.
[9] Isto, str. X-XI.
[10] Isto, str. XVIII.
[11] Predgovor. O životu i djelovanju biskupa Akšamovića usp. Anto PAVLOVIĆ, Iz galerije naših predšasnika: Antun Akšamović, Ladislav Szorenyi, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 137(2009)11-12, str. 1025-1035, ovdje: 1025-1029.
[12] Više o njegovu životu usp. Anto PAVLOVIĆ, Iz galerije naših predšasnika: Petar Bakić de Lak i Zvonimir Marković, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 137(2009)7-8, str. 719-724, ovdje: 722-724; Marin SRAKIĆ, Odgojitelji u Bogoslovnom sjemeništu i profesori na Teologiji u Đakovu od 1806.-1996., u: Diacovensia. Teološki prilozi, 4 (1996) 1, str. 167-254, ovdje: 220.
[13] Predgovor, str. IV. Ipak, vjerojatno se te biskupove odredbe svećenici nisu u praksi strogo pridržavali, nego su i dalje ostali u upotrebi i drugi obrednici, iako možda u manjoj mjeri nego do tada.