Notre Dame i budućnost Crkve u Nizozemskoj
Notre Dame je uskrsnula u svom svojem sjaju. Bogu hvala, jer su u početku planovi bili potpuno drukčiji. Doduše, ima nekoliko mana – neobično oblikovan minimalistički brončani oltar koji je u suprotnosti s veličinom katedrale, sjedala od kovine, krsni studenac koji ne izgleda kao krsni studenac, plašt koji izgleda kao da je posuđen od klauna i čudni kaleži – ali cjelina je golema ljepota. Bogoslužni obredi oko ponovna otvaranja Notre Dame također su bili dostojanstveni. Oni uzdižu vjernike iznad svakodnevnoga u nadnaravno. Upravo je to prijeko potrebno u naše vrijeme, u doba u kojem sve mora biti razumljivo. Latinski bi bio nerazumljiv i dosadan. Sveto je ustuknulo, napravilo mjesta međuljudskomu.
Kako je došlo do toga da danas u crkvenom okruženju vidimo: zastave duginih boja, borce LGBT-a koji plešu oko oltara, drugorazredne sastave koji sviraju pop-pjesme, propovijedi koje su više izraz političke korektnosti? Kako to da je lijepo i istinito ustupilo mjesto ružnoći i mišljenjima? Ružne zgrade, obijeljeni zidovi, kipoborački bijes i loše odglumljene predstave koje prolaze kao liturgija. Uklonjene su klupe za klečanje i klupe za pričest. Otajstveno, sveto, nadnaravno moralo je ustupiti mjesto vodoravnoj ravnosti (spljoštenosti).
U Notre Dame vidio sam poštovanje Predaje, čuo sam nebeski pjev djece, osjetio sam glad za nadosjetnim, nadiskustvenim. Krist je ponovo bio u središtu. Tu želju vidim kod takozvanih novih katolika, o čemu malo više. Ali to još nije prodrlo u Rim. Ondje su zabrinuti zbog nove poštapalice[1] sinodnost. Samo ako postanemo sinodni, Crkva će opet postati privlačna i Crkva će opet imati budućnost, čvrsto je mišljenje. Samo ako slušamo, da, sve će se promijeniti. Čini se kao da pastiri nikada nisu slušali u proteklih 2000 godina. Mislim da ništa drugo ne čine svaki dan. Čini se da je Duh Sveti spavao 2000 godina. Gledam to nešto drukčije. Upravo je duh modernoga svjetovnoga vremena ono na što su ljudi nasjeli. Vodstvo Crkve nalikuje Demi koji je napustio Pavla iz ljubavi prema svjetovnom svijetu (Druga Timoteju 4, 10). I Judi koji je smatrao da bi novac potrošen na Isusa bilo bolje potrošiti na siromahe (Matej 26, 9; Marko 14, 5; Ivan 12, 5). Liberalniji to dobro prihvaćaju. Oni su poput onih koji vape za Barabom (Matej 27, 15–22; Marko 15, 6–15; Ivan 18, 39–40), aktivistom koji je tražio svjetovnu utopiju. Kažu: mi uzimamo stvar u svoje ruke. Isus je, s druge strane, vršio volju Očevu i izabrao križ. To se činilo kao neuspjeh, ali upravo je križ donio izbavljenje.
Zašto su ljudi napustili Crkvu u proteklih šezdeset godina? Jer ih je Crkva napustila. Crkva je zavela crkveni puk na krivi put. Da, Crkva kaže, zauzimamo se za okoliš, za klimatske promjene, za raznolikost, za siromašne i slične stvari. A to se ističe više nego dostojanstveno bogoslužje, sakralnost, poziv na obraćenje i stavljanje spasenja duša na prvo mjesto. Ljudi zaboravljaju da upravo to hrani ljude kako bi doista činili djela milosrđa. Majka Terezija, Peerke Donders, sveti Franjo, otac Damien De Veuster nikada ne bi učinili to što su učinili da se nisu hranili sakramentima, molitvom, euharistijskim klanjanjem i krunicom. Ne, nisu to prepustili ni politici ni institucijama. Majka Terezija bila je vrlo jasna oko toga:
„Ako se ljudi ne promijene, ne će se promijeniti ni strukture.“
Od šezdesetih godina prošloga stoljeća Crkva je činila vjeru glupom, prestala je imenovati njezinu bȋt i nigdje nije ispravljala nijedan ispad (iskliznuće). Pogledajte liturgijsku zlorabu koja je postala osnova i potka bogoslužja (uobičajena). Na Misama podjele potvrde redovito me teroriziraju zborovi koji pjevaju samo 2000 najpopularnijih pjesama. Jednom sam doživio da je zbor uz pratnju zaglušujućega sastava pjevao samo pjesme Brucea Springsteena. Za prikazanje su pjevali „Because the Night Belongs to Lovers“ (Jer noć pripada ljubavnicima). Na kraju Mise pouzdano sam znao: te krizmanike više nikada ne ćemo vidjeti u crkvi. Na drugoj Misi potvrde (Nijmegen) župnik je odbio pričestiti krizmanika koji je htio primiti pričest na jezik. Zapravo, to je vrlo klerikalno: taj svećenik određuje vlastita pravila i nameće ih vjernicima.
To je problem Crkve od Drugoga vatikanskoga sabora: Crkva ne naučava ono što nas uči Evanđelje. Bojimo se naviještati katolička stajališta. Koji dušobrižnik još govori o spasenju duša, četiri posljednje stvari, oproštenju grijeha? Radije se ograđujemo od toga. Ispričavamo se zbog kolege koji bdije i moli u klinici za pobačaje. Podržavamo odluku odbora rimokatoličke škole (Limburg) da časnim sestrama zabrani pristup školi jer su te sestre spomenule samo jednu inačicu kada su govorile o sakramentu ženidbe: muškarac/žena. Nije ni čudo što Crkva umire. Za što se zapravo zauzimamo? Papa zabranjuje tradicionalnu Misu na latinskom u Chartresu i Notre Dameu i istoga tjedna uvrštava hodočašće LGBT-ovaca u program Svete godine. Toliko težimo „slobodi i sreći“, ali u zbilji se čini da se to pretače u razuzdanost i nezadovoljstvo (svađu). Ono što je potrebno jesu pravila i vrjednote koje dijelimo. Gdje ćemo ih pribaviti? Pravila i vrjednote koji vrijede za sve i u svakom trenutku. Da, postoji nešto poput istine koja se odnosi na sve. I da, možemo je spoznati. To su znali još Sokrat, Platon i Aristotel. Taj naravni zakon ima nadnaravno podrijetlo kojega posvjetovljeni svijet nije svjestan.
Što se dogodilo nakon Drugoga vatikanskoga sabora? Ušlo se u dijalog sa svijetom. To nije nerazumno. Ali što se učinilo? Istinu katoličke vjere privremeno se stavilo u zagrade kako bi se ušlo u dijalog sa suvremenošću. Ono do čega je to u konačnici dovelo jest potpuno prihvaćanje posvjetovljenoga svijeta. Crkva je toliko željela svijetu pokazati svoju važnost da je potpuno izgubila svoj identitet. Došlo se do zaključka kako je Duh Sveti jednako ili čak više na djelu u svjetovnom svijetu nego u samoj Crkvi. Išlo se čak toliko daleko da se relativiziralo ili čak nijekalo bezvremene istine Crkve. One bi bile tek plod mašte tomista i drugih zastarjelih teologa. To se pretvorilo u potpuno vodoravni prijevod evanđelja. Vrhùćutba (metafizika) je izbačena, sav naglasak stavljen je na zajednicu. Posljedica je ravna liturgija u kojoj više nema mjesta za grijeh i oproštenje. Krivnja je svaljena na druge. Strukture su bile te koje su se morale promijeniti. Mea culpa (moj grijeh) postala je tua culpa (tvoj grijeh), jer ja sam u redu, nisam ja kriv. Sveti je značaj postao neprepoznatljiv. Više se nije vjerovalo u realis presentia (stvarnu nazočnost). Postala je simbol, ništa više. Isusova je nazočnost u nama, a ne u kruhu i vinu. Euharistija je svedena na obrok. I kuso i repato pozvano je dočekati domaćina kojega predstavljaju Flip i Loulou [dječaci iz crtića Boule et Bill] u istim trapericama. Očito ne klečeći i na jezik. To je samo simbol. Nije li i Isus sjedio za stolom s grješnicima? (Pa, ne. Samo su apostoli bili nazočni na Posljednjoj večeri. Isus je izričito povezao tu Posljednju večeru sa žrtvom na križu sljedećega dana.) Zašto samo slaviti Misu kada možemo ponuditi i zahodske usluge? Flip i Loulou jako su dobri u tome.
Trebalo bi biti o društvenoj pravednosti, o pučkim kuhinjama, o djelovanju. Da, osobito djelovanje. Ustajemo protiv diskriminacije i rasizma, sudjelujemo u društvenoj raspravi o klimatskim promjenama. Mi smo naravno uključivi i različiti i vijorimo zastavom duginih boja. Naravno, ne govorimo o pobačaju, eutanaziji i sakaćenju transrodnih. Razlučivanje između svetoga i profanoga potpuno je nestalo.
Osobito su mladi to neprjevarljivo osjetili i glasali nogama. Ako je liturgija nesuvisla zbrka, ako vas ne izazove da promijenite svoj život, gdje su praštanje i grijeh zabranjene riječi, što onda radite tu? Dobra liturgija, jasnoća i toplina čine razliku. Mladi traže odgovore na pitanja. A mi ih imamo. Razložne odgovore. Fides quaerens intellectum (vjera traži umnu spoznaju), sjećamo li se još? Ono što Crkva treba učiniti jest ponovo isticati sveto kao nešto što je drugoga, višega reda. Zato imamo sveta mjesta, sveto bogoslužje, posvećene građevine namijenjene isključivo bogoštovlju i pobožnosti. Stoga moramo razlikovati sveti jezik u bogoslužju od svakodnevnoga govora. Osim toga, ako se zanemari nadnaravno, i to ide na štetu naravnoga koje se svodi na ravan, besmislen sadržaj koji ništa ne govori. Nestanak vjere iz društva dolazi i na račun svjetovnoga. Koga zanima vjera lišena svetoga? Nikoga. Jednostavno je dosadna. Ravna liturgija samo je loša predstava s čudnim scenarijem u izvedbi drugorazrednih glumaca. Nije ni čudo da mlade ljude koji su gladni smisla, gladni praštanja, gladni istine uopće ne zanimaju Laudato si’, Fiducia supplicans i sinodnost. Župe i biskupije koje misle kako se usredotočiti na to ne privlače mlade. Gdje ih naći: u župama koje se jednostavno drže Predaje, gdje je sveta Misa još uvijek sveta Misa, gdje se ističe sveto, gdje se bogoslužje jasno razlikuje od svjetovnoga. Tu otkrijete nešto što prije niste znali. To je pokret prema ljepoti, istini, svetosti, prema pobožnosti, prema mjestima gdje se nudi sakrament ispovijedi, gdje se moli krunica. Tu vidim obitelji, tu vidim mlade, tu vidim budućnost Crkve. To izgleda dobro.
[1] Prevoditeljska napomena: Buzzword znači poštapalica; moderna, modna, pomodna riječ; riječ u trendu; riječ koja bude popularna neko vrijeme; otrcana, prazna riječ koja može zvučati dobro, ali ne govori gotovo ništa; šuplji ili neprecizni izraz kojim se služe članovi maloga kruga, ali ostavlja snažan dojam na osobe izvana; izraz koji prenose malo informacija, ali čiji ozbiljan prizvuk mora zastrašiti slušatelja tako da se ne usudi tražiti više pojedinosti; davanje prednosti retorici nad stvarnošću tvoreći politiku koja se prvo ‘operacionalizira’, a tek kasnija ‘konceptualizira’. Njezina uporaba daje dojam da je riječ o nečem važnom i modernom i da je njezin korisnik netko kompetentan. Primjeri takvih poštapalica su: bioraznolikost, društvena isključenost, duboko učenje, e-učenje, globalizacija, holistički, interaktivnost, jasan cilj, konstruktivizam, konvergencija, ksenofobni, multimedija, na kraju dana, novo normalno, odgovorni razgovor, održivi razvoj, okoliš, organski, paradigma, prirodno, privatnost, proaktivan, razmišljanje višega reda, sinergija, tolerancija, virtualni.