Liturgijske zloporabe od Nigerije do Hrvatske
Biskupska konferencija Nigerije (CBCN) s potpisima njezina predsjednika nadbiskupa Luciusa Iwejurua Ugorjia, tajnika Donatusa Aihmiosiona Oguna i predstojnika odbora za liturgiju Augustinea Ndubuezea Echeme, uputila je na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije 15. kolovoza vrlo snažnu okružnicu svim nigerijskim svećenicima (hrvatski prijevod ovdje), a u njoj se navodi da sa zabrinutošću i s opravdanom ljutnjom primjećuju alarmantan porast liturgijskih zloporaba od strane pojedinih svećenika te zahtijevaju od njih, pod prijetnjom kazni, da se bogoslužje slavi dostojanstveno i prema svim liturgijskim i kanonskim propisima.
Gotovo sve što piše u okružnici CBCN-a može se primijeniti i na određeni broj svećenika Crkve u Hrvata i zato bi bilo ne samo vrijedno, nego i vrlo važno kada bi i predsjednik HBK mons. Dražen Kutleša uputio sličan dopis svim hrvatskim svećenicima. Razlozi zašto je to potrebno nalaze se u izvrsno oblikovanom pismu nigerijske Konferencije, a tiču se i dostojanstva svećeničke službe i dostojanstva vjernika. Zloporabe na koje Konferencija smjera izvor su velikih neugodnosti i sablazni i zasigurno utječu na udaljavanje nekih vjernika od Crkve.
CBCN tako najprije podsjeća da je liturgija sveta i da je srce i vrhunac svega kršćanskog života. Osim što je usmjerena na slavljenje Boga, ona pripada cijeloj Crkvi i zato se mora čuvati s najvećim poštovanjem i vjernošću predaji. Njezino uređenje, kako to uči Sacrosanctum Concilium u br. 22, ovisi isključivo o autoritetu Crkve, a Crkva je donijela jasne upute kako bogoslužje treba izgledati i njih se svi bez iznimke moraju pridržavati. Drugim riječima, sveta liturgija nije kazalište, niti platforma za samopromociju ili uvođenje inovacija, a svaki svećenik koji si prisvoji pravo odstupiti od zadanih odredaba kriv je s dva naslova: zato jer izdaje svoju svetu dužnost koja izvire iz svetog reda i jer zavodi vjernike na krivi put. Vjernost zakonima je obveza, a vjernici zaslužuju da se otajstva naše vjere slave s poštovanjem.
Zato biskupi navode da najoštrije osuđuju sve zloporabe unutar svete liturgije. Pritom nabrajaju neke, a gotovo sve ih pronalazimo i u hrvatskim župama: odstupanje od propisanih molitava i rubrika, čak i kad je u pitanju euharistijska molitva; nepoštovanje Euharistije; hodanje lađom s Presvetim Oltarskim Sakramentom tijekom njegova izlaganja i mahanje monstrancom prema vjernicima gestama koje nalikuju blagoslovu i škropljenju blagoslovljenom vodom; uvođenje neprimjerene pa i svjetovne glazbe u liturgiju; također i plesa, pa čak i s Presvetim Oltarskim Sakramentom; komercijalizacija bogoslužja nastojanjem da se prikupi što više milostinje i novčanih priloga usred slavlja; korištenje propovjedaonice za vlastite interese; uključivanje mjesnih običaja pod izgovorom inkulturacije pa i onda kada su suprotni vjeri; nekorištenje odgovarajućeg liturgijskog ruha; izostanak pripreme za svaki vid bogoslužnog slavlja; izmišljanje obreda, npr. posvećivanja djeteta stavljajući ga na oltar, unatoč tome što se dijete posvećuje krštenjem; blagoslov predmeta koje Crkva nije odobrila kao sakramentale i mnoge druge zloupotrebe.
Nažalost, iskustvo nam kazuje da i u hrvatskim crkvama postoje različiti načini zloupotrebe bogoslužja, posebno kad je u pitanju sveta Misa. Načelno, najveći problem odnosi se na glazbu, koja je češće neprikladna, do mjere da bi bilo teško pronaći crkvu u kojoj se poštuju norme o crkvenoj glazbi i glazbalima, posebno s obzirom na nepromjenjive dijelove svete Mise. Propovijedanje je također jedan od ozbiljnijih problema, i to ponajviše zato jer ima svećenika koji više nude riječ ljudsku i promoviraju sebe, nego što tumače riječ Božju. Nije nepoznato ni mijenjanje liturgijskih obrazaca, čak i euharistijske molitve. Također i slavljenje svete Mise, a pogotovo drugih sakramenata bez pripadajućeg misnog ruha, bez obdržavanja kanona liturgijskih boja ili sa svjetovnim neodgovarajućim dizajnom. No, najveći nam se problem čini u sve raširenijem običaju da Pričest dijeli po nekoliko izvanrednih djelitelja, iako obično nema izvanredne potrebe ni za jednim, pa umjesto simbolikom važnog hodočašća vjernika do podnožja oltara, uglavnom imamo nervozno i nedostojanstveno komešanje po cijeloj crkvi nalik tržnici. Sve drugo nabrojano još bi se moglo koliko-toliko opravdati različitim uzrocima, ali svećenici koji ne vode dovoljno računa o dostojanstvu dijeljenja svete Pričesti izazivaju vrlo veliku sablazan i ne omogućavaju izgradnju vjernika u razumijevanju neizrecivosti dara Kruha života, odnosno s takve se svete Mise teško odlazi duhovno nahranjen. O tome posebno treba voditi računa jer i mi u Hrvatskoj primjećujemo kako je sve više pojedinaca i pobožnih obitelji koje se žele pričešćivati na koljenima, primajući Krista na jezik. Njihovu vjeru i pobožnost nitko nema pravo obezvrjeđivati.
Mnogi na društvenim mrežama svjedoče o raznovrsnim liturgijskim zloporabama i stvarno bi ih bilo važno prekinuti, jer nije mali broj onih koji zbog navedenoga izbjegavaju vlastitog svećenika i radije odlaze drugdje, a ako ne mogu birati, onda nigdje. Stanje je vrlo ozbiljno i možemo zahvaliti predsjedniku Biskupske konferencije Nigerije što problem nije pomeo pod tepih, nego je na određeni način izazvao sve Biskupske konferencije svijeta da se suoče s njim. Zato bi ovoj temi valjalo pristupiti studiozno i potaknuti teologe, posebno liturgičare, kanoniste i pastoralce, da se i srcem i umom založe za uklanjanje liturgijskih aberacija rasvjetljavanjem uzvišenosti bogoslužja, kako bi svima bilo jasno zašto se ni jota ne smije mijenjati ondje gdje je Crkva tako odredila. Čini se da su to zaboravili i neki svećenici i neki vjernici, a i neki biskupi.
Još više, dobro bi bilo slijediti primjer i strogoću predsjednika CBCN-a koji je izdao svečanu zapovijed biskupima kao glavnim liturzima svojih biskupija da poduzmu hitne i odlučne korake kako bi se zloporabe ispravile, navodeći da je njihova sveta dužnost osigurati da se u njihovim biskupijama bogoslužje slavi s poštovanjem koje dolikuje svetim otajstvima i kako određuje Zakonik kanonskoga prava u kan. 838. § 4. U toj zapovijedi vidi se smisao postojanja Biskupskih konferencija, odnosno postaje jasno da je potrebna iznimna odvažnost predsjednika po kojoj se on ne susteže opomenuti ni svoju subraću u episkopatu ako zanemaruju svoju službu i zavode vjernike, ali isto tako postaje vrlo vidljivo je li mu važnije svidjeti se Bogu ili ljudima. Mnoge i mnoge negativne posljedice trpi Crkva u Hrvata zbog izostanka takve odvažnosti. No, vrlo lijepe i teološki i duhovno bogate propovijedi nadbiskupa Kutleše, njegova odmjerenost u javnom nastupu, blagost u govoru i jasnoća kojom izlaže učenje i ćudoređe Katoličke Crkve i u delikatnim situacijama, budi nadu da će i u ovom slučaju htjeti naći načina kako privoljeti liturgijske i druge egzibicioniste da ne kaljaju dostojanstvo svetoga reda, nego se čvrsto drže onih obećanja na koja su na ređenju prisegnuli.
Odvažnost predsjednika Nigerijske biskupske konferencije vidljiva je i u činjenici da se ne ustručava narediti biskupima da moraju primijeniti kaznene mjere kako bi svećenici prijestupnici shvatili ozbiljnost i težinu svojih djela i za njih odgovarali, a time i druge od mogućih sličnih pokušaja odvratili. CBCN posebno skreće pozornost na odgovornost biskupijskih predstojnika za liturgijski pastoral i dekana, čija je uloga surađivati s biskupima i bdjeti da se svećenici strogo pridržavaju crkvenih smjernica. Mi se opet pitamo, primjenjujući tu obvezu na naša područja i na odgovorne osobe u biskupijama, kako smo mogli doći do tolikih liturgijskih zloporaba koje uzrokuju pravu migraciju vjerničkog puka u potrazi za svećenicima koji slave sveta otajstva onako kako to traži Božja uzvišenost i odredbe Crkve?
Pri kraju se CBCN obraća i svećenicima i podsjeća ih da im je povjerena najsvetija dužnost slavljenja otajstava naše vjere i da tu odgovornost trebaju shvatiti i vršiti vrlo ozbiljno. Onima koji to čine zahvaljuje i potiče ih da nastave, a druge opominje da se vrate na pravi put. Bogu hvala i mi imamo mnoštvo svećenika koji svoju službu liturga vrše na najizvrsniji način, ali, kako smo već naveli, ne nedostaje nam ni onih drugih, nažalost uglavnom nesankcioniranih. I na samom kraju biskupi pozivaju sve da obnove svoje zalaganje za ispravno i vjerno slavlje liturgije, objašnjavajući razloge oštrine okružnice – jer je liturgija predokus nebeske gozbe i susreta s božanskim koja vjernike vodi bliže Kristovu otajstvu i zato se uvijek mora slaviti s najvećom ozbiljnošću i poštovanjem.
Mi možemo samo ponoviti da nas raduje pismo Biskupske konferencije Nigerije i iskreno se nadamo da će njime biti nadahnuta i Hrvatska biskupska konferencija pa povući iste poteze, a posebno se nadamo da će u svemu tome nadbiskup Dražen Kutleša imati snagu nadbiskupa Luciusa Iwejurua Ugorjia, odnosno još više, da će ga u svemu tome nadahnuti pobožnost i odlučnost onoga kojega često navodi – blaženoga Alojzija Stepinca.
