Srijeda, 12 svibnja

Nova granična linija


Nekada smo se u Crkvi i u katoličkom životu okupljali i diferencirali po puno sporednijim i manje bitnim kriterijima nego danas. Po pripadništvu ovoj ili onoj dijecezi, od kojih je svaka imala svoju historijsku i pastoralno-organizacijsku tradiciju, ovom ili onom crkevnom Redu s njihovim karakterističnim stilom redovničkog i apostolskog života. Po teološkim školama: tomističkoj, molinističkoj, skotističkoj. Po “moralnim sistemima”: tuciorističkom, ekviprobabilističkom, probabilističkom. Po više manje standardnim asketskim teorijama i praksi. Po organizacijskim formama, od kojih je svaka preferirala ovaj ili onaj momenat, ovo ili ono područje katoličkog života i rada. A sve su te skupine bile, uglavnom, homogene. Tko im je pripadao, bio je jasno opredijeljen i specifično obojen. Znalo se je dobro u Crkvi, što znači biti isusovac, a što franjevac, dominikanac, salezijanac, karmelićanin. Čovjek je unaprijed znao, s čim mora računati, kad bi se u životu sreo s jednim od njih. Bili su to tipovi. Svi su, iz iste skupine, jednako nastupali; svi se držali istih principa i istih radnih metoda. Znalo se, i šta je karakteristično za svećenike iz raznih zemalja, krajeva, dijeceza: koji se odlikuju po ovome, a koji po onome; koji su od njih, općenito, na boljem glasu; koji su, poprijeko, boljeg duha; gdje je svećenički odgoj solidniji i dublji. Znalo se, koje su prednosti, a koje slabe strane raznih “katolicizama”: romanskog (talijansko-španjolskog), francuskog, njemačkog, američkog. Znalo se, i šta nose, šta hoće, pojedini katolički “pokreti”: na pr., kod nas, “domagojci” ili “križari”. Sve su te skupine bile iznutra kompaktne i solidarne.

Danas je to vrijeme očito prošlo. Situacija je danas drukčija. Fizionomije su se na svim tim starim skupinama izmiješale i pobrkale. Homogenih skupina u Crkvi, u tom starom smislu, gotovo više ni nema. Stari tabori danas su, svi, iznutra podijeljeni. Nekadanjim centralnim pitanjima nitko više ne pridaje velike pažnje. Mjesto toga prolazi danas katoličkim svijetom, kroz sve njegove slojeve, nova granična, razvodna, linija. Oko nje se lome koplja. I stvaraju nove fronte. Jedna zapravo. Univerzalna. Kroz čitavu Crkvu. U svim njezinim sastavnim dijelovima.

Kriterij je danas, — jedini kriterij, — opredjeljenje za “staro” ili za “novo”. U pitanju je i u diskusiji ispravni smisao kršćanstva. U pitanju je mjesto i funkcija Crkve u ljudskom društvu od danas: njezin odnos prema svijetu. Ostajemo li uz shvaćanja, koja je kršćanstvo, kontinuirano, zastupalo kroz sva dosadašnja stoljeća svoga postojanja, ili ih moramo revidirati: bez puno obzira na ono, što smo do jučer govorili i učili; kako smo do jučer radili? Jesmo li za vječno, “statično”, kršćanstvo, ili smo za njegovu evoluciju, za njegovo prilagođivanje duhu vremena i, modernoga, svijeta: idejama, koje su danas kurentne i popularne među onima, koji daju ton javnom životu? Je li naše kršćanstvo objavljeno, “dogmatičko”, kršćanstvo, ili je “znanstveno”, kritično, “realistično”? Treba ili u njemu više naglašivati božanski ili ljudski elemenat, eshatološki ili humanitarno-socijalni; vertikalu ili horizontalu? Treba li da se u praktičnom životu orijentiramo više nadnaravno ili naravno? Moramo li se kao kršćani, i vidljivo, i stvarno, razlikovati od svijeta, koji ne vjeruje, ili moramo nastojati, da mu u svemu budemo što sličniji i da se od njega razlikujemo, uglavnom, samo deklarativnim stavom vjere u Krista? Priznajemo ili Crkvu za učiteljicu čovječanstva u svim fundamentalnim pitanjima života, — u svemu onome, što se svodi na religiju i moral, — ili smo za “autonomiju” i primat “osobne savjesti”, pa prema tome i za paralelizam i “pluralizam” životnih istina i puteva k Bogu? Treba li, da se podvrgavamo Crkvi i njezinu hijerarhijskom učiteljstvu, ili svatko od nas može preuzeti ulogu “karizmatičkoga” učitelja, pa govoriti i raditi, šta hoće? Jesmo li za tridentinski koncept Crkve ili za onaj lajički, koji bi nas približio protestantima i vjernike učinio suverenima u Crkvi? Jesmo li za sakralno, sakramentalno, djevičansko, svećeništvo, ili za ono sekularizirano, lajicizirano, oženjeno? Jesmo li za molitvu i pobožnost ili nam je sve akcija i vanjski rad? Hoćemo li svoje vjernike voditi k sakramentima i na ispovijed, ili ćemo ih, pod raznim pseudoteološkim, pseudopastoralnim, pseudoasketskim, pseudoliturgijskim titulima, kao sinovi Helijevi, odbijati “a sacrificio Domini” (1. Kralj 2, 17.)? Hoćemo li i dalje ostati uz evanđeosko-apostolski ideal samozataje i križa, ili ćemo punim jedrima i mi zaploviti u vode “civilizacije” i “standarda”? Jesmo li za tradicionalne strukture u Crkvi, obilježene izrazito predvodničkom ulogom papinskog primata, ili smo za “decentralizaciju” Crkve, za sistem “lokalnih crkava”?

Nije nam, u ovom članku, namjera, da teoretski analiziramo te sporne točke, ni da dokazujemo, tko ima pravo, a tko krivo. Mnogi ne će ni priznati, da smo dvije grupe, o kojima je govor, ispravno i objektivno definirali. Savršeno svakako ni nijesmo. I na jednoj i na drugoj strani postoje mnoge nuance i varijante. Ima ih i među “progresistima” radikalnijih i manje radikalnih. Mnogi će radije pokušati, da iznađu kompromisne formule i da se predstave kao pomiritelji i eklektici: oni u svemu ovomu gledaju samo bezopasnu i bezazlenu “krizu rasta”.

Ono, što mi, u ovom članku, želimo posebno naglasiti, to je samo činjenica, da se danas dioba duhova u Crkvi provodi prvotno na ovom terenu, na toj bazi. Da su stvorene posve nove fronte i novi afiniteti. “Progresizam” s jedne strane, “tradicionalizam”, “integralizam”, “konzervativizam”, — kako ga sve ne zovu, — s druge strane.

Valja nam iz toga povući konsekvencije. Jednima i drugima. Nema više mjesta nikakvu sentimentalizmu, nema ni tradicionalnoj solidarnosti u dosadašnjim skupinama. One su se odavna raspukle. Svatko treba da sada ide svojim putem: za svojom savješću. Sumišljenici s obje strane te nove granične linije valja da drže skupa: da se povežu, da se pomažu.

“Progresisti” su to već davno učinili. Još u vrijeme II. vatikanskog sabora. Bez puno skrupula. Bez puno obaziranja na svoje dotadanje šefove i auktoritete. Oni, svagdje po svijetu, jedinstveno nastupaju: oni su se povezali; i nacionalno i internacionalno. To je danas jedan novi, zatvoreni, univerzalni, pokret u Crkvi. U biti isti u svim zemljama. Sa živom izmjenom i ideja, i ljudi, i sredstava. Sa tijesno povezanom i koordiniranom štampom i nakladnim zavodima. S punom međusobnom solidarnošću i ispomaganjem. Moralnim i materijalnim.

Oni drugi, ogromna većina i svećenika i praktičnih vjernika, — mi ne krijemo, da pripadamo toj skupini, i da njezine ideje smatramo ispravnima, – nijesu se još povezali. Vežu se, istina, i oni, sve više. Pokazuju i oni, sve više, svoje međusobne simpatije: preko i mimo ograda negdašnjih svojih zajednica. Ali ne rade to još ni dovoljno otvoreno, ni dovoljno sustavno. Svatko u svom kutu reagira, negoduje, gunđa, jaduje, protestira. Nema jedinstvene fronte. Ne čuje ih se u javnosti. Boje se “rascjepa”. Boje se “sablazni”. Istom zadnjih godina počeli su u nekim katoličkim zemljama i kolektivno, i organizovano, istupati. U Francuskoj je s te strane najefektivnije djelovalo dostojanstveno solidariziranje vodećih katoličkih intelektualaca sa kardinalom Danielou-om, prominentnim francuskim teologom i odlučnim pobornikom papinskog auktoriteta nasuprot progresističkim “kontestatorima”. A u Njemačkoj se opet naglo širi “Pokret za Papu i za Crkvu”. Tek lanjske godine inaugurirala ga je u Rimu jedna internacionalna skupina svećenika i katoličkih svjetovnjaka, a već početkom ove godine, 1970., njegov je “Manifest” potpisalo preko 100.000 osoba sa njemačkog jezičnog područja: među njima i više tisuća svećenika, i nekoliko stotina, teoloških i drugih, profesora. Papin kardinal-tajnik Villot poslao im je i formalan blagoslov Svetoga Oca. Ima takvih pokreta i u Americi, sjevernoj i južnoj. Ima ih i drugdje. Samo, nažalost, dosada se nijesu internacionalno povezali: nijesu postali glas Crkve. Osim, možda, na području štampe. Tu su se, zadnjih godina, protivnici modernizma, relativno, najbolje afirmirali. Uz starije, tradicionalno ortodoksne, časopise i revije izlazi ih sada i nekoliko izrazito protumodernističkih; u Francuskoj: “L’homme nouveau” (Marcel Clement, Versailles); “Itineraires”, Chroniques et Documents (4, rue Garanciere, Paris VI); “La Pensee Catholique”, Cahiers de Synthese, “Cum Petro in Christo” (Les Editions du Cedre, 13, rue Mazarine, Paris VI); “Courier Hebdomadaire de Pierre Debray” (18, rue des Quatre Vents, Paris VIe); “Nouvelles de Chretiente” (134, rue de Rivoli, Paris ler 236—38—29); “Permanences”, Reuve mensuelle, (49, rue des Renaudes, Paris XVII); u Njemačkoj: “Grosser Ruf”, eine katholische Stimme der Gegenwart (62 Wiesbaden, Postfach 807); “Der Fels”, in Verbindung mit der “Bewegung für Papst und Kirche” (Regensburg-Steinach-Taunus, Untergasse 27); u Austriji: “Die Entscheidung” (Dr. Erwin Hesse, A-1030 Wien, Flauptstrasse 56); “Blätter”, Erzb. Seelsorgeamt, Kath. Glaubensinformation (Dr. H. Madinger, Wien I. Stephanspl. 3); u Belgiji: “Positief” i “Stadion”, u vezi sa “Thomas-More-Genootschap”; u Holandiji: “Confrontatie” i “Waarheid en Leven” (već prve godine prikupio je 12.000 pretplatnika i 50.000 sumišljenika). A izlazi ih nekoliko i u drugim evropskim katoličkim zemljama, pa i u Americi, jednoj i drugoj.

Mi ovim člankom ne plediramo za formalno, organizovano, okupljanje “konzervativaca” kod nas. Ne čini nam se to još potrebno. “Progresisti” su se kod nas, ponešto i sporadično, afirmirali samo u štampi, među mlađim svećenstvom, u nekim crkvenim i redovničkim zavodima: u širim svećeničkim krugovima nijesu. A među vjernicima su još uvijek prava “quantite negligeable”. Nemaju među njima ni auktoriteta ni upliva. Bolje ih je suzbijati indirektno: pozitivnim, ortodoksnim, odgojem svećeničkog i redovničkog podmlatka po sjemeništima, ozbiljnom pastorizacijom vjernika i omladine, doktrinalno-pastoralnim intervencijama Episkopata i pojedinih biskupa: u konkretnim slučajevima; bude li to potrebno.

No zato je, — i nama, — potrebna veća idejna solidarnost između svih onih, osobito među klerom i katoličkim intelektualcima, koji stoje uz Rim i uz Papu i živo osjećaju potrebu za nutarnjom, duhovnom, reformom u katoličkim redovima: za oživljavanjem i produbljivanjem izvornog evanđeoskog duha i crkvene i apostolske tradicije. Oživljavanjem i produbljivanjem, što ga toliko naglašuje i II. vatikanski sabor u svojim konstitucijama i dekretima sa svih glavnih područja crkvenog života, — o kleru, o redovima, o katoličkom lajikatu, — i koje svakom prilikom urgira Pavao VI.

Moramo više između sebe kontaktirati. Moramo izmjenjivati misli, dojmove, informacije. Moramo sustavno djelovati na svoju okolinu. Mi svećenici osobito na svoju svećeničku. I, razumije se, na one, koji se spremaju da nam budu nasljednici. Prije svega na ljude, koji su očito dobre volje, ali kojiput i previše nesamostalni u sudu, plašljivi u nastupu, podložni neozbiljnoj propagandi, sugestijama, frazama, čaru novosti i mode. Moramo se, više nego dosada, afirmirati, javljati, u javnosti i u štampi. Nije ideal, da budemo pasivna i šutljiva većina: moramo biti većina, koja govori i koja se čuje: aktivna, samosvjesna, odgovorna. Ne moramo, i ne smijemo, biti inkvizitori: nije to ni naše pravo ni naš posao. Ne moramo biti ni nametljivi. Dovoljno je, da mislimo svojom glavom i da ono, što mislimo, i kažemo. Mirno, ali i otvoreno, i odlučno.

A na onima je talentiranima, — i na onima sa položaja, — glavna odgovornost. Grijeh je, ako takvi šute. Ulaze u nezahvalnu ulogu onih ljudi iz Isusove evanđeoske priče, koji su spavali, dok je neprijatelj sijao kukolj po pšenici (Mat 15, 25.). Zaboravili su na Isusov nalog Petru, i svim Petrima: “Haec loguere, et exhortare, et argue, cum omni imperio!” (Tit 2, 15.).

Ne treba stvarati panike. Ali čini nam se, da je već i kod nas došlo vrijeme, da budemo oprezni. Ponegdje se i kod nas događaju stvari, koje ne služe na edifikaciju. I kod nas se već štošta nezgodno i čuje, i kaže, i prepričava, i preporučuje. I na svećeničkim sastancima. I po samostanima. I sa propovjedaonice. I u katehetskim poukama. I u pastoralnim kontaktima s vjernicima. Iz usta ljudi s one druge strane granične linije. A ima danas pokoji takav čovjek u svakom našemu kraju, u svakoj dijecezi, u svakoj skoro duhovnoj kući. Ne smijemo to ostavljati bez komentara i bez reakcije. Vjernici imaju pravo na zaštitu svoje vjere. “Tu vero vigila, — opus fac Evangelistae!” (2. Tim 4, 5.; Otkr 3, 2.).


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije 11/1970. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 188-193. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.