Nova li i snažna nauka!
Četvrte nedjelje kroz godinu B čitamo evanđeosku perikopu sv. Marka (1,21-28). Sve se zbiva u glavnom gradu Galileje. Osvrćemo se na pojedine odlomke Isusova učiteljskog nastupa i čudesna znamenja.
»I stignu u Kafarnaum. Odmah u subotu uđe on u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci« (Mk 1,21-22).
Kafarnaum se u Evanđeljima navodi kao Isusov „grad“ (Mt 9,1). Gospodin se od početka javnoga života u njemu privatno nastani (Mt 4,13; Mk 2,1). Evanđelisti ne prenose puno Isusovih pojedinačnih čudesa u gradu, svega pet-šest, ali su sva prvoga reda. Ne znamo, međutim, koliko bijaše skupnih ozdravljenja, kao što su dva puta znakovita umnoženja kruhova: najprije bijaše oko 5000 samo muškaraca, što donose sva četiri evanđelista. Tu ga htjedoše „zakraljiti“ (Iv 6,15). Zatim oko 4000 također samo muškaraca u verziji sv. Mateja i sv. Marka. Sve ih nahrani od nekoliko umnoženih kruhova i riba, i još preostade. Ili ona: „I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna“ (Mk 1,34). A čini se da očevidci, umjesto u svjedoke odoše u oholnike. Na sva ta Gospodinova umnoženja i ozdravljenja, ne samo ravnodušno odmahnuše rukom, a kao da neki dobaciše: on to sve s pomoću Beelzebula. Prometnuše li se ti nahranjeni u bešćutnike što im ne dopusti da ga politički „zakralje“? Iz Isusove jezovite rečenice proizlazi da u gradu bijaše kudikamo više čudesâ, ali se oholost rascvjetala na sve strane, jer gle sudbine glavnoga im grada:
»I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti! Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u tebi, ostala bi ona do danas. Ali kažem vam: Zemlji će sodomskoj biti na Dan sudnji lakše nego tebi« (Mt 11,23-24).
Kafarnaumsku duhovnu uznositost Gospodin usporedi s luciferskom i s Podzemljem ili paklom (Iz 14,13.15), koji očito ne će biti prazan, i sve izgleda užasnije od užasnih sodomskih istospolnih zloporaba i adolescentnih zločina.
Riječi zanosne. Isus je u sinagogi, u kojoj se odvijaju tri religiozna čina: molitva, čitanje Božje riječi i tumačenje pročitana teksta. Tu se ne čuje ni pjesma ni glazba. U Hramu su razne žrtve, bogoštovlje, psalmiranje. Isus prihvati Izaijin smotak, pročita, protumači, primijeni. Veličanstvena li tumačenja! – samo odjekuju uzdisaji oduševljenih slušatelja! Ovaj nas uči kao onaj koji ima Vlast, a ne kao naši pismoznanci. Isus nastupa u svoje Ime. Auktoritet!
Dok Isus govori, prate ga raskolačenih očiju, a kada se prihvati čuda, gledat će ga otvorenih usta.
Pobjednik
»A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: ‘Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!’ Isus mu zaprijeti: ‘Umukni i iziđi iz njega!’ Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega« (Mk 1,23-26).
Izgoni đavla. Dok je Isus tumačio riječ Božju, jedan mu glas upade u govor: „Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš.“ Sva se sinagoga naježi. Isus, miran, ne ulazeći ni u kakav dijalog s đavlima, niti opsjednutoga išta upita, samo dvije riječi izreče: Umukni! Izlazi! I iz opsjednutog i iz sinagoge! Zloduh čovjeka bjesomučno prodrma, pomamno urliknu i napusti. Gospodin Isus ne dopušta ni da ga „čovjekoubojica od početka“ hvali, ni da mu „otac laži“ istinu zbori!
Reakcija puka
»Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: ‘Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.’ I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj« (Mk 1,27-28).
Isusove riječi nazočne potresoše, a čudesa ponesoše. Svima dah zastade, a prava vjera zasinu. Ozdravljenik gleda u Isusa sa svom zahvalnošću duše i srca. Ne vjeruje svojim očima…
Naravna vjera. Mi ne možemo živjeti u svom okruženju bez povjerenja u druge, u njihove dobre namjere, bez vjerovanja u ono što nam govore, čine, obećavaju. Dijete vjeruje roditeljima. Mladić polaže vjeru u djevojku, i obrnuto. Kupac vjeruje trgovkinji. Turisti imaju vjere u hotelsko osoblje. Putnici vjeruju kormilaru broda. Sve je zasnovano na temelju ljudske naravne vjere u dotične osobe. Bez takva povjerenja kao trajna stila i prakse nema života na svijetu.
Nadnaravna vjera. I Isusove riječi i znamenja jesu zato da u nama ljudima izazovu egzistencijalnu vjeru u Boga, Stvoritelja i Ravnatelja svega, da probude osobno povjerenje u Isusa kao Božansku Osobu, Spasitelja, Mesiju, Sudca živih i mrtvih. Ovdje se hoće novi stupanj vjere, nadnaravne ili bogooblične, koja nam se u klici daje u krštenju. Isus se ni nad čim tako ne raduje kao kada vidi živu nadnaravnu vjeru u čovjeku, bilo Izraelićaninu bilo Rimljaninu, vjeru u Oca nebeskoga i u Onoga kojega je Otac poslao. Ne propušta pohvaliti takvu vjeru u kome god ona bila. I ni nad čim se tako ne začudi kao nad malovjernošću svojih učenika ili nevjerom svojih protivnika.
Nije posrijedi opora i prazna vjera koju i đavli imaju, i dršću, kako Pismo veli (Jak 2,19), nego djelatna vjera, „fides ex operibus“ (Jak 2,19-20), „vjera i djela“, čovjekova vjera natopljena ljubavlju prema Bogu iznad svega a prema bližnjemu kao prema sebi samomu. Kao što se Božja objava događa po „riječima i činima“, tako se i naše spasenje ostvaruje s Božjom pomoću i našom vjerom i djelima.
Egzorcizam
Isus za svoga zemaljskog života svoje učenike pozva: da budu s njim, da ih šalje propovijedati ovlašćujući ih izgoniti zloduhe (Mk 3,14-15). Sakramenti su sveti znakovi – krštenje, krizma, ispovijed, bolesničko pomazanje… ustanovljeni za suzbijanje i uklanjanje vraške zavodljive sile i za davanje nevidljive a moćne Božje milosti, posvetne i djelatne. U molitvi Očenaša dva se puta spominje oslobađanje od zle napasti: Ne uvedi nas u napast, i: Izbavi nas od zla, od Zloga!
Egzorcizam dolazi od grčke riječi exorkízo = zaklinjem, prisila vraga na posluh, izgonjenje zloduha imenom Božjim.
Pravila pri procjeni duševnoga stanja. Sveta Stolica u obredniku o Egzorcizmima i nekim prošnjama[1] propisuje pravila kojih se treba strogo pridržavati pri procjeni i uklanjanju pojava koje se zovu opsjednuća.
Prvo, služitelj egzorcizma jest svećenik kojega za to ovlasti dijecezanski biskup. Biskup na to „djelo ljubavi“ – opus caritatis – a ne neki čarobni i magični čin, ovlašćuje samo svećenika (ne đakona ili učena i stručna laika), koji se odlikuje pobožnošću, znanjem, razborom i neporočnošću života. Ovlašćuje ga zastalno ili na određeno vrijeme da to čini pouzdano i ponizno pod biskupovim ravnanjem. Svećenik se na to treba pripremiti: postom i molitvom, studijem i provjerom.
Drugo, nužno je pri tome upotrijebiti svu opreznost i razboritost. Da se olako ne vjeruje kako se radi o vraškom opsjednuću, a čovjek bolestan, osobito psihički; neka se lakoumno ne povjeruje nekomu koji kaže ili za kojega kažu da ga sotona napastuje, muči. Neka također pripazi da se ne dâ prevariti lažima i umijećima kojima se đavao služi da čovjeka prevari, da opsjednutoga uvjeri da se ne podloži egzorcizmu, da je njegova bolest naravna ili ovisna o liječenju. Na svaki način, neka svećenik točno ispita radi li se doista o demonskom opsjednuću kako se tvrdi. Jedan kvalificirani egzorcist reče da među stotinama prijavljenih, samo je na njih desetak primijenio pravo zaklinjanje imenom Božjim.
Treće, jasno treba razlučiti primjere opsjednuća od uvjerenja po kojem neki misle da su predmet uroka, zapisa, prokletstva od drugih. Neka se takvima ne uskraćuje duhovna pomoć, molitva, ispovijed i slično, ali neka se nikako na njih ne primjenjuje egzorcizam. Te molitve može izgovoriti i običan svećenik ili đakon.
Četvrto, egzorcist ne će pristupiti obredu izgonjenja vraškoga zlosilja ako nije moralno siguran da se radi o pravom opsjednuću, i po mogućnosti s pristankom opsjednutoga.
Znakovi opsjednuća. Opća praksa kazuje da ima više znakova opsjednuća, najprije na fizičkom planu:
– Da dotični govori ili da razumije neki strani jezik, a nije ga nikada učio, npr. hebrejski.
– Da na daljinu sigurno otkriva neke vijesti koje ne može znati uobičajenim putom, npr. da kaže da se srušio zrakoplov u Tihi ocean, a nije čuo iz medija.
– Da pokazuje snagu koja daleko nadmašuje njegovu dob, npr. da podiže teret teži od tone.
Zatim na moralno-duhovnom planu:
– Da bogohuli protiv Svemogućega i njegovih svetinja.
– Da u svojoj blizini ne može podnijeti slika, križeva, sakramenata. Đavao je u prvom redu neprijatelj Božji, pa onda svega što je Božje.
Egzorcist će čuti mišljenje stručnjaka u duhovnosti, u psihijatriji ako je potrebno. Ako se radi o opsjednutu nekatoliku, treba biti u dosluhu s dijecezanskim biskupom, koji će se konzultirati sa stručnjacima.
Sve treba izvesti diskretno, čuvajući apsolutno tajnu, daleko od svih vrsta medija. I prije i poslije egzorcizma. Ne može se naručiti TV i pred kamermanima izvoditi zaklinjanje u ponedjeljak, a onda nastaviti u srijedu. Razborit biskup takvomu će svećeniku odmah oduzeti svako ovlaštenje na egzorcizam.
Poruka iz Isusova nastupa
1 – S dvije riječi toliko učinaka: Isus, ušutkavši i istjeravši vražju silu iz onoga čovjeka, istodobno potvrdi da je Mesija, Sin Božji; pobijedi đavla; oslobodi čovjeka; pobudi vjeru i divljenje nazočnih; razglasi se po svoj Galileji i pokaza da svi koji su u zajedništvu s Njime, mogu biti pobjednici!
2 – Nadnaravna vjera. Čin takve vjere, koja je dar Božji, kaže da Bog postoji i da će Gospodin svakomu pravedno uzvratiti po djelima njegovim, i to presudom duši nakon čovjekove smrti te potvrdom i preobraženu tijelu u Dan uskrsnuća. Bez te nadnaravne vjere nemoguće je ugoditi Bogu, tj. postići konačno spasenje, vječno živjeti u zajedništvu s Bogom.
3 – Isus je ustanovio Crkvu da pobjeđuje vražju moć. Stoga tko se drži Božjih zapovijedi, tko grijeh smatra grijehom, tko ispovijeda svoje grijehe i za njih se kaje, od njega je daleko vraško opsjednuće. A tko je uvjeren da ne griješi, da mu uopće ne treba kajanja, takav griješi protiv Duha Svetoga i ne prašta mu se ni na ovom svijetu ni u budućemu (Mt 12,32). Takav sam sebe proglašava „bezgrješnim“ i ne traži Božjega milosrđa.
4 – S jezika u srce. Uvijek bijaše onih koji nisu obuzeti vragom, nego ga samo zazivaju jezikom. Takvi u danu spomenu ime vražje više puta negoli ime Božje. Zloduh se sam pojavljuje, ne treba ga zvati! Tko se molitveno i savjesno đavlekanja pazi, taj ne igra kako đavô svira!
Oče naš, očuvaj nas od Zloga!
[1] Kongregacija za bogoštovlje i sakramente, De exorcismis et supplicationibus quibusdam, 22.XI.1998., Vatikan, 1999. Hrvatski prijevod Egzorcizmi i druge prošnje, KS, Zagreb, 2010., str.15-20, br. 13-38.
