Odgovornost za kraljevstvo Božje – razmišljanje uz 27. nedjelju kroz godinu (A)
Čitanja: Iz 5, 1-7: Ps 80, 9.12-16.19-20; Fil 4, 6-9; Mt 21, 33-43
Nije rijedak slučaj u svakodnevnome životu da roditelji svojoj djeci priskrbe mnogo sigurnosti, blagostanja i baštine, a da uopće ne očekuju od njih, niti ih uče, osobnom zalaganju i odgovornosti da to zasluže i da nauče time upravljati. I upravo jer to bude tako, djeca nenavikla raditi i živjeti odgovorno i nesposobna upravljati onim oko čega se nisu trudili, vrlo brzo upropaste sve što su im roditelji priskrbili i stavili u ruke. I to redovito jer su duhovno neizgrađeni i nedorasli izazovima i poteškoćama i ne znaju dobro ni cijeniti trud i odricanje koji stoje iza stečenih dobara. Ovakva životna situacije nam pomaže razumjeti bolje Isusovu prispodobu o vinogradarima iz današnjega Evanđelja, ma koliko se to ne činilo na prvi pogled.
Isus, naime, priča prispodobu u kojoj glavnu ulogu ima domaćin koji sadi vinograd. On je taj koji je odlučio podići vinograd. On ga je zasadio i ogradio, te opskrbio svime što je potrebno da se kasnije može osigurati dobar urod. No imao je nesreću da su se sluge kojima je povjerio svoj vinograd počeli bahatiti i odbijati dati urod svome gospodaru. Njima je bilo povjereno održavanje vinograda, ali nisu ga oni zasadili ni bili mu vlasnici. Ako su i radili u njemu, radili su i za svoje dobro pa je doista bilo neprimjereno da se ponašaju kao gospodari vinograda koji im je gospodar povjerio da održavaju i da ubiru urod. Njihovo ponašanje je bilo krajnje neodgovorno i zato je Isus rekao da će ih gospodar kazniti, nakon toliko neuspješnih pokušaja da ih urazumi i uvjeri da plodove vinograda donesu onome kome i pripadaju. Ovom prispodobom Isus je htio poručiti pismoznancima i farizejima da će se kraljevstvo Božje oduzeti narodu koji ne donosi njegove plodove, aludirajući tako na svoj izraelski narod koji nije donosio pravoga ploda prema Božjem planu i očekivanju.
No nakon takve Isusove pouke i kritike na račun svoga naroda, nije bespredmetno da se i mi danas ispitamo kako živimo u Crkvi i kako se odnosim prema Crkvi u kojoj se ostvaruje kraljevstvo Božje na zemlji. Jer govoreći o slugama koje je Bog slao da donose urod, a koje su zli vinogradari tukli, kamenovali i ubijali, Isus govori o prorocima koji su se istinski trudili oko vinograda i žrtvovali za nj. Uz proroke središnju ulogu je odigrao sam sin – baštinik koji je dao svoj život za vinograd, a nakon njega su nastavili to činiti i njegovi apostoli i drugi učenici. Zato će sveti Pavao i reći da je Krist ljubio Crkvu i predao samoga sebe za nju da je posveti, očistivši je u kupelji. Krist je taj koji je ispunjenje ove prispodobe i svjedok koliko gospodar vinograda ljubi svoj vinograd, o čemu rječito govori njegova sveta krv. Baš zato i nama ostaje otvoren i upravljen upit i izazov: Ponašamo li se i mi kao nekadašnji stari narod koji je došao na gotovo, a potom se ponaša neodgovorno? Nismo li i mi primili darove koje ne znamo cijeniti jer se oko njih nismo mučili?
Doista s pravom i danas moramo ozbiljno postavljati ova pitanja i preispitivati se živimo li aktivno i odgovorno svoju pripadnost svetoj Crkvi. Jednako tako se valja pitati na koji je način izgrađujemo i na koji način doprinosimo da dođe do plodova koje ćemo dati svome gospodaru koji nam je povjerio dar vjere i presveti život svoga Sina? Pa čak kad se ispitujemo i o pasivnom sudjelovanju, to jest o pukom dolasku na svetu misu, onda vidimo koliko je onih kojima je teško i doći na misu i primiti plodove Božjega vinograda, a što bi tek bilo da Bog od njih traži da aktivno obrađuju i da daju život za Crkvu i njezinu izgradnju. Ali bilo bi dobro da se barem zamislimo i da vidimo koje nam je blago Bog dao kad nas je učinio svojom djecom u svetoj Crkvi koju je on osnovao i učinio svojim Tijelom. Mi se nismo oko nje trudili, a dobili smo milost da beremo u njoj plodove života vječnoga. To ne znači da imamo pravo na nezahvalnost, jer bit ćemo onda gori od onih kojima je Isus oduzeo svoje kraljevstvo. A strah me da ni mi danas ne znamo cijeniti što nam je Bog dao, te nam može biti problem što smo sve dobili na gotovo, te ne znamo i ne želimo se potom sami potruditi oko toga da barem aktivno primamo ono što nam je Krist svojim trudom i žrtvom pripravio, kad već nije od nas tražio da ugradimo svoj život u zdanje svoje Crkve kao što to kroz stoljeća čine mučenici slijedeći njegov sveti primjer. Zato budimo zahvalni i odgovorni da i nama Gospodin ne oduzme plodove njegova kraljevstva i ne dadne drugima koji će to znati više cijeniti i bolje njima upravljati.