Pravovjerje i pravočinjenje se podudaraju

„Pravovjerje (Orthodoxie) i pravočinjenje (Orthopraxie) se podudaraju ili se ne zavrjeđuju tako zvati. Oni se međusobno ne potiru“ – Osvrt biskupa Mariana Elegantija od 20. prosinca 2023. na izjavu Fiducia supplicans.
Promišljao sam o tome. Neslaganje je vidljivo već u načinu na koji je novi dokument Fiducia supplicans uređen i kako je primljen. Raspon se proteže od dobronamjerna tumačenja „Novoga početka“ (Neuen Anfangs) preko Bätzingove popustljive izjave do potpune zabrane takvih blagoslova u Astanskoj nadbiskupiji. Potonje se svodi na opoziv novoga dokumenta Dikasterija za učenje vjere, jer se Fiducia supplicans u Astani vidi kao prekid s dosljednim učenjem Crkve i njezinom dosadašnjom, dvotisućljetnom pastirskom praksom, odnosno zato što se objektivno grješni odnosi ne mogu blagoslivljati, onda se to ne će ni činiti.
Pojedine osobe uvijek se smjelo blagoslivljati ako je njihovo unutarnje raspoloženje bilo prikladno. Budući da se prema Fiducia supplicans homoseksualne veze ili priležništva (konkubinati, tzv. neuredna stanja, odnosi nepodvrgnuti pravilima) liturgijski ne mogu blagosloviti kako se ne bi brkali sa ženidbom ili kako bi se izbjegla pomutnja u odnosu na njihovo nepromijenjeno vrjednovanje, takve parove logično ne bi uopće trebalo blagoslivljati, pa niti nekom vrstom na niže spuštena (degradiranoga) blagoslova prema „proširenom razumijevanju“. Ne može se blagosloviti par, ali ne i njihovu vezu; blagosloviti par, a time službeno ne priznati valjanim objektivno grješan način života (usp. Predstavljanje kard. Fernándeza u Fiducia supplicans), kao što se pokušava. To su zgibovi koji u praksi nikad ne upale. Bit će suprotno. Tisak je već objavio odgovarajuće podebljane naslove. Oni pokazuju kako se u osnovi stvar prima.
Takozvano Franjino učiteljstvo, koje se predstavlja kao nešto novo i što nikad nije bilo u suprotnosti s Predajom, besmislena je pojmovna novotvorina kardinala Fernandeza, jer su pape, kao i biskupi, čuvari učenja Crkve i njegove neprekinute Predaje. Istine su upravo vječne i ne mijenjaju se s duhom vremena (Zeitgeist). Obrnuto: pape i biskupi ne donose ništa svoje, nego tumače postojanu vjeru Crkve u skladu s Predajom ne razilazeći se s njom. Ostaje činjenica da se grješna praksa i odnos ne mogu blagoslivljati jer proturječe redu stvaranja, odnosno Božjoj volji i u takvom slučaju blagoslov se ne može dati niti plodonosno primiti (usp. obrazloženje Odgovora na dvojbu Zbora za učenje vjere o blagoslovu zajednica osoba istoga spola od 22. veljače 2021. pod kardinalom Ladariom).
To je Crkva uvijek tako naučavala. Blagoslovi nisu djelotvorni bez ispravnoga unutarnjega raspoloženja djelitelja i primatelja, jer blagoslovi ne djeluju ex opere operato kao sakramenti. Blagoslovine su. Ne postoji novo, prošireno razumijevanje te stvari, nego samo lažne tvrdnje. U dosadašnjem razumijevanju ne postoji svećenički prvorazredni (liturgijski) i drugorazredni (spontani) blagoslov. Međutim, ako u našem kontekstu postoji pravilno unutarnje raspoloženje, ti ljudi pokušavaju napraviti zaokret, napustiti objektivno grješnu praksu (priležništvo, odnosno spolno međudjelovanje s osobom istoga spola) i ispraviti je. Za to mogu dobiti blagoslov radi rasta u milosti i radi uspjeha svojih ćudorednih napora i sljedećih koraka u dobrome smjeru, ali ne kao par zbog pogrješnoga razumijevanja, dvosmislenosti i nemogućnosti takva blagoslova.
„Neka ti Gospodin dâ pravi uvid,
neka te ojača u dobru
i učvrsti u tvojoj odluci da držiš Njegove zapovijedi.
Neka te Svojom milošću prati u tvome obraćenju!“
Sve što nadilazi ono što je rečeno jest sofistika[1] i ne drži se učenja Crkve, nego ga potkopava. Ovdje je riječ o teologiji, a ne o psihologiji. Crkva ne može sama sebi proturječiti kroz vjekove, nego raste u razumijevanju Objave. Negativno vrjednovanje homoseksualizma pripada potonjemu.
I još nešto: svako djelovanje natopljeno je teorijom. Pravovjerje i pravočinjenje stoga se ne smiju stavljati u položaj suprotstavljanja, odnosno proturječnosti, kao što se neprestano čini od Sabora i u ovom pontifikatu. Kao da je proturječje s učenjem u pastirskoj praksi (2 plus 2 jednako 5) opravdano, čak i potrebno, jer (životna) zbilja navodno stoji iznad zamisli (naučavanja) (besmisleno načelo, jer zamisli mijenjaju zbilju, pretvaraju se u djelovanje, često su se pokazale revolucionarnima preokrećući takozvanu stvarnost života; zamisli pripadaju stvarnosti i vrlo su učinkovite u praksi; nema djelovanja bez teorije). Pravovjerje i pravočinjenje se podudaraju ili se ne zavrjeđuju tako zvati. Oni se međusobno ne isključuju, ne potiru, ne poništavaju. Tamo gdje to čine, došli smo do krivovjerja i rascjepa (podjele, razdora, raskola) Crkve, do njezina samoraspada kroz činjenje (praksu). Ovo nije ni reforma ni blagoslov.
U Dietikonu 20. prosinca 2023.
✠ Marian Eleganti
biskup emeritus
Orthodoxie und Orthopraxie sind deckungsgleich
“Orthodoxie und Orthopraxie sind deckungsgleich oder sie verdienen den Namen nicht. Sie heben sich nicht gegenseitig auf” – Ein Kommentar von Bischof Marian Eleganti zum Schreiben “Fiducia supplicans”
Ich habe nachgedacht. Bereits zeichnet sich die Uneinigkeit ab in der Art und Weise, wie das neue Dokument «Fiducia supplicans» eingeordnet und umgesetzt wird. Die Palette reicht von der wohlwollenden Interpretation des «Neuen Anfangs» über die permissive Stellungnahme Bätzings bis zum gänzlichen Verbot solcher Segnungen in der Erzdiözese von Astana. Letzteres kommt einer Kassierung des neuen Dokumentes des Dikasteriums für die Glaubenslehre gleich, weil man in Astana in «Fiducia supplicans» einen Bruch mit der beständigen Lehre der Kirche und mit ihrer bisherigen, zweittausendjährigen pastoralen Praxis sieht bzw. weil man objektiv sündige Verhältnisse nicht segnen will noch kann.
Einzelpersonen durften immer gesegnet werden, wenn ihre innere Disposition entsprechend war. Da gemäss «Fiducia supplicans» homosexuelle Verbindungen oder Konkubinate (sog. irreguläre Beziehungen) liturgisch nicht gesegnet werden können, um sie nicht mit der Ehe zu verwechseln oder in Bezug ihrer unveränderten Bewertung keine Verwirrung zu stiften, dürften logischerweise solche Paare überhaupt nicht gesegnet werden, auch nicht mit einer Art heruntergestuftem Segen nach «erweitertem Verständnis». Man kann nicht ein Paar segnen, aber nicht ihre Verbindung, ein Paar segnen, aber nicht ihre objektiv sündhafte Lebensweise «konvalidieren» (vgl. FS), wie das versucht wird. Das sind Klimmzüge, die in der Praxis nie aufgehen. Das Gegenteil wird der Fall sein. Die Presse hat die entsprechenden fetten Titel bereits hinausgeblasen. Sie zeigen, wie die Sache an der Basis ankommt.
Das sog. Lehramt des Franziskus, das als etwas Neues und noch nie Dagewesenes im Gegensatz zur Tradition vorgestellt wird, ist eine unsinnige begriffliche Neuschöpfung von Kard. Fernandez, denn Päpste sind wie die Bischöfe Hüter der Lehre der Kirche und ihrer ungebrochenen Tradition. Wahrheiten sind eben ewig und ändern sich nicht mit dem Zeitgeist. Anders herum: Päpste und Bischöfe bringen nichts Eigenes, sondern legen den beständigen Glauben der Kirche aus auf der Linie der Tradition, ohne mit ihr zu brechen. Es bleibt also dabei, dass eine sündige Praxis und Verbindung nicht gesegnet werden kann, weil sie der Schöpfungsordnung bzw. dem Willen Gottes widerspricht und in einem solchen Fall der Segen weder fruchtbar gespendet noch empfangen werden kann (vgl. die Begründung im Responsum ad dubium der Kongregation für die Glaubenslehre über die Segnung von Verbindungen von Personen gleichen Geschlechts aus dem Jahr 2021 unter Kard. Ladaria).
Das hat die Kirche immer so gelehrt. Segnungen ohne die rechte innere Disposition des Spenders und des Empfängers sind wirkungslos, weil Segnungen nicht ex opere operato wirken wie die Sakramente. Sie sind Sakramentalien. Diesbezüglich gibt es kein neues, erweitertes Verständnis, nur falsche Behauptungen. Im bisherigen Verständnis gibt es keinen Segen erster (liturgisch) und zweiter Klasse (spontan) durch die Priester. Ist die rechte innere Disposition in unserem Kontext aber gegeben, versuchen diese Personen umzukehren, eine objektiv sündige Praxis (Konkubinat und sexuelle Interaktion) aufzugeben und zu korrigieren. Dazu können sie den Segen empfangen für das Wachstum in der Gnade und für das Gelingen ihrer moralischen Anstrengungen und ihrer nächsten Schritte in die gute Richtung, aber nicht als Paar wegen der Missverständlichkeit und Unmöglichkeit eines solchen Segens.
«Der HERR schenke Dir rechte Einsicht,
bestärke Dich im Guten
und festige Dich in Deiner Entscheidung, Seine Gebote zu halten.
Er begleite Dich in Deiner Umkehr mit Seiner Gnade!»
Alles, was über das Gesagte hinausgeht, ist Sophistik und hält nicht an der Lehre der Kirche fest, sondern unterspült sie. Es geht hier um Theologie, nicht um Psychologie. Die Kirche kann sich durch die Zeiten nicht selbst widersprechen, sondern wächst im Verständnis der Offenbarung. Die negative Bewertung der Homosexualität gehört zur letzteren.
Und noch etwas: Jedes Handeln ist theoriegetränkt. Orthodoxie und Orthopraxie dürfen deshalb zueinander nicht in eine gegensätzliche bzw. widersprüchliche Position gebracht werden, wie man das seit dem Konzil und in diesem Pontifikat ständig tut. Als ob ein Widerspruch zur Lehre in der pastoralen Praxis (2 plus 2 gleich 5) gerechtfertigt, ja sogar geboten wäre, weil die (Lebens-) Wirklichkeit angeblich über der Idee (Lehre) stünde (ein unsinniges Prinzip, denn Ideen verändern die Wirklichkeit, übersetzen sich ins Handeln, haben sich oft als revolutionär erwiesen, indem sie die sog. Lebenswirklichkeit umstürzten; Ideen gehören zur Wirklichkeit und sind höchst wirksam in der Praxis; kein Handeln ohne Theorie). Orthodoxie und Orthopraxie sind deckungsgleich oder sie verdienen den Namen nicht. Sie heben sich nicht gegenseitig auf. Wo sie letzteres tun, sind wir bei der Häresie und Spaltung der Kirche angekommen, bei ihrer Selbstauflösung durch die Praxis. Das ist keine Reform und auch kein Segen.
Dietikon, 20. Dezember 2023
✠ Marian Eleganti
Bischof emeritus
njemački izvornik
nizozemski prijevod
[1] Prevoditeljska napomena: Sofistika je:
- suptilni degenerirani dokaz;
- naizgled logična metoda dokazivanja koja se rabi u svrhu obmane, čiji se zaključci čine uvjerljivima, ali su zapravo netočni;
- pametna uporaba dokaza koji se čine istinitima, ali su zapravo lažni, kako bi se zavaralo ljude;
- lažno zaključivanje unatoč prividu istine;
- namjerno izvrtanje istine i izvlačenje zaključaka na osnovi varljivih dokaza pomoću prividno razložnih, namjerno izvučenih ili iskonstruiranih netočnih zaključaka;
- umijeće brkanja istinitoga s lažnim putem lažne vještine raspravljanja i stjecanja odobravanja i obilja misli kroz raspravu, proturječje i slatkorječivost.
Sv. Toma Akvinski o sofistima je rekao da izgledaju mudro, ali ipak to nisu.