Ratzinger-Sarahov refleks i unutarcrkveni teror mainstream medija
Uvod
Kada spomenemo svetoga Petra obično nam je i danas prva asocijacija to što je zatajio Isusa. Bez obzira što znamo silnu veličinu toga apostolskoga prvaka, poradi koje ga je Isus i postavio za stijenu Crkve, ipak nekako u svojoj glavi najviše pamtimo, točnije zlopamtimo onaj trenutak kada je bio slab i popustio pred drugim ljudima zanijekavši da poznaje svoga Učitelja. Poanta je u tome što je to učinio pred relativno beznačajnim osobama – slugama, sluškinjama i stražarima, odnosno onima koji mu vjerojatno ne bi mogli nanijeti nekakvu veliku štetu, a s druge strane što je to učinio u presudnom trenutku, onda kada je bilo iznimno važno ostati vjeran svojim uvjerenjima. Točnije djelom i srcem potvrditi da si doista spreman dati svoj život za Krista, kako si to još prije nekoliko sati tvrdio.
Taj nam Petrov primjer pokazuje puno toga i lako se može primijeniti na današnju Crkvu. Pri tome imamo u vidu nešto što ćemo nazvati Ratzinger-Sarahov refleks.
Pontifikat pape Franje i oporba u njegovim redovima
Riječ je o reakciji na reakciju na Papino upravljanje Crkvom. U riječima koje slijede objasnit ćemo što pod tim mislimo. Ponajprije, valja imati na pameti da sve veći broj kardinala, biskupa, svećenika i laika upozorava na mnogostruke nezgrapnosti koje prate pontifikat pape Franje, ali se međusobno razlikuju u oštrini i jasnoći. Jedni će tako biti vrlo oštri, poput primjerice nadbiskupa i bivšeg apostolskog nuncija Carla Marie Vigana ili pomoćnog kazahstanskog biskupa Athanasiusa Schneidera, koji bez imalo ustručavanja govore o Papi kao o notornom heretiku, ili npr. kardinala Josepha Zena, umirovljenog biskupa Hong Konga, koji papi otvoreno spočitava da je Crkvu u Kini učinio zarobljenicom režima, dok će drugi nastojati biti umjereniji, tj. na dovoljno jasan način reći da su mnogi Papini čini i njegove riječi u neskladu s učenjem Crkve, ali će to, iz poštovanja prema papinskoj službi kao takvoj, učiniti mirnijim tonom. Iz skupine ovih drugih posebno se ističe kardinal Gerhard Ludwig Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere.
Uz njih imamo i treću važnu skupinu, a to su oni koji će također upozoriti na različite nejasnoće i opasnosti koje izviru iz pontifikata sadašnjega Pape, ali to čine na vrlo oprezan način, takav u kojem izbjegavaju izravno stvari nazvati svojim imenom, a pogotovo sam problem vezati uz ime pape Franje. Iz te skupine dva su posebna predstavnika, a to su umirovljeni papa Benedikt XVI. i kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata. Imajući u vidu njihov sadašnji položaj u Katoličkoj Crkvi, odnosno činjenicu da su na drukčiji način vezani nekim obzirima od svih ostalih spomenutih, sasvim nam je razumljivo i sasvim opravdano što to čine upravo tako. Naime, kada bi bili izravniji poput kardinala Müllera, ili oštri poput nadbiskupa Vigana ili biskupa Schneidera, vjerojatno bi to pridonijelo samo većim podjelama unutar Crkve, a uz to bi i oni, bez obzira na njihov ugled i položaj, bili ismijani u katoličkim mainstream medijima. Valja imati u vidu da sa svojih pozicija u Crkvi pridonose jako puno upravo na takav umjeren način, odnosno da nije tako vjerojatno bi papa Benedikt naglo posenilio, a kardinal Sarah bi bio uklonjen kao i kardinal Müller i zamijenjen nekim drugim tko će, recimo to tako, provoditi Papinu agendu.
Ratzinger-Sarahov refleks
Tako njihovu zajedničku knjigu Iz dubine naših srca svakako valja iščitavati u svjetlu duboke tuge koju osjećaju ne samo zbog obezvrjeđivanja celibata, kao jedne od najvećih vrijednosti i snaga Katoličke Crkve, nego i u svjetlu drugih nejasnoća koje su isplivale na površinu u pontifikatu pape Franje. Zato je najava tiskanja te knjige u mnogim vjernicima pobudila osjećaj sigurnosti i veliku nadu da će ta dva iznimno velika autoriteta potaknuti okretanje kormila Crkve u pravom smjeru. Međutim, ta radost i sigurnost nisu dugo trajali, jer je papa Benedikt XVI. odlučio povući svoj potpis s knjige, a javnost je to doživjela kao izdaju i ostavljanje kardinala Saraha na cjedilu. Onako kako je to Petar učinio Isusu u toliko važnom trenutku. Naravno, mediji su tu odigrali svoju ulogu da sve ispadne baš tako.
Objektivno gledano, mogli bismo naći puno opravdanih razloga zašto je to Benedikt učinio, a koji uopće ne moraju biti kukavičluk. Dva su posebno važna: razmišljanje da se njegov potez opravdano može protumačiti kao podrivanje zakonite vlasti pape Franje, a kao takav biti čin koji može dovesti do raskola u Crkvi. Zapravo, prava je istina da papa Benedikt uopće nije povukao svoj potpis s knjige niti je odustao od bilo čega što je napisao, nego je tek tražio da pri navođenju autorstva stoji Sarah s Ratzingerom, no već sama činjenica da je bilo potrebno nešto mijenjati izazvala je određenu nelagodu. Drugim riječima, ostao je gorak okus, a pljusku nije dobio samo kardinal Sarah, nego i svi oni koji uviđaju kako Crkva ide u krivom smjeru i bespomoćno gledaju sve što se zbiva. U svakom slučaju, knjiga je objavljena i donijela je puno toga dobroga, čega vjerojatno nismo dovoljno ni svjesni.
No, malo vremena poslije sličnu je stvar kao Benedikt učinio i kardinal Sarah. Naime, na poticaj nadbiskupa Vigana više je nadbiskupa i biskupa potpisalo Apel za Crkvu i za svijet katolicima i ljudima dobre volje, kojim upozoravaju na zloupotrebu pandemije koronavirusa, a iako ga je najprije potpisao i kardinal Sarah, ubrzo je povukao svoj potpis. Njegovi su razlozi povlačenja potpisa vjerojatno vrlo slični razlozima pape Benedikta i u tom se smislu itekako mogu opravdati. Uz to, sam je Apel više politički, nego vjerski čin i zato, iako s obzirom na cilj ima veliku vrijednost, ipak nije baš najbolje rješenje. No, ponovno je ostao gorak okus, koji nije samo pogodio ostale potpisnike, nego sve one kojima je Sarah bio autoritet i koji su ga držali kao jednog od rijetkih, ali vrlo važnih zaštitnika i branitelja današnje Crkve od svih onih koji ju napadaju iznutra. Drugim riječima, mnogi su to doživjeli kao drugo Petrovo zatajenje Isusa. Opet su naravno mediji i tu priču odradili onako kako su htjeli.
Nije ovdje naodmet napomenuti kako je jedan od potpisnika navedenoga Apela bio i kardinal Müller, a koji ga je, iako je izjavio da se u biti ne slaže s takvim oblicima izražavanja neslaganja, ipak potpisao, kako bi dao toliko važnu podršku nadbiskupu Viganu, a time i svima onima koji trebaju takve autoritete da im pokazuju pravi smjer. Upravo je u tome poanta onoga što želimo istaknuti ovim promišljanjem. Naime, vjernici su danas diljem svijeta zbunjeni, uplašeni i osjećaju nesigurnost s obzirom da su razapeti između važnosti poštovanja Pape i važnosti vjernosti vlastitoj savjesti i zdravom razumu, a koji im govore da papa Crkvu vodi u krivom smjeru. Spomenuti crkveni autoriteti su vrsni teolozi i o njihovoj jasnoći velikim dijelom ovisi i vjernička sigurnost ili nesigurnost. U tom svjetlu ono što smo nazvali Ratzinger-Sarahov refleks, tj. ustuk u presudnom trenutku, velikim dijelom utječe na cjelokupnu Crkvu jer su oči najvećeg dijela Crkve uperene baš u njih. Stoga se trenutačno mnogima najveći autoritet pravovjerja čini baš kardinal Müller. On za sada nije zatajio, a nadajmo se ni da neće, odnosno da će biti mudriji od medija koji će svakako pokušati nešto iskonstruirati.
Teror mainstream katoličkih medija
Upravo s takvim ustucima, zatajenjima, refleksima, ili kako to već želimo nazvati, i računaju danas oni koji su pronašli put kako razbijati Crkvu iznutra. Puno je onih koji su poklekli pod stalnim terorom medijskog ispiranja mozga, a kako tu u iste diple sviraju i svjetovni i katolički mainstream mediji vjerojatnost da se ostane otporan na tolike silne pritiske vrlo je mala. Po načelu stoput ponovljena laž postaje istina, mnogima je danas sasvim razumljivo da o dvotisućljetnom učenju Crkve počinju razmišljati kao o nekom prastarom, krutom i bezvrijednom vremenu, te da umjesto jasnih i čvrstih dogmi koje izražavaju duboko strahopoštovanje pred Bogom i kršćansku ljubav pred čovjekom, sada stoje neke svjetovne liberalne ideje koje su protivne i Božjim zapovijedima i naravnom zakonu.
Takva se preobrazba vrši na dva temeljna načina: dvostrukom represijom svjetovnih i dvostrukom represijom unutarcrkvenih mainstream medija. Pod sintagmom unutarcrkveni mainstream mediji podrazumijevamo one medije koji objavljuju iz pozicije pripadnosti Crkvi i pri tome imaju vrlo velik utjecaj na oblikovanje vjerničkih masa. Prvi oblik represije se odnosi na teror milosrđa, a drugi na stvarni izvanjski teror. Teror milosrđa podrazumijeva stalno i suptilno predbacivanje vjernicima da su kruti i nemilosrdni ako ne razmišljaju i ne djeluju baš onako kako to mediji, točnije pojedine pomno odabrane i umjetno stvorene duhovne zvijezde predlažu. Takav teror milosrđa provode u jednakoj mjeri i svjetovni i unutarcrkveni mediji, a cilj im je uvjeriti svakoga da je srž kršćanske ljubavi djelovati samo na taj i ni na koji drugi način. Drugim riječima, to je djelovanje u rukavicama, lukavo i prepredeno slanje subliminalnih poruka, koje jasno računa s prirodnim osjećajem vjernika za ljubav prema bližnjemu. Pri tome je Papin primjer ljubavi paradigma koja ne trpi propitivanje, dok joj se kao negativna protuteža nameće npr. krutost i hladnoća jednog kardinala Müllera ili nekoga tko slično razmišlja.
Drugi oblik je pravi teror, za sada verbalni, ali uskoro vjerojatno i stvarni. Taj se teror načelno po svojim adresatima razlikuje između svjetovnih i unutarcrkvenih mainstream medija. Prvi će se redovito obrušavati na biskupe kao krupne ribe, dok će drugi biskupe redovito izbjegavati. Nahuškavanje svjetine na kardinala Vinka Puljića vezano uz slavljenje svete Mise za žrtve bleiburškoga križnoga puta tipičan je primjer terora svjetovnih medija. On je doista ozbiljan, nepravedan i po posljedicama vrlo opasan. Unutarckrveni mediji su tu protuteža i svojim će pisanjem popravljati štetu. Međutim, s obzirom da su svjetovni mediji neusporedivo snažniji, a u zadnje vrijeme i sve agresivniji, razumljivo je da se biskupi boje i svoje sjene, odnosno da će nastojati već unaprijed otkloniti svaku mogućnost medijskog linča i na neki način dodvoravati se svjetovnoj vlasti. U tom svjetlu valja velikim dijelom i čitati razloge zašto su npr. naši biskupi donijeli odredbe o obustavljanju svete Mise s narodom, zašto se u puno primjera ne bore za dostojanstvo i zakoniti pravni status svojih svećenika i vjernika, kao i zašto poduzimaju druge samoubilačke čine koji će nas uskoro sve jako koštati. Ipak, valja napomenuti kako i među biskupima ima miljenika svjetovnih medija, ali to je još dodatni razlog zašto ih se ostali biskupi toliko boje.
Teror katoličkih mainstream medija prvenstveno je usmjeren na one koji javno propituju smjer današnje Crkve, a to su najvećim dijelom vjernici laici. Ponekad ti mediji djeluju prikriveno, a ponekad vrlo otvoreno. Oni se, naime, postavljaju kao branitelji Pape i svih onih koji zagovaraju Papin smjer, što bi po sebi bilo sasvim u redu kada ne bi bila riječ o metodama pokušaja nokautiranja neistomišljenika bez argumenata, tj. po prizemnom načelu tko jači, taj kvači. Štoviše, nerijetko se takvo njihovo djelovanje može označiti tek kao svojevrsna zabava i bacanje kosti, a s ciljem povećanja publike. To što pri tome potiču nastanak terorista milosrđa, koji više ne poznaju granice elementarne pristojnosti i minimuma poštovanja prema sugovornicima, kao i što takav način djelovanja nanosi veliku štetu Crkvi, postaje manje važno. A trebalo bi biti bitno.
Zaključak
Ovdje valja primijetiti da su u cijeloj ovoj situaciji možda najviše pogođeni svećenici i da su im prilično vezane ruke. Ima istina i među njima, puno češće među redovnicima, nego među dijecezanskim svećenicima, onih koji su zamijenili svoj pastoralni rad virtualnim pastoralom, i ne libe se javno iznositi svoje mišljenje, ali najveći broj svećenika sve promatra iz prikrajka i šuti. Rekli bismo da su ostali razapeti između poslušnosti biskupima i osjećaja za spasenje duša svojih vjernika, ali jednako im je mučna ova situacija kao i svima drugima i jednako se propituju o Papinoj pravovjernosti. Stoga je ovo vrijeme kada su laici pozvani podmetnuti svoja leđa, jer su osjetno zaštićeniji od svećenika i teško da im se može, barem većini, išta ozbiljnije dogoditi od običnog izrugivanja.
Uz to, ponovno nam u svemu tome pouku daje Petrov primjer. Kao što je on zatajio Isusa pred slugama, sluškinjama i stražarima, tako se zapravo nitko od onih koji propituju smjer današnje Crkve ne bi trebao plašiti današnjih sluga, sluškinja i stražara, nego s punim pravom i dostojanstvom djeteta Božjega javno i jasno ispovijedati vjeru u jednog Učitelja, kako je to činio isti taj Petar. Još više, i Petar i svi oko Petra u svakom su trenutku znali tko je Stijena, a tko stijena. I na nama je da ih ne zamijenimo.
Zato je važno imati stalno na pameti cjelokupnu povijest spasenja, a unutar Božjeg nauma mjesto i ulogu Crkve. Pozvani smo tako preko otajstva Crkve otkrivati otajstvo istinske Božje ljubavi, a preko otajstva Bože ljubavi pravo otajstvo Crkve. U tom kontekstu, a to vjerujemo i s punim pouzdanjem se oslanjamo na snagu Duha Svetoga, Petar naših dana jest i Stijena, ali samo kad ex cathedra poučava o pitanjima vjere i morala, dok je u svim drugim stvarima tek porozna stijena, kao i bilo koji drugi vjernik.
