Savjest mi je čista

U povodu 127. rođendana blaženog mučenika Alojzija Stepinca (Brezarić, 8. svibnja 1898.) malo bismo razmišljali o rečenici: Savjest mi je čista, koja je obilježila Blaženikov autentičan život kao i njegovo montirano suđenje 1946. godine.

Sv. Pavao u Prvoj Poslanici Korinćanima, običnim vjernicima, donedavnim poganima, piše ovu misao i molbu:

Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov (1 Kor 11,1).

To im je ponovio i u 4. poglavlju iste Poslanice:

Zaklinjem vas, dakle, nasljedovatelji moji budite (4,16).

Slično je pisao svojim dragim Filipljanima (3,17), pa opet ljubljenim Efežanima (5,1), i u Prvoj Solunjanima dva puta (1,6; 2,14).

Ako se netko i usudi reći da nam je sv. Pavao dalek, vremenski i prostorno, odnosno da ga ne možemo slijediti jer se on Božjom objavom uspeo do “trećega neba”, dugom cestom sve do “raja” (2 Kor 12,2.4), da ne možemo pretrpjeti klevetanja, kamenovanja, bičevanja, progone, brodolome, koje je on pregrmio, možda nitko od nas ne bi smio reći da nam je naš blaženi Alojzije Stepinac dalek i stran. Štoviše, bliz nam je kao brat i dragi prijatelj: rođen na selu kao i veći dio nas; iz obitelji od više djece kao mnogi od nas; prošao vojsku i školu kao toliki mladići; preživio dva rata kao mi malo stariji; bio u zatvoru, i u zatočeništvu, kao toliki i tolike. Bio je tu, blizu nas: u Krašiću, u Lepoglavi, u Zagrebu. Obilazio kao nadbiskup, koadjutor i ordinarij, dvanaest godina Zagrebačkom nadbiskupijom i domovinom hrvatskom. Hodočastio po srpanjskoj žegi iz Zagreba u Mariju Bistricu. Molio se u katedrali i kućnoj kapelici. Ispovijedao se kao i svaki od nas.

Razumije se, ne može svatko biti kardinal, ni nadbiskup zagrebački, pa ni obični svećenik, ne može svakoga zapasti da se školuje na Gregorijani u Rimu, ali možemo biti kršćani, vrijedni i savjesni Kristovi vjernici. U tome je uzoriti Alojzije bio uzor. I divimo mu se i želimo ga slijediti.

Mi smo pozvani ne samo da slijedimo blaženoga Stepinca u njegovu ostvarenju Kristovih blaženstava:

– bio je siromašan duhom jer je priznavao da mu je sve dano od Boga, i
– ožalošćen zbog svih uvrjeda nanesenih Bogu i Crkvi njegovoj, i
– krotak po vježbi i nastojanju,
– žedan istine i pravde,
– milosrdan i ujedno odlučan i pravedan,
– čist srcem,
– mirotvorac aktivan i stalan, i
– podnosio progonstva radi Kraljevstva nebeskoga,

nego smo pozvani slijediti samoga Krista: čistoga, siromašnoga, poslušnoga; Krista navjestitelja Božje radosti, liječnika ljudskih duša i tijela, patnika, raspetoga. Krista koji voli Oca, koji nam navješćuje i zajedno s Ocem šalje Duha odvjetnika ili branitelja.

Štoviše, Krist nas poziva da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski (Mt 5,48), da budemo milosrdni kao što je milosrdan Otac naš na nebesima (Lk 6,36), da budemo pravedni kao što je pravedan Otac naš koji je na nebesima.

Pozvani smo da čitamo znakove vremena. A znak vremena u hrvatskom narodu jest blaženi Stepinac. Ne samo od 1934. kada je postao nadbiskupom koadjutorom u Zagrebu, ne samo od 1946. kada je pred bezbožnim komunističkim narodnim sudom – čuj: narodnim! – posvjedočio da voli Boga, čovjeka i domovinu, i da je spreman život svoj dati za te vrijednosti, i kada je dao svoj život u zatočeništvu 1960., i to sve u komunizmu s “humanim licem”. Osobito je znak vremena od 1998. godine kada je papa Ivan Pavao II., sveti, u nacionalnom marijanskom svetištu Mariji Bistrici uzdigao Stepinca na čast oltara, proglasivši ga blaženim mučenikom.

Jedna od temeljnih rečenica koja obilježuje blaženoga Stepinca jest njegov refren izgovoren više od 50 puta na “prežalosnom procesu”, suđenju, i inače. Devet mjeseci prije osude, 17. prosinca 1945. Nadbiskup je dao ovu izjavu:

“Na sve optužbe, koje su izravno ili neizravno upravljene na nas, možemo u cijelosti kazati: Nemamo si što predbacivati. Savjest nam je čista i mirna pred Bogom, koji je najvjerniji svjedok i pravedni sudac svih naših koraka. Savjest nam je čista i mirna pred Sv. Stolicom, koja će jednom na temelju izvornih dokumenata ocjenjivati sve naše djelovanje. Savjest nam je čista i mirna pred katolicima ove države, koji mirno i trijezno prosuđuju događaje. Savjest nam je konačno čista i mirna pred Hrvatskim Narodom, kome krvnim vezama voljom Božjom pripadamo, pa mu po svom položaju svom dušom služimo, bez obzira na razna politička gledanja i političke stranke”.[1]

Čitajući Nadbiskupovo montirano suđenje u Zagrebu[2] – montirano zato što je sud dokazivao lažnu optužbu, a ne istinu – koje je vođeno od 30. rujna do 3. listopada 1946.,[3] na 136 stranica teksta preslušavanja, gdje je postavljeno više od 660 pitanja, čitatelju upadaju u oči odgovori ovoga tona:

– Ja ne smatram da sam izdao svoju Domovinu (str. 223).
– Moja je savjest mirna u tom pogledu (str. 227).
– Bile su iznimne prilike, ali glavno je da smo očuvali svoju savjest čistom (str. 245).
– Ja sam znao što je moja dužnost, i ja sam je izvršio (str. 258).
– O tome će jedamput donijeti svoj konačni sud povijest (str. 261).
– … kada jedamput budu objavljeni svi dokumenti, i kada se bude moglo otvoreno, slobodno i ispravno pisati, sve će izaći na vidjelo (str. 262).
– Savjest mi je potpuno mirna (Buran smijeh u dvorani), /str. 265/.
– Ja ne strepim pred nikakvom osudom (str. 269).
– Nemam se čega stidjeti (str. 327).
– Na sve ostajem sasvim miran (str. 355).

Tako jedno 52 puta. Ako se tomu doda i onih 12 sličnih izreka u famoznom završnom Govoru na sudu, 3. listopada 1946., od prve rečenice: Savjest mi je mirna, „makar se publika tome smijala“, do posljednje rečenice: „ja ne trebam milost, savjest mi je mirna“,[4] onda je slika savjesti zagrebačkoga Nadbiskupa upotpunjena. Oni će svojim notornim lažima i klevetama tužiti Nadbiskupovu savjest koja je izvršila svoju dužnost, koja sebi ništa ne predbacuje, koja se ne boji objektivna povijesnoga suda, koja nema ni od koga srama, zato ni od koga straha! Savjest je Nadbiskupu bila najljepše ogledalo pravde. A Bog je tu Nadbiskupovu savjest nagradio izjavom Kristova Namjesnika u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. Bilo mu je, veli Papa, „draže prihvatiti patnju nego li izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi“.[5]

Svako doba ima svoje idololatrije, svoje „panem et circenses“[6] [kruha i igara]. Plješće strastima i akrobacijama, izvikuje u dvoranama i na stadionima. Kušnja je u tome što nam trenutačna strast nudi kratkoročna i kriva rješenja, a trajna savjest dugoročna, vječna. Jučer senzacija, danas banalizacija. Tražimo li slavu od ljudi ili od Boga? Hoćemo li podilaziti strasti ili poštovati savjesti? – to je pitanje! Hoćemo li slijediti glas vjekovne mudrosti Crkve ili ćemo se boriti za pravo na antirazumne potpise i geste?

Savjest mi je čista! Savjest mi je mirna! Savjest mi ništa ne predbacuje! Ako mi vi ne dadnete pravo, dat će mi pravo povijest! uzviknuo je Nadbiskup pred tužiteljima i suditeljima! I dala mu je pravo povijest. Vratila mu dug. Izravnala račune.

Ljepota Stepinčeve savjesti jest u tome što on nije izdigao svoju savjest iznad Crkve. Njegova je savjest autentičan Božji glas u okviru Crkve Kristove, podređena savjesti Crkve. Zato mu je samo Crkva bila mjerodavna izreći povijesni sud da mu je savjest čista i nataknuti mu na glavu svjetlokrug svetosti. Nasuprot svim kaosima i kaotičnim svijestima i savjestima u svijetu.

Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe koji je Alojziju nadbiskupu i kardinalu pomogao da se za pravdu bori sve do mučeničke smrti!

Nadbiskup je upozoravao sve progonitelje kako se uzalud Bogu protive, na svoju štetu gaze ljudska prava i kako će na kraju povijest izreći svoj pravedni sud.

* Gospodine Bože, izvore svetosti i milosti, Ti si blaženog Alojzija, pastira i mučenika, pozvao da Ti služi kao navjestitelj i branitelj istine i kao hrabri svjedok vjernosti Crkvi. Poslušan Tvojoj Riječi i vođen Duhom Tvoje ljubavi zauzimao se za siromašne i obespravljene; ostavio nam je divno svjetlo čiste savjesti, pouzdanja u Tebe i ustrajnosti u trpljenju. Ponizno Te molimo da nas obdariš svojom radošću te blaženog Alojzija ubrojiš među svece sveopće Crkve, da bismo ga mogli još predanije slijediti i utjecati se njegovu moćnom zagovoru u svojim životnim potrebama. Po njegovim molitvama jačaj proročki glas Crkve koji širi nadu u dolazak Tvoga kraljevstva, praćen blizinom i utjehom Blažene Djevice Marije, Majke i Kraljice vjernoga Ti naroda. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.[7]

[1] Aleksa Benigar, Hrvatski kardinal, Rim, 1974., str. 567.

[2] „Preslušavanje opt. Stepinca dr. Alojzija, nadbiskupa i predsjednika Biskupskih konferencija“, u: Marko Stanić (ur.), SUĐENJE Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini…, Zagreb, 1946., str. 219-355.

[3] L. Znidarčić, Alojzije Stepinac – o stotoj godišnjici rođenja, Zagreb, 1998., str. 84.

[4] A. Benigar, Alojzije Stepinac, str. 582-588.

[5] http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/rekli-su-o-stepincu/pape/sveti-ivan-pavao-ii-papa/216

[6] Juvenal, Satirae, 10,81.

[7] http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/molitvena-zajednica-bl-alojzija-stepinca/molitva-za-proglasenje-svetim-151/151