Skip to content

Sedma vazmena nedjelja (A)

Dj 1,12-14

U Evanđelju Luka je pokazao kako je Isus, prorok poput Mojsija, odbijen iako je donio spasenje. Njegovo djelovanje je izazvalo podjelu unutar naroda. Njegovo Evanđelje predstavlja obične ljude spremne za obraćenje, a apostole kao buduće vođe zajednice vjernika kako su ostali u Jeruzalemu čekajući ispunjenje obećanja. Na početku Djela apostolskih Luka opisuje kako Bog ispunjava obećanja dana Izraelu. Prije negoli je uznesen na nebo, Isus je na pitanje kada će se obnoviti kraljevstvo u Izraelu umjesto odgovara apostolima naznačio zadatak: opunomoćeni Duhom Svetim bit će Njegovi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje. Po Isusovu Uzašašću, nastavljaju se pripreme za obnovu Izraela. Apostoli su u Jeruzalemu i čekaju silazak Duha Svetoga. Okupljeni u gornjoj odaji su svjedoci Isusova života i djelovanja: apostoli svjedoci javnog djelovanja, Uskrsnuća i Uzašašća, žene su svjedoci ukopa i praznog groba, a Marija svjedok Isusova rođenja i mladosti. Pošto će Dvanaestorica suditi nad dvanaest plemena Izraelovih, prije silaska Duha pristupa se izboru dvanaestog apostola koji mora biti iz kruga svjedoka Isusova života od krštenja pa sve do Uskrsnuća da bi s drugima mogao biti svjedok sve do kraja zemlja. 

1Pt 4,13-16

Crkvene zajednice primatelja Prve Petrove poslanice vanjski promatrači su tretirali kao jedan od tipova židovskog udruženja sa izrazitim mesijanskim predznakom. Obraćenje robova na kršćanstvo u domaćinstvima u kojima njihovi gospodari još nisu postali kršćani predstavljalo je povredu tradicionalnih vrijednosti: paterfamilias imao je apsolutnu vlast nad onima koji su mu u kućanstvu podređeni i određivao je njihovu religijsku pripadnost. Stoga je biti nazivan christianos, kršćanin značilo biti svrstavan uz prevratnike, ubojice, lopove itd. pa ne čudi da se ovaj termin u Novom zavjetu upotrebljava još samo dva puta i to u Djelima apostolskim. U tom kontekstu vjerovati znači svjesno prihvatiti izloženost trpljenju. Kolika je bila snaga i svježina iščekivanja skore paruzije, drugog Kristovog dolaska, vidi se po tome što autor primatelje poslanice ne samo da može pozvati na podnošenje neprijateljstva, nego ih smije sokoliti da se raduju što imaju udjela u Kristovim patnjama. Ovakav stav s jedne strane pokazuje njihovu posvemašnju raspoloživost za Krista, a s druge podrazumijeva da oni koji se pokolebaju neće imati vremena za povratak. 

Iv 17,1-11a

indeksirajPrvo čitanje govori o rađanju Crkve i identiteta svakog kršćanina po daru Duha Svetog, drugo o duhovnom plodu kojim vjernik nadrasta sebe i počinje pobjeđivati svijet a poruka evanđeoskog odlomka je negdje između: donosi posljedicu prvoga i pretpostavku drugoga. U ovom odlomku sa početka velikosvećeničke molitve Isus prvo govori o svojoj preegzistenciji kao temelju poslanja na zemlji u sklopu kojeg je ljudima udijelio poznavanje Božjeg imena. Učenici su prvi koji će uživati i svjedočiti za istinitost Njegovog poslanja (17,6-8). Na ove dvije poluge počiva čitava konstrukcija Isusove molitve. Isus moli Oca da ga proslavi slavom koju je imao prije negoli je svijeta bilo (1,1) kako bi mogao dolično proslaviti Oca. Obraća Mu se sa abba, nazivom kojim djeca od milja tepaju svom ocu. O sebi govori u trećem licu, što govoru daje svečani ton i poopćuje ga, čini univerzalnim: kao Sin sve obuhvaća i svi se u njemu-Sinu mogu prepoznati kao sinovi. Za razliku od starozavjetnih očitovanja Božje slave, koja su često bila zastrašujuća, Četvrto evanđelje pod slavom Božjom misli na ono što Bog u sebi jest: sjaj i ljepota Njegovog bića koje se nama ljudima očituje kao ljubav. Cijela Sinova misija na zemlji bila je proslava Oca (12,23-28), a s druge strane, Otac je već odlučio proslaviti Sina (12,28). Naziremo dašak božanskog života kojeg između sebe dijele božanske osobe: Sin želi proslaviti Oca a Otac Sina, Sin šalje Duha i njemu prepušta svoje djelo a Duh će proslavljati ne sebe nego njega! Tu je životno kolo u kojem se svatko potpuno daje za onoga drugog i biva od njega prihvaćen. Da, Bog je u sebi neizreciva ljubav! A ovo je život vječni: da upoznaju tebe… Poznavati u Bibliji ne znači samo prikupiti informacije o nekome, nego doći u blizinu, imati iskustvo te osobe te ući u zajedništvo s njom. Isus nam, prema tome, kaže da se vječni život sastoji u ovome: imati onakav odnos međusobnog poznavanja i ljubavi s Ocem kakav ima i kakav živi Sin (usp. 17,25). Prepoznati se na pragu ulaska u odnose Presvetog Trojstva znači stajati na pragu ispunjenja pradavnog Adamovog sna koji je želio ući u područje božanskog i biti kao Bog. Istina je da se u krajnje dubine ovog života ne može ući za ovozemaljskog života. No, istina je isto tako da život vječni prema ivanovskoj teologiji počinje već ovdje. Čovjek živi u skladu s onim što poznaje, što je postalo dio njegova znanja ili iskustva. Onaj tko ne poznaje Oca, ne poznaje pravu istinu o svijetu, ne poznaje dovoljno ni sebe a ni druge. Sebe ne prepoznaje kao ljubljenog sina, druge kao braću a svijet kao Božji dar i predmet njegove brige. Slava koju je prije postanka svijeta Sin imao kod Oca (17,5) može biti samo puno zajedništvo života i ljubavi. No, njega Isus ne traži samo za sebe. Na zemlju je došao zbog Očeve volje, a sada, odlazeći Ocu, Isus želi u nebo po povratku Ocu uzeti ljude – one koji su njegovi (usp. 17,24) – ovo je centralna tema, srce Isusove molitve. Tko u Bogu nalazi svoje središte, taj osjeća da svijet više nema moći nad njim. Osjeća oslobađajuću poruku Ivanovog Evanđelja da smo doduše u svijetu, ali nismo od svijeta, da nam je Krist darovao vječni život, život nad kojim ovaj svijet nema moći. 

———- 

Hebrejski jezik ima znatno manje leksičkih jedinica nego naši moderni europski jezici. No, daleko da bi zbog toga bio siromašniji. On ima jednu drugu vrstu bogatstva koja se očituje u dubini i snazi njegovih izraza. 

Danas u Evanđelju Isus kaže: ovo je život vječni – da upoznaju Tebe, jedinoga istinskoga Boga. Da upoznaju… Kako mi upoznajemo nekoga? Budemo fizički blizu tog čovjeka, pružimo mu ruku, razmijenimo imena, možda adrese i telefonske brojeve i mi smo upoznali nekog. Dakako, kad smo godinama s nekim prijatelji, onda o njemu znamo puno više od ovih pukih podataka o imenu, telefonu i adresi. 

Kad Isus kaže upoznati Boga, to onda ne znači samo saznati kako glasi Njegovo ime, da je On na nebesima itd. Kad je Adam upoznao svoju ženu Evu, nije samo nešto o njoj saznao. On je s njom ušao u zajednicu života i – postao s njom jedno tijelo! Upoznati u konačnici znači potpuno ući u nekoga i sjediniti se s njim – tek onda mogu reći da ga poznam. I to znači hebr. upoznati. 

Kako ide sa upoznavanjem Boga? Kad Ga je Ilija susreo, doživio je da je ispred Boga išao silan vihor koji je drobio brda i lomio hridi, potom je bio potres, potom oganj – sve same strahote, ali Boga u njima još nema. Poslije svega toga – šapat laganog i blagog lahora. Tek u tišini i miru lahora dolazi mu Gospodin! 

Tko se približava Bogu, tko Njega upoznaje, doživljava mir, sve veći mir. Tko Ga upoznaje sjedinjujući svoju misao s Njegovom, puštajući Ga sve bliže svom biću, sve je bliži miru.

Iz „Mir srca“ (108ss):

Tko u Bogu nalazi svoje središte, taj osjeća da svijet više nema moći nad njim. Osjeća oslobađajuću poruku Ivanovog Evanđelja da smo doduše u svijetu, ali nismo od svijeta, da nam je Krist darovao vječni život, život nad kojim ovaj svijet nema moći.

Ovo iskustvo mira usred nemira uočljivo je u Iv Ev. U prvim poglavljima Isus raspravlja s onima koji Mu se protive. Sav nemir, nezadovoljstvo i protivljenje svijeta ustremljuje se na Njega – eno, sve je bliže muci i smrti… Iznenada u 13. poglavlju mijenja se ton. Isus je sa učenicima. I mir – duboki, onostrani mir. Mir kakvog svijet oko Isusa nije imao. 

Isus je jedno sa svojim Ocem, sve što je pred njim gleda u vidu Oca kojemu se vraća, koji i sad u Njemu čini svoja djela, koji Mu daje mir. Zato predstojeća muka i smrt gube težinu. Isus zna da u njih ulazi, ali i da kroz njih ide k Ocu. Muka jest muka i smrt jest strahota. No, jedinstvo s Ocem jače je od svih strahota. Iskustvo jedinstva s Ocem oslobađa Isusa svakog nemira. Tako se događa paradoks: ovi koji su oko Isusa slobodnih ruku-nisu svezani, zapravo nisu slobodni jer nemaju mir u duši, gonjeni su raznim strastima i napetostima. Isus je vezan, ali unutra posve miran, u dubini bića posve bistar i miran! 

Isus zato moli za svoje učenike – neka i oni budu posvećeni ovim jedinstvom s Ocem i Sinom. Otac je jedno sa Sinom koji u sebi spaja nebo i zemlju, Boga i čovjeka, svjetlo i tamu. I mi također trebamo biti jedno, i u nama se trebaju spajati nebo i zemlja, božansko i ljudsko, visina i širina… 

Duh Sveti, na čiji nas dolazak pripravlja i današnja liturgija, jest jedinstvo – zagrljaj Oca i Sina. Kad i mi u sebi počnemo živjeti ovo jedinstvo, iz njega nas više neće moći izbaciti nikakva muka. Ljudi nas mogu vrijeđati, rugati nam se, optuživati, ali sve to ne može pokidati ono jedinstvo koje imamo s Ocem i Sinom u Duhu – ne može pomutiti onaj mir kojeg svijet ne pozna. 

U našem najunutarnjijem prostoru stanuje Bog i oko sebe širi svjetlo, blagost i mir. Isus je Pilatu rekao: moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta (Iv 18,36). I u nama postoji mjesto na kojem samo Bog može vladati ako mu dopustimo. I može nas obasjati i podariti neslućenim mirom. 

On može nastaniti sve prostore mog tijela i moje duše. (kraj citata) 

Može i u meni po Duhu Svetom doći do jedinstva između mojih protivnosti koje me iznutra trgaju, bio toga svjestan ili ne. On me može osloboditi ratova koji tutnje u meni. Tad ću biti posve slobodan. Kad kažem DA, to će zaista biti DA – neće se u meni dići odmah još jedan NE. U meni će nastati velika utiha, kao kad se smiri oluja. 

I upoznajući Boga, primijetit ću da time upoznajem sebe! Sjedinjenjem s Njim, doći ću do jedinstva u sebi! Bez Njega se ne mogu sastaviti sa sobom. 

Velik je to, neizmjeran dar Duha Životvorca koji u meni može podići novi život.

(Više na: www.sveto-pismo.net)

dr. Ivica Čatić

dr. Ivica Čatić

Župnik u Rumi, profesor Novoga zavjeta na KBF-u u Đakovu i urednik stranice sveto-pismo.net
dr. Ivica Čatić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Isus proslavljen u učenicima – razmišljanje ... Nakon što nas je blagdan Uzašašća Gospodinova ponukao da razmišljamo o Gospodinovoj proslavi u nebu, riječi današnjega Evanđelja (Iv 17, 1-11a...
7. vazmena nedjelja (A) – komentar evanđelja... Božja ludost - da budu jedno kao mi! Iv 17, 1-11a To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori: "Oče, došao je čas: proslavi...
7. vazmena nedjelja (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Za Novu godinu, rođendane imendane, vjenčanja, proslave završetka školovanja i slično, uvijek želimo puno sreće. ...
7. vazmena nedjelja (A) – nacrt za homiliju Uvod i pokajnički čin Kada govorimo o molitvi, možda nam se i nesvjesno stvara slika molitve kao čina uvjeravanja. Pokušavamo Boga uvje...
Sedma vazmena nedjelja (A) – komentar evanđe... BOŽJA LUDOST – DA BUDU JEDNO KAO I MI! Iv 17,1-11aTo Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori: "Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Si...