Sinodni put. Opasnost od rasprsnuća
O zasjedanjima Amazonske sinode rečeno je puno. Sad je tu poticaj pape Franje i što se zna: ništa nije riješeno. Papa ima snove. Sinodni put kojim sada ide njemačka Crkva dovest će do istoga zaključka. Malo će se učiniti da Crkva u Njemačkoj bude zdrava. Zašto? Zato što je postavljena dijagnoza netočna i stoga predloženi lijek ne će dovesti do ozdravljenja.
Što je na stvari? Dijagnoza je da je Crkva sustavno zakazala u krizi zlostavljanja. Predloženi lijek: korjenita promjena strukture i učenja. Tada će Crkva ponovo postati vjerodostojna. Ljudi zaboravljaju da su puno prije krize zlostavljanja vjernici odlazili. Sablažnjivo zlostavljanje nije ono što je natjeralo ljude da okrenu leđa Crkvi, nego posvjetovljenje same Crkve. Želja za obnovom koja se ne temelji na evanđelju, nego na svjetovnim pogledima. Pri tom je Crkva pretvorena u uslužnu ustanovu u kojoj se o Bogu više gotovo i ne govori. Vjera treba potaknuti ljude i društvo na promjenu. Umjesto toga, iscrpljivali su se u pokušajima prilagođavanja Crkve društvu. Bog je dobio položaj vatrogasca: lijepo je što je tu, ali nadaš se da ti ne treba.
Sinodni put oblikovan je po uzoru na svjetovni politički model: većina određuje sadržaj vjere. Predstavlja se kao „duhovni pokus s otvorenim krajem“. To me podsjeća na moj srednjoškolski kemijski laboratorij. Nikada nije isključeno ne će li prasnuti i rasprskati se. Pomislilo bi se kako bi rimokatolička vjera trebala biti polazište, ali ne, „uključivost“ i „razmišljanje o nezamislivom“ (prof. Eberhard Tiefensee) mantre su koje se rabe. Ili što je s ovom izjavom:
„Sociološki argumenti trebaju biti na prvom mjestu; tek potom teologija i predaje dolaze u ponudu“ (biskup Michael Gerber).
Kada uzvik teologinje Dorothee Sattler „Tko može reći da zna Božju volju“ dočekan pljeskom, a nadbiskup Stefan Heße se ograđuje od katekizma („Odozgo umjesto u razini očiju“), tone mi hrabrost u cipelama.
U međuvremenu su kardinal Sarah i papa Benedikt progovorili o značenju i vrijednosti celibata. Zapanjujuće, zagovornici otvorenosti i dijaloga ponovo ih žele ušutkati. A papa Franjo o ovom pitanju šuti.
Ali dobro, vratimo se razlogu Sinodnoga puta. Sablazan zlostavljanja čija je posljedica gubitak povjerenja. Kako ćemo postići oporavak? Predložene su teme: ukidanje obvezatnoga celibata, svećeništvo za oženjene muškarce, đakonsko ređenje ženâ, promjene crkvenoga spolnoga ćudoređa i klerikalizam. Problem je, međutim, što nijedno istraživanje nije pokazalo uzročne veze između zlostavljanja i tih pojmova. Proučavanja zlostavljanja iznijela su na svjetlo svašta, ali ne i valjanu raščlambu uzročnosti. Stoga nedostaje usporedna prouka zlostavljanja u drugim ustanovama. A nedostaje i unutarnja logika.
Jedna od preporuka odnosi se na promjenu spolnoga ćudoređa Crkve s obzirom na suvremeno stanje znanstvenih studija o spolnosti. Zar ne znaju da su ćudoređe i medicinska znanost dvije različite stvari?
Također upada u oči da su velika većina žrtava dječaci. Preporuka za istraživanje homoseksualnosti među klerom u potpunosti izostaje. Ljudi na brzinu, nepotkrijepljeno, kažu kako to nije čimbenik rizika. Za to nema dokaza. To je točno. Naravno, kad još nije istraženo.
U međuvremenu se, nažalost, pokazalo da slučajeva zlostavljanja u športu i školstvu nije ništa manje nego u Crkvi. Čini mi se da se iz toga može zaključiti kako sprječavanje ne treba tražiti u tipičnim crkvenim temama kao što su celibat i crkveno ćudoređe. Izgleda da su preporuke odraz osobnih nauma sudionikâ. Dopustite mi da još jednom navedem svoga velikoga junaka Chestertona:
„Ljudi su izgubljeni. To nije tako loše, ljudi su uvijek bili izgubljeni. Problem je sada što su izgubili adresu.“
