Prigrljivanje celibata vrlo je zdravo
Opet se raspravlja o celibatu. To nije ništa novo. Kritike iz svjetovnih krugova obično polaze od pretpostavke da je Rimokatolička Crkva neprijatelj onoga što se zove „zdrava spolnost“. Dok je Crkva oduvijek podržavala celibat, „zdrava spolnost“ podvrgavala se čestim redefinicijama. U XIX. stoljeću zdravim se stanjem smatrala obitelj s puno djece, u kojoj se otac skrbio za prihode, a majka o djeci. U to vrijeme kritike – koje su dolazile iz protestantskih sredina – bile su usmjerene na braću i časne sestre koji su iz nedokučivih razloga željeli ostati nevjenčani. Nakon toga, kada je „zdrava seksualnost“ počela označavati uglavnom mužjačko ponašanje heteroseksualnih muškaraca koji nisu željeli imati ništa s „nastranim ćudorednim ponašanjem“, Crkva je optužena da je previše milosrdna prema „dekadentnim homoseksualcima“. Kada je kasnije izrazu „zdrava seksualnost“ dano novo značenje, odnosno standardna bijela obitelj s dvoje djece, na Crkvu je bačena optužba da je opsjednuta rađanjem bez obzira na prenapučenost svijeta. A sada, u našem dobu promiskuiteta, Rimokatolička Crkva nije dobra zbog svoga ćudoređa koji „guši, tlači i prisiljava“, pa ljude lišava njihove spolne slobode. Osobito za to mora platiti obvezatni celibat svećenika. Jer da, on mora voditi k ispadima.
Dok se „zdrava spolnost“ redefinira s vremena na vrijeme, Crkva se nastavlja držati svoga vjekovnoga uvjerenja. Ali koliko god se definicija pojma „zdravo“ mijenjala unutar toga okvira, Crkva to nikada ne može učiniti kako treba. Frédéric Martel u knjizi „Sodoma. Vatikanska tajna“ opisuje homoseksualnu kulturu koja navodno vlada u Vatikanu. Martel smatra kako ta supkultura ukazuje da je svećenički celibat promašaj, neprirodan i štetan. Dok je nekoć optužba bila da je celibat uzrok nastrana ponašanja, Martel sada tvrdi da je celibat zastranjenje, a otvorena homoseksualnost lijek.
Je li Martel u pravu kada tvrdi da u sklopu svećeničkoga društva postoji homoseksualna supkultura? Bojim se da je tako. Svećenici su zlostavljali žene, časne sestre i djecu. Dobro je da se to zločinačko ponašanje imenuje i kao s takvim postupa (društveno i pravosudno). Da to nije tipično crkveni ili celibatski problem, jasno je pokazala era #MeToo. Činjenica da kritike dolaze od svjetovnih medija i pisaca koji mrze Crkvu ne znači da Crkva ne treba uzeti k srcu tu kritiku. To samo pogoršava stvari i u prošlosti je dopuštalo zlu da se godinama gnoji. Ali činjenica da se „zdravoj spolnosti“ (dostupnoj samo izvan Crkve) iz naraštaja u naraštaj pridaje novo značenje, dovoljan je razlog za sumnjičavost da bi sva bijeda nestala kada bi Rim samo dokinuo „neprirodne“ zahtjeve.
Spolna etika našega vremena – samo naprijed i zabavljajte se, dok god to činite „sigurno“ i uz pristanak druge osobe, po mogućnosti pismeno – zauzvrat bi Crkvu trebala učiniti sumnjičavom. U društvu koje na spolnom planu sve smatra normalnim (pitajte samo dr. Corrie, koja se svim silama trudi otrovati našu najmlađu mladež), ali koje je istodobno preplavljeno prljavom pornografijom i seksualnim robotima za ublažavanje nezadovoljstava (frustracija), postaje bolno jasno da seksualna revolucija nije dovela do oslobođenja, nego do izgreda s bezbrojnim žrtvama. To isto društvo žali katoličke svećenike. Koji da potiskuju svoje žudnje i zbog toga vode jadan život (za neke je to istina, za većinu nije). Takva što je nevjerojatno kada vidite kako to isto društvo sve više zaglavljuje u svojim nezadovoljstvima i ima sve više samačkih kućanstava koja stare sama.
