Životinjska farma
„Ako sloboda doista išta znači, to je pravo da se ljudima govori ono što ne žele čuti“, rekao je George Orwell. Godine 1945. objavio je Životinjsku farmu. Bajku o životinjama koje su zavladale imanjem. Ali očekivana sloboda nije se ostvarila: svinje su uspostavile vladavinu straha. Uostalom, sve su životinje jednake, ali neke su jednakije od drugih.
U naše vrijeme nije puno drukčije. Odbacivanje načina razmišljanja o čovjeku i društvu koje postoji više od dvije tisuće godina, a koje se temelji na osnovnoj zamisli da postoji ljudska narav i da se i društvo temelji na naravnom poretku, dovelo je do velikoga zla našeg vremena: relativizma. Rezultat je i ovdje da sloboda vene, iščezava, jenjava. Svi su ljudi jednaki, ali neki su jednakiji od drugih. Uvijek vidite da se praznina nastala gubitkom sveopćih vrjednota popunjava drugim vrjednotama koje se onda apsolutiziraju, kao što su snošljivost, ravnopravnost spolova, okoliš. Te se vrjednote ne predstavljaju kao smjernice, nego se s vjerskim fanatizmom proglašavaju kao novo ćudoređe, novo dobro i zlo za koje se od svih traži da ga prigrle. Nova nesnošljivost ima svoje dogme.
Nova nesnošljivost opravdava se načelom „vrijedi glas većine“, što u praksi predstavlja proizvoljnost. Pedofilska stranka Martijn, koja je zabranjena 2014. (po mom mišljenju s pravom), drži se istih načela kao i senator Brongersma iz stranke Demokrati 66 tijekom 1970-ih. Ono što je tada bilo prilično široko prihvaćeno, sada se smatra potpuno prijekorljivim. Isti koji su u ono vrijeme podupirali, sada se protive. Sretno je dijete koje nije odrastalo 70-ih godina. Relativizam jednostavno znači da zapravo ništa ne možete nazvati dobrim ili lošim. Ne postoji zlo iznutra. Ono što je dobro jest jednostavno ono što mi se sviđa.
To je zastrašujuće. Ako ne postoje vrjednote koje nadilaze pronicanje vlastodržaca toga trenutka, to će u konačnici značiti kraj demokracije i slobode. Stvorili smo novu Životinjsku farmu. U međuvremenu relativisti se nalaze u čudnoj nevolji. S jedne strane proglašavaju „svatko ima svoju istinu“. S druge strane pridržavaju se brojnih standarda za koje vjeruju da vrijede za sve (i stoga su apsolutni).
Budući da je većina na kraju uvijek u pravu, većina misli da je uvijek u pravu. Ali upravo je potiskivanje toga refleksa i način na koji se postupa s manjinama ono što predstavlja demokratski lakmus-papir. Manjina također mora moći živjeti u slobodi. U svoje je vrijeme protestantska većina u Nizozemskoj ušutkala katoličku manjinu koja se morala služiti potajnim crkvama. U naše vrijeme islamska većina ne daje jednaka prava kršćanskoj manjini, primjerice u Pakistanu.
Job Cohen još je godine 2000., kada su uvedena vjenčavanja homoseksualaca, mogao zamisliti prigovore savjesti manjine. Tako i Femke Halsema, koja je vjerovala da se s državnim službenicima koji imaju načelne prigovore ili priziv savjesti na homoseksualne brakove treba postupati velikodušno. Upravo to jest snošljivost: poštovati drukčije misleće.
U međuvremenu malo je ostalo od naše hvaljene snošljivosti. Državni službenik s prigovorom savjesti sada se naziva prigovarač savjesti i otpušta ga se. Ista sudbina čeka liječnika koji kaže da nije spreman razuditi dijete (odvojiti mu udove od trupa) u maternici. Ravnatelj škole koji smatra da ne treba popustiti pred zahtjevom za spolno neutralnim zahodima, jer po njemu spol nije izbor nego činjenica, također može tražiti drugi posao. Ludi su športski klubovi što dopuštaju dječaku, koji misli da je djevojčica, i stoga misli da smije, tuširati se s djevojčicama. Ali ja ne smijem imati takvo mišljenje. A djevojke kojima se ovo ne sviđa neka drže jezik za zubima; njihovo mišljenje nije bitno. Ne će proći dugo prije nego što politička korektnost predloži slanje pravovjernih kršćana i drugih zdravorazumskih ljudi u neku vrstu logora za zadržavanje odraslih.
John Locke čvrsto je vjerovao kako je moguće i dobro podnositi i kritizirati neugodna mišljenja. Glasnogovornici tabora nesnošljivosti, s druge strane, radije iskorjenjuju nepovoljna mišljenja, i tako se pošteđuju muke raspravljanja. Naša kultura promiče samopoštovanje kao najvažniju stvar na svijetu i svakoga pojedinca pretvara u maloga boga, tražeći oštre kazne za svakoga tko dovodi u pitanje njihov način života, što rezultira hladnom nesnošljivošću koja ozbiljno ugrožava slobodu mišljenja+. Više ne razgovaramo jedno s drugim, nego doslovno želimo promijeniti mišljenje ljudi. Reklo bi se da ljudi koji su toliko govorili o snošljivosti i slobodi (pa samim tim i onoj drukčijih) šezdesetih godina prošloga stoljeća ne bi prigovorili slastičaru koji radije ne bi napravio tortu s dvojicom mladoženja. Ali ne, postoji velika jarost. Vrlo glasno vičite „diskriminacija“ i rasprava je gotova prije nego što je uopće počela. Naravno da je bilo dovoljno slastičara koji su htjeli napraviti takvu tortu, ali to nije bilo dovoljno: svi se moraju prilagoditi.
To jasno pokazuje kako suvremena svjetovna kultura ima izrazito dogmatski i totalitarni značaj. Ako imate „krivu“ predodžbu o braku ili spolu, ne dopušta vam se da djeluje sukladnoj njoj. Izađite iz slobode bogoštovlja, izađite iz slobode govora. Ja sam demokrat. Ako je većina za homoseksualne unije, onda se to treba dogoditi. Ipak, pridržavam pravo zauzeti manjinsko stajalište o ovom pitanju. Očito to mi nije dopušteno. Srećom, još uvijek imamo Johana Derksena. Ovaj krajnji branitelj konačne slobode govora – otuda moje velika naklonost prema ovomu neotesanu medvjedu – povremeno kaže vrlo lijepe stvari o tome.
