Sveta Hildegarda iz Bingena
Sveta Hildegarda iz Bingena (1098.–1179.), benediktinka, mističarka i crkvena naučiteljica, jedna je od najizvanrednijih žena srednjega vijeka. Još od djetinjstva imala je viđenja koja je cijeloga života tumačila kao Božji dar. Bila je opatica i utemeljiteljica dvaju samostana, proročki glas Crkve, savjetnica papâ, careva i biskupa, te autorica bogate korespondencije, vizionarskih spisa, medicinskih i prirodoslovnih rasprava i glazbenih djela. Svojim hrabrim govorima i neustrašivim pismima pozivala je na obnovu Crkve, a u svojoj zajednici bila je majčinska i blaga. Papa Benedikt XVI. proglasio ju je 2012. crkvenom naučiteljicom. Sveta Hildegarda ostaje svjetionik ljubavi, mudrosti i vjernosti Crkvi, a njezino nasljeđe i danas snažno odjekuje.
Crkva 17. rujna liturgijski časti svetu Hildegardu iz Bingena – benediktinku, mističarku, crkvenu naučiteljicu i izvanrednu ženu svoga vremena. Nazivali su je „Sibilom s Rajne“ i „čudom XII. stoljeća“. Bila je redovnica, književnica, glazbenica, prirodoslovka, savjetnica papâ i careva, žena proročkog duha i odvažnog govora. U vremenu kada je ženski glas bio rijedak u javnosti, sv. Hildegarda ostavila je nasljeđe koje i danas odjekuje snagom Duha.
Djetinjstvo i redovnički poziv
Rođena je 1098. u Bermersheimu u Porajnju kao deseto dijete plemića Hildeberta i Mechtilde. Još kao trogodišnje dijete doživjela je prvo nutarnje viđenje, koje je sama nazvala umbra lucis viventis – „sjena živoga svjetla“. Upravo u tom svjetlu vidjela je izvor svojega znanja i nadahnuća.
S osam godina roditelji su je povjerili benediktinkama u Disibodenbergu, gdje ju je odgajala rekluza Juta. U petnaestoj je godini primila redovničku koprenu, a u četrdesetoj, potaknuta Božjim nadahnućem, počela zapisivati svoja viđenja. Sama Hildegarda priznavala je da je njezin glavni učitelj bila Božja mudrost koja ju je pratila kroz život.
Opatica i utemeljiteljica
Nakon smrti svoje učiteljice Jute 1136. izabrana je za poglavaricu zajednice u Disibodenbergu. Godine 1150. premjestila je samostan u Bingen, na Rupertsberg, unatoč protivljenju tamošnjih monaha. Kasnije je osnovala i samostan u Eibingenu (1165.).
Bila je žena velike hrabrosti i nepokolebljive vjere u Božju providnost. Nije se bojala suprotstaviti moćnicima svoga vremena, pa ni samome caru Fridriku Barbarossi, kada se postavio protiv pape. Njezine su riječi imale toliku snagu da su ih tražili biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, a sačuvano je oko 300 njezinih pisama, od kojih mnoga svjedoče o njezinoj proročkoj jasnoći i neustrašivosti.
Proročka viđenja i spisi
Sveta je Hildegarda ostavila golem opus. Njezina tri glavna mistična djela čine trilogiju: Scivias („Upoznaj putove Gospodnje“), Liber vitae meritorum („Knjiga životnih zasluga“) i Liber divinorum operum („Knjiga božanskih djela“). Ta su djela svojevrsna dogmatsko-moralna i mistična kozmologija.
Bavila se i prirodoslovljem te medicinom, zbog čega je nazivaju prvom njemačkom znanstvenicom. Njezini spisi o ljekovitim biljkama i prirodi svjedoče o velikoj pažnji prema stvorenju i ljudskom zdravlju.
Sveta Hildegarda bila je i iznimna glazbenica. Sastavila je brojne liturgijske pjesme, a njezino djelo Ordo Virtutum („Red kreposti“) smatra se najstarijom sačuvanom liturgijskom glazbenom dramom s moralnom poukom. Njezine skladbe i danas se izvode zbog svoje jedinstvene ljepote.
Glas u Crkvi i društvu
Unatoč životu u klauzuri, Hildegarda je triput putovala izvan samostana te na trgovima i u crkvama govorila svećenstvu i narodu. Time je postala jedna od rijetkih žena svoga doba koje su javno naviještale Evanđelje. Njezini govori bili su usmjereni na obnovu Crkve i na obraćenje onih koji su je trebali voditi. Posebno je naglašavala odgovornost svećenika, a u pismima ih je često upozoravala na opasnost nemara i pohlepe.
U isto vrijeme, u svojoj zajednici bila je blaga i majčinska. Donosila je radost među sestre, bila brižna prema bolesnima, brinula se za lijekove, a kada oni nisu pomagali, s pouzdanjem se obraćala Gospodinu za čudesno ozdravljenje.
Smrt i nasljeđe
Hildegarda je umrla 17. rujna 1179. u svome samostanu na Rupertsbergu. Njezine relikvije čuvaju se u crkvi u Eibingenu, a ondje je i danas časte i katolici i protestanti.
Papa Ivan XXII. proglasio ju je blaženom 1326., a papa Benedikt XVI. 2012. potvrdio je njezinu svetost i uvrstio je među crkvene naučitelje.
Jedan od njezinih životopisaca sažeo je njezinu osobnost riječima: „U njezinim je grudima plamtjela ljubav, koja nije isključivala nijednoga čovjeka.“ Upravo ta ljubav, ujedinjena s proročkim darom i intelektualnom snagom, čini Hildegardu svjetionikom Crkve kroz stoljeća.
