Silvan iz Jeruzalema
Ime
Sila vuče svoj naziv od aramejskog imena Šaul.[1] Grčki je oblik Silvanos, latinski Silvanus, kažu biblijski stručnjaci.[2] Po svemu sudeći, osobito po imenu, Silvan dolazi iz grčko-rimskoga ambijenta, a taj se novoobraćeni kršćanin nastani u Jeruzalemu, gdje imaše priliku upoznati kršćanstvo, možda upravo iz kruga Stjepana đakona, napose iz njegova glasovita govora prije sama kamenovanja. I osta zadivljen mudrošću i jakošću Stjepanovom, darovima Duha Svetoga.
Kada pokupimo sve sitne i bitne podatke o Sili-Silvanu iz raznih spisa Novoga Zavjeta, vidimo da se radi o zaista jednoj osobi, o važnu stupu prvotna kršćanstva, o potpornju Crkve Kristove. Najprije Silu upoznajemo kao kolegu Barnabina, i vidimo kako su obojica veoma otvorena misijama i poganskomu svijetu.
Vodeći muž među braćom
Tad apostoli i starješine zajedno sa svom Crkvom zaključe izabrati neke muževe između sebe i poslati ih u Antiohiju s Pavlom i Barnabom. Bijahu to Juda zvani Barsaba, i Sila, muževi vodeći među braćom (Dj 15, 22).
Kada se nakon Stjepanova mučeništva neki judeokršćani, tj. Židovi koji postadoše kršćanima, nađoše u Antiohiji među poganima, počeše navješćivati Kristovu riječ i obraćati pogane i Židove na kršćanstvo. Ne bijaše to jasno nekim drugim židovskim kršćanima, zvanim judaizanti, koji su tražili da se i u kršćanstvu poštuje Mojsijev zakon, tj. one ljudske predaje, osobito obrezanje. Pa se zametnu prepirka nemalena, u koju se upletoše Barnaba i Pavao. Stoga ova dvojica dođoše u Jeruzalem iznijeti problem pred Apostole. S njima bijaše i Tit. Tako se 49. godine održa prvi Apostolski koncil, koji pruži priliku Pavlu i Barnabi da se opravdaju od optužaba koje su doprle do Jeruzalema, „majke naše“ (Gal 4,26). Nakon rasprave Apostoli odluče poslati, s Pavlom i Barnabom, svoja dva povjerenika, Silu i Judu Barsabu, muževe koji bijahu „vodeći među braćom“ – hegouménoi [odatle: iguman] – (Dj 15,22), da pohode Antiohiju, Pavlovu zajednicu nastalu iz poganstva i da joj priopće koncilske konstitucije, dekrete i deklaracije. A sve se sastojaše u tri-četiri rečenice ili točke, od kojih je glavna ova odluka: da se novopridošlim poganima u kršćanstvo ne nameće nikakav poseban teret izvan zakona Kristova. Upravo je to Pavao propovijedao: Mojsijev zakon, s tisućama pravila i kanona, neka ustupi mjesto Kristovu zakonu, s dvjema zapovijedima: Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga! Ovdje se prvi put spominje Sila, koji se tako zove kroz cijela Djela, a u Pavlovim i Petrovim Poslanicama ime mu je s duljim oblikom Silvan.
Po ovom članstvu u izaslanstvu vidiš da je Silvan bio viđeniji muž u Jeruzalemu u očima Apostola. Ne bi Apostoli, Židovi, slali kao svoga delegata bilo koga. O Judi Barsabi ne znamo ništa više od toga. Vjerojatno bijaše jedan od Sedamdeset i dvojice učenika.
Osobni izaslanik Apostola
Šaljemo vam, dakle, Judu i Silu. Oni će vam i usmeno priopćiti to isto (Dj 15,27).
Ne bijaše dakle Silvan s Judom Barsabom običan pismonoša, pa makar kao nositelj koncilskoga dekreta (Dj 15,23-29), da se uruči antiohijskoj zajednici kojoj se otvaraju vrata u kršćanstvo, nego su poslani da, kao koncilski povjerenici, i usmeno protumače što valja činiti. Očito koncilski oci imaju potpuno povjerenje u dvojicu svojih delegata.
Božji prorok
Juda i Sila, i sami proroci, mnogim riječima obodriše i utvrdiše braću. Neko se vrijeme zadržaše pa se onda, s mirom od braće, vrate k onima koji ih poslaše (Dj 15,32-33).
O obojici koncilskih poslanika, Sili i Judi-Barsabi, kaže se da su bili „proroci“, tj. navjestitelji Božjega plana, učitelji i pastiri, puni Duha Svetoga, na temelju vlastita iskustva i zdrava shvaćanja vjere. Već je iz ovoga dosadašnjega uočljivo da ima više simpatičnih crta u Silvanovu karakteru.
Ponajprije, to je čovjek koji je poslušan Duhu Svetomu. S njime razgovara, njemu se moli, od njega prima dar proroštva i upotrebljava ga u službi braći ljudima, židovima i poganima.
Drugo, Silvan zajedno sa svojim sudrugom Barsabom bodri i sokoli svoju subraću u poganstvu. Bodritelji. Tješitelji. Poticatelji. Navjestitelji. Silvan se ukazuje kao onaj koji učvršćuje ono što je već zasađeno. Klica mlade Crkve u Antiohiji postat će sigurna grana opće Crkve.
Konačno, ostade neko vrijeme u Antiohiji da vidi kako će se primiti koncilski dekret. On bijaše ne samo ovlašteni navjestitelj Antiohiji i izvjestitelj Jeruzalemu, nego i izvršitelj koncilskih smjernica. Silvan ne kritizira, nego sluša i pozitivno edificira.
Silvan nam se do sada predstavlja kao priznati kršćanin, štoviše, presbýteros – starješina, vodeći muž među braćom. Vodeći muž među braćom postaje se stupnjevito, korak po korak, odgovarajući na povjerene zadatke. Kako Silvan odgòvori apostolskim očekivanjima, tako raste uzajamno povjerenje između Apostola i Silvana.
Na početku Drugoga misijskog putovanja (49.-52.) dva nerazdruživa druga, Pavao i Barnaba, razdružiše se, i to u velikoj ogorčenosti, zbog Marka, Barnabina sestrića, koji ne mogaše odoljeti naporima na Prvom misijskom putovanju (45.-49.) pa odusta te iz Perge pamfilijske vrati se u Grad (Dj 13,13), prepustivši Pavla i Barnabu milosti Božjoj. Barnaba htjede opet uzeti Marka, a Pavao žestoko provali: „Hoćeš da nas opet ostavi na cjedilu?! Sit sam takvih tipova!“ Radije se odvoji i od Barnabe, nego da u svojoj ekipi životari s ovakvim prevrtljivcem, za kojega nikada ne znaš što ti je kadar prirediti, mišljaše Pavao.
Pavlov suputnik
A Pavao sebi izabra Silu pa od braće, povjeren milosti Gospodnjoj, proputova Siriju i Ciliciju, utvrđujući Crkve (Dj 15,40-41).
Barnaba uze svoga nećaka Marka i otplovi na svoj Cipar, nestajući s povijesne pozornice. Silvan posta desna ruka Pavlova, pouzdanik i povjerenik u prvom stupnju prijateljstva. Nakon što pohodiše sve prijašnje zajednice, osnovane za vrijeme Prvoga Pavlova misijskog putovanja, u Frigiji i Galaciji, dvojica misionara stigoše u Miziju, a odatle otploviše u Samotraku, zatim u Neapol u Makedoniji, a odatle u Filipe (Dj 15,41-16,18), grad ili koloniju rimskih veterana. Bijaše to oko 49./50. godine.
Opet se susrećemo s izrazom utvrđivanja crkvenih zajednica. Silvan je čovjek široka srca i velika povjerenja. Zato ne mogaše ostati u Jeruzalemu. Pridruži se Pavlu da Riječ Božju navješćuje širom svijeta. Silvan ne napušta Pavla iako mu bijaše jasno da na put ide s nemirnim duhom i da će doživjeti teške nepredvidive preokrete i neopisive nevolje. Ali potrebno je toliko puta u životu poduzeti neke misije i akcije bez obzira na križeve i reakcije. Silvan sokoli Pavla, Pavao Silvana, a obojica one koje susretahu. Utvrđivahu Crkve u vjeri i ljubavi! Eto tako.
Pavlov supatnik
Nalazimo se u Filipima. Evo Lukina odlomka o bičevanju:
pograbiše Pavla i Silu te ih odvukoše na trg pred glavare. Privedoše ih pretorima i rekoše: „Ovi ljudi uznemiruju naš grad. Židovi su te šire običaje kojih mi Rimljani ne smijemo ni prihvatiti ni držati“. Nato svjetina nahrupi na njih, a pretori trgoše s njih odijelo i zapovjediše da se išibaju (Dj 16,20-22).
U makedonskom gradu Filipima dvojica apostola dospješe pod bičeve, oni – rimski građani! Zašto? Nakon što je oslobodio jednu djevojku ropkinju od demonskog opsjednuća, Pavao se nađe na nišanu poganskih svećenika, kojima bijaše ugrožena dobit od zarade na račun opsjednute ženske. Zato poganski žreci odlučiše odstraniti obojicu apostola. Ali zaželješe da ih pretori prethodno premlate i opamete, kako im više ne bi palo na um da se navraćaju u Filipe. Gradski oci poslušaju svoje velečasne svećenike, koji uživahu neupitan ugled u gradu. Narod navali na apostole, te ih pretori dadoše išibati mimo svake presude i protiv svake pravde. Iako Pavao i Sila imaju u džepu iskaznici da su „rimski građani“ i prema tomu nitko ih ne smije šibati, ipak oni čudno dopuštaju da budu izbičevani. Opet zašto? Ne znamo. Vidimo samo da nisu nimalo slični nama koji bježimo od svakoga križa i biča, kamoli da bismo još tražili križeve u životu! Pavao i Silvan mogoše se izmaknuti bičevanju, ali nisu, vjerojatno zato da i u bičevanju budu što sličniji Kristu Gospodinu, koji savršeno mogaše izbjeći sramotno bičevanje, a ipak to ne učini. Otajstvo križa. Sada vidiš komu su apostoli htjeli biti slični.
Pavlov suuznik
Pošto ih izudaraše, bace ih u tamnicu i zapovjede tamničaru da ih pomno čuva. Primivši takvu zapovijed, uze ih on i baci u nutarnju tamnicu, a noge im stavi u klade (Dj 16,23-24).
Nije dosta bičevanje rimskih građana, nego evo i gadna zatvora s najvećim kriminalcima grada. Dvojica apostola ubrzo se snađoše. Ni pretori ni svećenici ni svjetina ne uspješe omraziti Apostolima Filipe. Štoviše. Evangelizatori još više zavolješe taj grad i onu šačicu novokršćana u njemu. A i zajednica zavolje apostole. Iz tih će apostolskih „klada“ novo duhovno zvanje: Epafrodit Filipljanin. Napomenimo da se Pavao još barem dva puta navrati u filipljansku zajednicu i bacio bi pogled na plodonosnu tamnicu.
Pavlov su-molitelj
Oko ponoći Pavao i Sila molili su, pjevajući hvalu Bogu, a uznici ih slušali (Dj 16,25).
Eto kakav je Silvan u nevolji i tamnici: umjesto da prosvjeduje što je na pravdi Boga izbičevan, zatim zatvoren, on zajedno sa svojim kolegom Pavlom pjeva, moli, Bogu zahvaljuje. Ljudi su u nevoljama obično pesimisti, razočarani i očajni. Ovdje Sila i Pavao radosni, Bogu zahvalni što bijahu dostojni biti bičevani i zatvoreni! Takvim stavom postigoše dva rezultata:
Prvo, u sebi prevladaše muku, pokazaše silnu vjeru u Boga očekujući od njega odgovor na svoju ponudu i spremnost, a
drugo, njihovi su-uznici napeše uši da čuju što to ova dvojica novajlija pjevaju. Bog ne osta šutljiv na te radosne i zahvalne glasove svojih svjedoka:
Odjednom nasta potres velik, te se poljuljaše temelji zatvora, umah se otvoriše sva vrata, i svima padoše okovi (Dj 16,26).
Silvan i Pavao mogoše lako pobjeći. Ali nisu. Možda neki i jesu. Apostoli ostadoše u zatvoru da pokrste tamničara i njegovu obitelj negdje u dva po ponoći nakon iznenadne noćne kateheze. Možda je taj tamničar onaj „Klement“ kojega Pavao spominje u Poslanici Filipljanima (4,3) kao suradnika zajedno s ostalima. Sutradan gradski ih oci ispratiše kao rimske građane, svečano i s poštovanjem, nakon što apostoli vidješe i obodriše braću kod gospođe Lidije. Znači, i Silvan uživaše građansko pravo.[3]
Pavao i Sila bijahu čudno zatvoreni, zatim čudesno oslobođeni, ali morahu napustiti gradsku zajednicu. U gradu osta Luka da liječi gradske rane i bolesti. Uputiše se u Solun (Dj 16,19-17,1), gdje su propovijedali u sinagogi više subota. Židovi su u Solunu poduzeli progon širokih dimenzija protiv Pavla. Unajmili su uličare koji su napali Jasona kod kojega se Pavao nastanio. Jason je dobio po glavi. A Pavao je bio optužen s nove religije i pobunjeništva. Optužba je bila vrlo teška. Ne zaboravimo da će iz Soluna doći četiri nova zvanja: Aristarh, Gaj, Sekund i Dema.
Pavao je smatrao da je bolje maknuti se u Bereju odakle se prebacio u Atenu, zatim u Korint gdje je osnovao novu zajednicu. A u Solunu i Bereji ostali su Silvan i Timotej. Ova su dvojica učenika javila Pavlu da je zajednica u Solunu prihvatila Evanđelje i da napreduje. Na što Pavao odgovara Prvom Solunjanima, gdje u prvom retku spominje Silvana i Timoteja kao su-utemeljitelje Crkve (1 Sol 1, 1). Jednako tako počinje i Druga Solunjanima. Prva je Solunjanima najstariji spis Novoga Zavjeta, sastavljen oko 50. na 51. godinu.
Pavlov suradnik
Kad iz Makedonije pristigoše Sila i Timotej, Pavao se potpuno posveti Riječi, svjedočeći Židovima da Isus jest Krist (Dj 18,5).
Sila je zajedno s Timotejem došao iz Makedonije k Pavlu u Korint, kako se razabire iz Druge Korinćanima (1,19): „jer Sin Božji, Isus Krist, koga mi – ja i Silvan i Timotej – vama navijestismo nije bio ‘Da’ i ‘Ne’, nego u njemu bijaše ‘Da’“. Uočimo jednu već spomenutu činjenicu: čim se ime Silino počinje spominjati u Petrovim i Pavlovim Poslanicama, odmah mu se piše puno ime Silvan. Pavao je imao dosta administrativnih poslova pa je morao pustiti po strani propovijedanje. Sada su Silvan i Timotej preuzeli „administraciju“ i kancelariju ordinarijata, a Pavao se opet dao na navješćivanje Božjega Kraljevstva po Rimskome Carstvu.
Ne može svatko biti Pavao. Ali toliki mogu biti Silvani i Timoteji: ekonomi, kancelari, vikari, koadjutori. Možda takav posao ne donosi uvijek neko priznanje, ali donosi sreću i zadovoljstvo. Nije nitko obdaren svim moćima i sposobnostima, nego svatko ima ponešto. Zato okruži se sposobnima! Blago onomu tko se kadar zadovoljiti mjestom koje mu Providnost dodijeli. Rasti i radi gdje si posijan, pa ćeš vidjeti roda!
S Pavlom supotpisnik Solunjanima
Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjana u Bogu (1 Sol 1,1).
Iz Korinta Pavao piše Prvu Poslanicu Solunjanima, 51. godine. Ne piše je sam, a mogao je, nego u suradnji sa svojim suradnicima: Silvanom i Timotejem. Tko bi mogao razlučiti koja je rečenica Pavlova, koja Silvanova? Možda je većina Silvanova. Zanimljivo je da je u objema Poslanicama Solunjanima Silvan ispred Timoteja. Ili je bio stariji ili u Solunu poznatiji ili u Jeruzalemu priznatiji. Lijepo je ovo što Silvan nije samo usmeno utvrđivao Crkve u Makedoniji, nego je sudjelovao i u Poslanicama vjernicima, pa makar iz drugoga reda.
Je li Pavao, na kraju Drugoga misijskog putovanja, ostavio Silvana u Korintu ili ga je uzeo sa sobom u Jeruzalem, ne znamo.
Pisac Prve Petrove
Silvanovo ime izbija na stranice Prve Petrove, oko 64. godine:
Pišem vam, ukratko, po Silvanu, koga smatram bratom vjernim, da vas obodrim i posvjedočim kako je ovo istinita milost Božja. Nje se držite. Pozdravlja vas suizabranica u Babilonu i Marko, sin moj (5,12-13).
Kada je Silvan dospio u Rim? Kada li se našao u Petrovu krugu? Kako je zadobio u Petra povjerenje da piše u njegovo ime? Tà je li ga Petar bio slao kao koncilskoga delegata iz Jeruzalema u Antiohiju? Petar, pišući iz „Babilona“, tj. iz Rima nakon 62. godine, možda upravo po sugestiji Silvanovoj, obraća se zajednicama u Maloj Aziji i Grčkoj, koje bijahu u teškoj nevolji, da ih ohrabri. Petrove riječi također svjedoče o vjeri i vjernosti Silvanovoj, o „bratu vjernome“. Čini se da je Silvan izbjegao Neronovu progonstvu i da je bio značajno i znamenito ime u Rimskoj Crkvi, ali o njemu nemamo više povijesnih podataka iz biblijskih stranica.
Zaključak
Silvan je zaista simpatično ime, privlačno srce i novo lice Novoga Zavjeta.
1 – Sretna spojka. Silvan povezuje, poput zlatna prstena, mnoge novozavjetne osobe, mnoge zajednice i mnoge gradove od Istoka do Zapada, od Sjevera do Juga.
On je izvrsna veza između židovskoga Jeruzalema, sirijske Antiohije, maloazijskoga Efeza, grčkoga Korinta i latinskoga Rima, da spomenemo samo ove najznačajnije gradove Rimskoga Imperija, koje je on posjećivao. Sve je on to obišao i svugdje djelovao kao melem na ranu.
On posreduje između dvojice apostolskih prvaka: Petra, predvodnika u židovstvu, i Pavla, predvodnika u poganstvu, kao i između njihovih zajednica.
On povezuje Židove i pogane, nepomirljiva dva pola koja je samo Isus Krist svojom krvlju u Getsemaniju i na Golgoti mogao pomiriti i od dva naroda učiniti jedan narod, Bogu ugodan i mio.
On je kopča između judeo-kršćana u Palestini i judeo-kršćana u ostalome Rimskom Carstvu. Ne znamo da u tome ima ijedna apostolska figura njemu slična. Eto zašto ga ubrajamo u sam vrh znamenitih imena apostolskoga doba. Hegouménos.
2 – Drugi red. Sila se cijelo vrijeme zadovoljava sjedenjem u drugom redu. On jest lider, vodeći među braćom, iguman, kako kažu Djela, ali kada se radi o Petru i o Pavlu, o apostolima, stupovima Istine, columnae veritatis (1 Tim 3,15), on odmah ide u sjenu, u pratnju, namješta stolicu Petru i Pavlu, povlači se u posljednji red. Minor ustupa mjesto Maioru. Nikakve zavisti, nadmetanja, suparništva, podcjenjivanja, prepiranja. To je pravi apostol, i bez takvih ne može ni Petar ni Pavao. Takvima će i Petar i Pavao dati najodgovornije zadaće.
3 – Pisar. Silvan se u Prvoj Petrovoj predstavlja kao pisar Poslanice. Najveća zagonetka Prve Petrove i jest u stilu. To je među najsavršenijim spisima Novoga Zavjeta, gledano sa stajališta grčkoga jezika. Očito tiberijadski ribar – neka oprosti na ovoj primjedbi! – nije znao toliko grčkoga da piše klasičnim stilom i rječnikom. Ali zamoli vjernoga brata Silvana da on formulira, stilizira i konačno mu – pretpostavljamo – zapovjedi da stavi svoje ime, da je on to pisao, jer ljudi ne će vjerovati da je Petar takvu Poslanicu mogao sastaviti. I tu je Silvan skroman, stavio svoje ime ne na početak, kako možda Petar predlagaše: „Petar i Silvan“, nego na kraj: Pišem vam po Silvanu. Mislio je u sebi: kako ću se ja s Petrom uspoređivati i izjednačavati?
Nisu svi pozvani da budu apostoli, ali toliki su pozvani i osposobljeni da budu pomoćnici, tajnici, recenzenti, stilisti, grecisti, pisari, periti ili eksperti. Pa zar je malo ući u povijest, i to u Sveto Pismo, kao „ćato“ [pisar] svetoga Petra? Silvan je sretna spojka među mnogim razdvojenjima, zadovoljan drugim mjestom, logističar; zadovoljan apostolskom pisarnom.
Konačno, Silvan je sljedbenik Isusa Krista, koji ne bježi od križa, nego poput svoga Učitelja po križu, i bičevanju, spašava druge. Kažu da je život završio mučeničkom smrću u Makedoniji.
Šteta što je Silino ime u narodu prilično nepoznato. A Sila doista bijaše – apostolska sila! Priznat od obojice Apostolskih prvaka.
Spomendan mu, prema Rimskom martirologiju 2004., slavimo 13. srpnja.
Opširniji prikaz: Znamenita imena iz apostolskih vremena, Mostar, 2008., str. 119-132.
[1] „Sila (Silvano)“, u: Bibliotheca Sanctorum, XI., Rim, 2. pretisak 1990., str. 1051-1053.
[2] O. Knoch, Le grandi figure del Nuovo Testamento, Brescia, 1995., str. 94-96.
[3] „Sila“, u: Enciclopedia Cattolica, XI.. 1953., str. 577.
