Tarzicije, dječak, mučenik Euharistije
Godine 257. rimski car Valerijan naložio je da kršćani prinose žrtve rimskim bogovima, a sljedeće godine da se poubijaju kršćanski svećenici i oduzme njihova imovina. Dok je katoličko bogoslužje bilo zabranjeno, rulja mladih na Apijevoj cesti u Rimu napala je mladića po imenu Tarzicije (Rim, oko 263. – Rim, 15. kolovoza 275.) kad je primijetila da nosi nešto očito dragocjeno, a odbio im je pokazati što je to. Udarali su ga nogama i bacali kamenje na njega, sve dok od premlaćivanja nije izdahnuo. Tarzicije je umro još uvijek čvrsto držeći svoj dragocjeni predmet, pritišćući ga tako snažno na prsi da mu ga nitko nije mogao oteti. Taj tajni „predmet“ doista je bio blago, jer je to bilo Svetootajstvo ili sveta Euharistija, koju je Tarzicije nosio kršćanima koji nisu mogli doći na bogoštovlje. Radije je umro nego prepustio Tijelo Kristovo bezbožnicima da Ga oskvrne. Dječak je postao prvomučenik Euharistije, prvi kršćanin za kojega znamo da je umro radi zaštite Euharistije. Zaštitnik je prvopričesnika i ministranata.
Njegovo ime ima dvije inačice zbog dvaju glasova koji zamjenjuju svoja mjesta u toj riječi (recipročna metateza). Tako prva inačica, u kojoj je četvrti glas z, a šesti c, glasi: hrvatski Tarzicije; engleski Tarsicius; talijanski Tarsicio; njemački Tarsitius; poljski Tarsycjusz; češki Tarsicius; ruski Тарсиций/Tarsicije; grčki Ταρσίζιος/Tarsízios; mađarski Tarzíciusz. Takav se pravopis pojavljuje u pjesmi pape Damaza I. iz IV. stoljeća i u Rimskom martirologiju. Druga inačica, u kojoj je četvrti glas c, a šesti z, glasi: hrvatski Tarcizije; engleski, njemački i nizozemski Tarcisius; francuski Tarcisius, Tarcise i Tarcisse; talijanski i kastilski Tarcisio; portugalski Tarcísio; njemački Tarzisius; poljski Tarcyzjusz; ruski Тарцизий/Tarcizije. Takav pravopis rabi westminsterski nadbiskup kardinal Nicholas Wiseman u romanu Fabiola ili Crkva katakombi, koji je objavljen 1854. i koji je oživio čašćenje svetoga akolita.
Natpis na njegovu grobu, koji je 367. godine sastavio sv. Damaz I. (papa 366.–384.) glasi:
Tarsicium sanctum Christi sacramenta gerentem
Cum male sana manus premeret vulgare profanis,
Ipse animam potius voluit dimittere caesus
Prodere quam canibus rabidis caelestia membra.
U prijevodu na hrvatski:
Tarzicija svetoga, koji je Kristovo svetootajstvo nosio,
kada je razjarena rulja pritiskala da (Ga) otkrije neupućenima,
on je dušu radije htio pustiti izubijan
nego izdati bijesnim psima nebeske česti.
Natpis je nadahnut Isusovim riječima:
Nolite dare sanctum canibus – Ne dajte svetinje psima! (Matej 7, 6).
Tarzicijeva grobnica otkrivena je u Kalistovim katakombama na Apijevoj cesti, u prostoriji u kojoj se nalaze grobnice papâ. To je bila čast koja se rijetko ukazivala mučenicima čija su svjedočanstva i junaštvo bili izvanredni. To je tim više iznenađujuće s obzirom na to da Tarzicije, žrtva bijesne rulje, nije uhićen i izveden pred sudca te stoga nije mogao javno ispovjediti svoju vjeru. No, pučke predrasude i mržnja prema kršćanima, oklevetanima za sva zla i nevolje, bile su dosegnule toliku razinu da im je uskraćivan i bilo kakav sudski postupak te su često „sudom rulje“ nekažnjeno linčovani na ulici.
Tarzicijeva žrtva u očima nevjernika mogla je izgledati kao da je umro za puki „komad kruha“, a bila je pečat njegove velike vjere u otajstvo Stvarne Gospodinove nazočnosti u Euharistiji, vjerovanja koje Katolička Crkva ima od svoga osnutka. Tarzicije je dao vrlo jako i to javno svjedočanstvo umirući u vjernosti zbiljskoj Kristovoj nazočnosti u posvećenom kruhu koji je nosio, Prisutnosti koja je vjerska istina katoličke vjere:
„u hranećem svetootajstvu svete Euharistije poslije posvećenja kruha i vina pod prilikama tih vidljivih tvari istinski (vere), zbiljski (realiter) i bitno (substantialiter) sadržava se Gospodin naš Isus Krist, pravi Bog i čovjek“ (sveti Tridentski sabor 11. listopada 1551., Denzinger, br. 1636 i 1651).
Benedikt XVI. o svetom je Tarziciju 4. kolovoza 2010. rekao da je nosio Euharistiju zatvorenicima ili bolesnicima kada je
„putem na ulici susreo neke drugove, koji su mu prišli i pozvali ga da im se pridruži. Kad je odbio, oni – a bili su pogani – postali su sumnjičavi i nasrtljivi primijetivši da je nešto privinuo uz grudi i da to brani. Pokušali su mu to otrgnuti, ali uzalud. Borba je postala sve žešća, osobito kada su shvatili da je Tarzicije bio kršćanin. Udarali su ga nogama, bacali kamenje na njega, ali on nije popustio. Pretorijanski časnik po imenu Kvadrat, koji je i sâm potajno bio postao kršćanin, na umoru ga je odnio svećeniku. Kada su stigli, Tarzicije je već bio izdahnuo, ali je sveudilj na grudima stiskao zamotuljak platna s Euharistijom. Odmah je pokopan u Katakombama svetoga Kalista. Papa Damaz sastavio je natpis za grob svetoga Tarzicija, prema kojem je mladić umro 257. Rimski mučenikoslov donosi ga 15. kolovoza, a isti mučenikoslov prenosi i lijepu usmenu predaju prema kojoj uz tijelo svetoga Tarzicija nije bilo pronađeno Presveto Svetootajstvo, ni u rukama, ni među odjećom. To se tumačilo tako da je posvećena Čestica, koju je mladi mučenik branio životom, postala tijelom njegova tijela, tvoreći tako s njegovim tijelom jednu jedinu neoskvrnjenu žrtvu (hostiju) prikazanu Bogu.“
Tarzicijevi posmrtni ostatci počivaju u urni smještenoj ispod svetohraništa u bazilici Svetoga Dominika Velikoga u Napulju.
