Sveta Rita iz Cascije

Sveta Rita Lotti rođena je 1381.g. u selu Roccaporena blizu Cascije, u talijanskoj provinciji Umbriji kao prvo dijete Antonia i Amate, bračnog para u poodmakloj dobi. Kako su joj roditelji bili predani katolici i sluge Božje, nije čudila Ritina želja da svoj život u potpunosti posveti Bogu. Iznenađujuća je bila reakcija njezinih roditelja koji se nisu slagali s tom mišlju, naprotiv, dogovorili su joj brak s Paolom Mancinijem. Paolo je imao tešku narav i kameno srce te je Riti svojim ponašanjem zadavao velike boli. Unatoč tome, Ritino srce puno povjerenja u Boga i ljubavi za muža uspjelo ga je promijeniti i približiti Bogu.

Obrativši se, postao je osvjedočenim i bogobojaznim vjernikom. Njihov je brak bio blagoslovljen dvojicom sinova, možda blizancima. Muž Paolo često je bivao uvučen u sukobe među suparničkim političkim strankama, što može objasniti tragediju koja je pogodila obitelj Mancini. Kada se jedan dan vraćao s posla bio je zaskočen i ubijen. Bol koju je Riti nanijela ta neočekivana i nasilna smrt bila je pomiješana sa strahom da će njezini sinovi pokušati osvetiti očevu smrt. Otkrila je da su njena dva sina razmišljala o tome kako osvetiti svoga oca. No, uzvišenom je ljubavlju prema njihovim dušama molila Boga da im radije oduzme život nego da dopusti da učine taj veliki grijeh.

Njezin uzor praštanja, njezine riječi pouke i zauzimanje i njezine molitve za obraćenje njihovih srdaca nisu dirnuli mladiće i odvratili ih od odmazde, tako da je Rita sve to povjerila i predala Bogu, moleći ga da riješi tu situaciju koja je bila izvan njezine moći. Nedugo potom obojica su umrli, nakon što su se pripravili za susret s Bogom.

Ostavši sama, Rita se posvetila dobrotvornom radu i molitvi. Konačno je žudnja da uđe u samostan još jednom narasla u njoj, ali njezine molbe da uđe u Red augustinskih redovnica iz Cascie bile su ne jednom, već triput odbijene. Redovnice su se bojale staviti na kušnju mir samostanskoga života, vjerojatno zbog toga što je jedna od članica pripadala obitelji odgovornoj za Paolovo ubojstvo. Nakon trećeg odbijanja, Rita je spoznala da ona sama mora umiriti njihove strahove. Pregovarala je s Paolovom kao i suparničkom obitelji i nagovorila ih da privedu kraju svoje neprijateljstvo i da žive u miru. Njezin praštajući duh bio im je nadahnuće i izvor te su se te obitelji pomirile. Nakon što se stanje smirilo, Rita čudesno ulazi u samostan.

Dane u samostanu provodila je u molitvi i razmišljanju, u služenju bolesnima i siromašnima. Život u samostanu bio joj je obilježen velikim milosrđem i strogim pokorama. Po njezinim molitvama mnogi su zadobili ozdravljenje, izbavljenje od zla i druge osobite milosti od Boga. Nakon dvadeset i pet godina vjerskoga života, Rita je primila ono što je smatrala najdragocjenijim i osobitim darom od Boga. Uvijek predana Raspetome Isusu, u njoj je neprekidno rasla želja da sudjeluje u Njegovom velikom činu ljubavi za nju i cijelo čovječanstvo pomažući mu nositi križ. Jedan dan dok je klečeći molila čelo joj probode trn iz krune koja je pokrivala samu Isusovu glavu. Nosila je tu ranu petnaest godina, sve do smrti. Da bi mogla dijeliti bol od trnja Njegove krune, Gospodin je svetoj Riti udijelio ranu od trna na čelu. Rana je bila vrlo bolna i širila neugodan miris, no svetica je ranu smatrala velikom milošću. Molila je: „O, voljeni Isuse, uvećaj moju strpljivost kako moja patnja raste.“ Rana joj je ostala do kraja života.

Zadnjih nekoliko godina života bila je prikovana za krevet. Dana 22. svibnja Ritin  život na zemlji došao je kraju. Veliko mnoštvo vjernika pohrlilo je u samostan da joj odaju posljednju počast. Nebrojena čuda dogodila su se njezinim zagovorom. Tijelo svete Rite ostalo je neraspadnuto stoljećima, a s vremenom je počelo širiti ugodan miris. Narod ju je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveticu, a pobožnost prema njoj raširila se po mnogim zemljama. Blaženom ju je 1627. proglasio papa Urban VIII, a svetom 1900. papa Leon XIII, nazvavši je „dragocjenim biserom Umbrije.“

Sveta Rita nam želi poručiti da izgovorimo riječ koju je najteže izustiti, a to je – oprosti! Sveta Rita moli da oprostimo jedni drugima. Ona je oprostila ubojicama svoga muža, molila Gospodina da uzme njezinu djecu kako ne bi osvetili očevu smrt.

Potpunim pouzdanjem u Boga krenula je putem svetosti. U sebi gradimo mir i širimo mir oko sebe. Ona je svetica mira, izmirila je dvije zavađene strane, rekavši da je Bogu sve moguće! Pored oprosta i mira šalje nam poruku trpljenja. Dobila je trn s Gospodinove krune, jer je željela osjećati Isusovu patnju. Svjesno je i radosno prihvatila trpljenje i tako željela služiti Gospodinu u radosti što joj je iskazao tolike milosti. Služiti Gospodinu u veselju, bez obzira što nas u životu pogađa.

Zato budimo apostoli mira, opraštanja, radosti i iznad svega ljubavi!  

Zazivaju je kod neplodnosti, osamljenosti, bolnih rana i bolnih tijela, očajnih stanja, naizgled nemogućih i nerješivih problema i slučajeva jer unatoč mnogim nedaćama i gubitcima nikada nije gubila vjeru u Svevišnjega. Zaštitnica je bolesnika, roditelja, udovica, majki, ranjenika, žrtava bračnog nasilja i pogrda, problematičnih brakova, očajničkih podviga, zaboravljenih i izgubljenih slučajeva, te mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta. Crkva slavi njezin spomendan 22. svibnja.


Vlč. Pavo Martić