»Svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,13)
Shadow

Sveti Marko Križevčanin

7. rujna Crkva u Hrvata slavi spomendan sv. Marka Križevčanina, svećenika i mučenika vjere iz 17. st., koji je kao žrtva tridesetogodišnjeg rata između katolika i protestanata, zajedno s još dvojicom svećenika, podnio mučeničku smrt u Košicama, odlučno braneći vlastitim životom svoju katoličku vjeru. 



Hrvatska se može podičiti trojicom svetaca i osmero blaženika, a imenom su to ovi: sv. Nikola Tavelić, sv. Leopold Mandić, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Augustin Kažotić, bl. Gracija iz Mula, bl. Ivan Merz, bl. Jakov Zadranin, bl. Julijan iz Bala, bl. Marija od Propetog Isusa Petković i bl. Ozana Kotorska. Sveti Marko Križevčanin treći je po redu kanonizirani svetac, a svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II., 2. srpnja 1995. god. u Košicama.

Marko Stjepan Krizin rođen je u Križevcima 1588. god., filozofiju je studirao u isusovačkom kolegiju u Grazu, a potom je kao svećenički kandidat nastavio studij teologije u Rimu. Po završetku studija vratio se u Križevačku biskupiju, ali ga je ubrzo ostrogonski primas Petar Pázmány pozvao u svoju biskupiju, gdje je kao profesor i ravnatelj djelovao u sjemeništu slovačkog grada Trnave. Također ga je imenovao i ostrogonskim kanonikom, a kasnije i upraviteljem benediktinske opatije nedaleko mjesta Košice, koja je bila u vlasništvu ostrogonskog kaptola.

Bilo je to vrijeme tridesetogodišnjeg rata, koji je izgledao kao vjerski rat između katolika i različitih protestantskih zajednica koje su nastale nakon reformacije, ali je zapravo pozadina bila politička, kao to obično i biva, odnosno riječ je bila o borbi za vlast i borbi za crkvena dobra. Dok su neki tamošnji vladari prihvaćali kalvinizam i time tjerali i sve svoje podanike da prijeđu na protestantizam, drugi su se vladari čvrsto držali svoje katoličke vjere, a također i podanicima branili prijelaz na protestantizam. Takva je situacija dovela da krajnjeg oblika nesnošljivosti, a pretjerivanja je bilo i s jedne i s druge strane, kao što je i među kalvinima i među katolicima bilo onih koji su nastojali živjeti život u međusobnom poštovanju i uvažavanju.

Marko Križevčanin je bio među ovima drugima i svo svoje djelovanje usmjerio je na razvijanje vjerske tolerancije i međusobne snošljivosti. Ipak, unatoč tome, postat će žrtva takvih političko-vjerskih sukoba.

Kalvini su posebno bili snažni u Košicama, gdje su imali svoju utvrdu, a malobrojni katolici su ondje bili izvrgnuti različitim oblicima torture. Kao potpora i duhovna pomoć katoličkim vjernicima, poslani su ondje dvojica isusovaca: Mađar István Pongrácz i Poljak Melchior Grodziecki, za mađarske i slovačke vjernike, a uskoro je ondje upućen i naš Marko Križevčanin, koji je do tada djelovao kao upravitelj u obližnjoj benediktinskoj opatiji.

Međutim, 13. srpnja 1619. god. izbio je požar, za kojega su kalvini lažno optužili katolike, što je dovelo do usijanja mržnje, a kada je György Rákóczi, zapovjednik kalvinske vojske, ušao s vojskom u Košice 3. rujna 1619., dao je odmah uhititi trojicu katoličkih svećenika.

Prisiljavali su ih da se odreknu pape i Katoličke Crkve, a Marku Križevčaninu, kao kanoniku i u tom smislu uglednijem među njima, nudili su i crkveno imanje, ali naravno pod uvjetom da prijeđe na kalvinizam. Kako oni nipošto nisu htjeli udovoljiti kalvinističkim zahtjevima, ovi su ih stavljali na različite okrutne muke i na kraju ubili. Marka su na kraju mučili tako što su ga palili bakljom, a potom mu odrubili glavu 7. rujna 1619. god. Istog je dana ubijen Melchior Grodziecki, dok je na sličan okrutan način ovozemaljski život završio treći svećenik – István Pongrácz.

Iako su u svojoj zaslijepljenosti mnogi kalvini odobravali takvo mučenje i takvu smrt, bilo je i onih kojima je to bilo izrazito sablažnjivo i potpuno nepotrebno, jer su svjedočili da su trojica pogubljenih svećenika bili istinski borci za suživot među kalvinima i katolicima.

Kalvinistički knez Bethlen, koji je upravljao onim područjem, nije dozvolio da se tijela dostojno sahrane, ali je ipak popustio i nakon šest mjeseci, posredstvom grofice Katarine Pálffy, to učinio. Nešto poslije, odnosno 1635. godine, njihovi su posmrtni ostaci preneseni u uršulinsku crkvu u Trnavi, gdje se i danas nalaze.

Primas Pázmány je odmah počeo prikupljati potrebnu dokumentaciju za njihovu beatifikaciju i zamolio tadašnjeg papu Urbana VIII. da dozvoli njihovo štovanje, te je tako crkva u Trnavi postalo mjesto hodočašća, ali se sam proces beatifikacije oduljio. Službeno je započeo 1859. god., a tek će ih papa Pio X. proglasiti blaženima 15. siječnja 1905. god., dok će ih svetima proglasiti bl. papa Ivan Pavao II. 2. srpnja 1995. god. u Košicama.