Sveti otac Pio iz Pietrelcine
23. rujna Crkva slavi blagdan sv. oca Pija, kapucina iz Pietrelcine, koji je vrlo glasovit u narodu, ali ne ni po mudrosti ni učenosti, nego po poniznosti, jednostavnosti i suživljenosti s Kristovim patnjama. Bio je veliki mističar i stigmata, koji je posebno intenzivno proživljavao otajstvo euharistije, ali koji je zbog svoje neobične karizme puno trpio ne samo fizički, nego još više podnoseći različita poniženja…
Sveti Pio je rođen 25. svibnja 1887. god. u južnotalijanskom mjestu Pietrelcini, a njegovi su mu roditelji nadjenuli ime po svetom Franji – Francesco. Od malena je osjećao potrebu za izražavanjem svoje duhovnosti kroz oblike stroge pokore, pa je, prema sačuvanim svjedočanstvima, običavao umjesto na jastuku, spavati na kamenu, a strasti je krotio šibanjem tijela i nošenjem teških lanaca. Također je od ranih dana često doživljavao i nadnaravna ukazanja, što će se nastaviti kroz daljnji njegov život.
Kao mladić ušao je u obližnji kapucinski samostan u mjestu San Giovanni Rotondo i uzeo redovničko ime Pio, nadahnut zaštitnikom svoga rodnog mjesta – papom Piom V. Ubrzo nakon što je ređen 1910. god. dobiva na svom tijelu prve znakove posebnih ožiljaka suživljenosti s Kristovom patnjom – stigme, a viđenja postaju sve izraženija. Prema zapisima, često je upadao u ekstatična stanja u kojima je imao viđenja Isusa, Marije i svetaca, ali je s druge strane doživljavao i vražja opsjedanja, koja su ga fizički jako iscrpljivala.
Takva su događanja, koja nisu mogla ostati nezamijećena, počela opterećivati i njegovu samostansku zajednicu, a sam je otac Pio zbog toga bio izvrgnut različitim oblicima izrugivanja i ponižavanja. Zdravstveno stanje mu je bilo dosta loše, pa je, zadržavši svoj kapucinski habit, nastavio život u svom rodnom domu. Kraće je vrijeme bio u vojsci, no zbog lošeg zdravstvenog stanja odande je otpušten i 1916. (ili 1918. god.) se ponovno vraća u samostan u San Giovanni Rotondu, gdje ostaje do kraja života.
Iako se današnjem modernom čovjeku ne čini vjerojatnim ono što biografi tvrde da je otac Pio doživljavao, i iako to ni Crkva nije dugo vremena htjela službeno priznati, glas o tom kapucinu privlačio je mnoštvo hodočasnika, a mnogi su od njih, prema njihovim svjedočanstvima, odlazili uslišani u svojim molbama, po molitvi i zauzimanju svetog Pija. Sam je svetac za života doživljavao velike tjelesne patnje, opisujući ih kao danonoćnu nepodnošljivu fizičku bol probadanja i žarenja dijelova tijela, a napose u vremenu od četvrtka navečer do subote. Krv iz rana redovito je ostavljala tragove na plahtama i drugdje, što mu je stvaralo velike poteškoće među subraćom, kao i drugi oblici nadnaravnog života koji mu se pripisuju, kao bilokacija, levitacija ili čitanje misli.
Osim što je na takav fizički bolan način bio obilježen, morao je podnositi i različite oblike nerazumijevanja. Naime, dok je narod u tom mističaru vidio sveca i hrlio mu na ispovijed i svetu misu, ekstatični oblici njegova života zahtijevali su pomno medicinsko preispitivanje, te mu je zbog toga jedno vrijeme bilo zabranjeno vršenje svećeničke službe, osim u zatvorenim samostanskim zidinama, daleko od javnosti i druge subraće.
Nakon pomne medicinske i znanstvene obrade onoga što se zbivalo s njegovim tijelom, zaključeno je da je sve autentično, te je tada mogao nastaviti ispovijedati i slaviti svetu misu, činiti ono što je jedino cijeli život i želio. Od tada se ponovno u samostan slijevaju rijeke hodočasnika, a sačuvana svjedočanstva govore o čudesnim izlječenjima mnogih, kao i o zadobivanjima drugih milosti. Sam je živio kao siromašni fratar koji je sav uronjen u molitvu i Kristovu patnju, posebno u svetoj misi.
Izmoren stalnim patnjama i već u godinama, otac Pio je sve više gubio snagu, tako da se početkom 1968. god. kreće pomoću kolica, a nakon što je te godine 22. rujna oko 18 sati posljednji put blagoslovio vjernike, i njegov se ovozemaljski život ubrzano približio kraju. Umro je u noći, oko 2,30 sati 23. rujna 1968. god. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 2. svibnja 1999., a na proslavu beatifikacije došlo je čak milijun hodočasnika. Svetim ga je proglasio također papa Ivan Pavao II., i to 16. lipnja 2002. god. Na dan njegova nebeskog rođendana – 23. rujna – slavi se spomendan sv. oca Pija.
U kripti novoizgrađene crkve u San Giovanni Rotondu, u staklenom sarkofagu, trajno je smješteno balzamirano tijelo svetog oca Pija, no, nažalost, takvo hodočasničko mjesto, iako je izgrađeno pod odobrenjem Vatikana i njegovog liturgijskog stručnjaka, nipošto ne odražava život i karizmu svetoga Pija, pa se svojevrsno nerazumijevanje, gotovo sukob naroda i kapucina, nastavlja i nakon smrti toga sveca (o tome se više može saznati ovdje).
No, unatoč svim ne baš lijepim okolnostima za života i nakon života svetoga Pija, snaga križa koju je svakodnevno svjedočio nadahnjuje i dalje ljude širom svijeta, o čemu je jednom zgodom lijepo svjedočanstvo pružio i papa Pavao VI., obraćajući se višim redovničkim poglavarima kapucinskog reda:
»Gledajte koliku je popularnost stekao, koliko je mnoštvo ljudi okupio oko sebe! Zašto? Zar zato što je bio velik mislilac? Ili možda zato što je bio velik učenjak? Ili možda zbog toga što je imao velika sredstva na raspolaganju? Ne! Nego zato što je ponizno služio svete mise, što je ispovijedao od jutra do večeri i zato, što je – kažem to odgovorno – bio predstavnik otiska rana našega Gospodina. Bio je čovjek molitve i patnje«
Ipak, na kraju valja napomenuti kako ima i onih koji smatraju da Pio iz Pietrelcine nije trebao biti proglašen svetim, odnosno da sve ono što se zbivalo s njim i njegovim tijelom nije rezultat milosti Božje, nego je rezultat psihičke neuravnoteženosti, a po nekima i sotonskih opsjednuća. U tom smislu tvrde da je službena Crkva s pravom bila tvrda u postupku preispitivanja njegova života, dok je papa Ivan Pavao II. neopravdano bio blagonaklon.
