»Svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,13)
Shadow

Sveti Dujam

7. svibnja Crkva liturgijski časti svetog Dujma, splitskog biskupa iz 3./4. st., jednog od najčašćenijih svetaca Crkve u Hrvata, koji je podnio mučeničku smrt u vrijeme progona cara Dioklecijana, a njegovi se zemni ostaci čuvaju na mjestu groba njegova progonitelja. 


sv. Dujam


Sveti je Dujam, ili sv. Duje, kako se naziva u narodu, rođen u 3. st., a iako o njemu, kao i o mnogim drugim svecima, postoje različite legende, sigurniji povijesni podaci nam tek naznačuju nekoliko važnih pokazatelja. Naime, kako bi se istaknula važnost pojedinog sveca i istovremeno odgajalo vjernike toga doba za požrtvovnost po uzoru na svetački život, a nerijetko i iz razloga dokazivanja određenog ugleda i prvenstva, u srednjem su vijeku nastajale mnoge legende, pa je tako i legenda o sv. Dujmu smjestila toga sveca u 1. stoljeće, povezujući ga usko sa svetim Petrom. Dujam je tako bio Petrov učenik, a nakon što su zajedno došli u Rim, sv. ga je Petar poslao u tadašnju Salonu, gdje je postao biskup. Prema nekima, upravo temeljeći svoje prvenstvo na tom podatku, splitska je Crkva postala metropolitansko središte u 10. st., a potvrda takve odluke vidljiva je iz prvog zaključka splitskog sabora iz 1059. god.:

“Budući da je nekoć, blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin, da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove provincije i da zakonito dobije provincijski naslov nad svim njenim biskupijama, i to tako da se samo po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti Božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: gdje bude tijelo, tu će se skupljati i orlovi.”nbsp;

Povijesni pak podaci, koje najviše možemo zahvaliti povjesničaru don Frani Buliću, pokazuju da je sv. Dujam bio drugi poznati biskup u Saloni, prijestolnici rimske pokrajine Dalmacije, nakon sv. Venancija. U vrijeme progona cara Dioklecijana, a po naredbi rimskog namjesnika Dalmacije Marka Aurelija Junija, podnio je mučeničku smrt uz druge mučenike (najmanje 45), i to vjerojatno 10. travnja 304. god., u amfiteatru grada Salone. Ipak, njegov se spomendan od davnina slavi 7. svibnja, a iz razloga jer jedna legenda smješta njegove preminuće na taj dan 107. god. Drugi je mogući razlog u tome što 10. travnja ponekad pada u vrijeme Velikoga tjedna, pa tako ponekad i na sam Uskrs, a kako se tada ne bi mogao svečano proslaviti Dan svetoga Duje, prebačen je na 7. svibnja.

Sveti je Dujam sahranjen izvan gradskih zidina, na groblju Manastirine, a iznad njegova je groba izgrađena najprije kapelica, a kasnije i bazilika, koja je srušena u prodoru barbarskih plemena 614. god. Kasnije je njegovo tijelo preneseno u Dioklecijanov mauzolej, iznad kojega je podignuta današnja splitska katedrala, posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, ali u narodu znana kao Katedrala sv. Duje. Naime, pred silinom barbarskih plemena stanovnici su pobjegli na otoke, a kad su se kasnije vratili na razrušena područja smjestili su se u napuštenu carsku palaču, a mauzolej pretvorili u crkvu. Iz njega su uklonili carski sarkofag i poganske idole, a oko 650. god. prvi splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin dao je prenijeti kosti sv. Dujma, zajedno s kostima sv. Anastazija, suzaštitnika grada Splita. Na takav je način splitska katedrala, nastala na temeljima groba jednog od najžešćih progonitelja kršćana, postala jedna od najstarijih katedrala na svijetu, a grob sv. Dujma zamijenio grob svojega progonitelja. Osim Djevici Mariji, splitska je katedrala posvećena i sv. Dujmu i sv. Anastaziju (Staši), te također dvojici braće liječnika – sv. Damjanu i sv. Kuzmi.

Valja napomenuti i kako je oko 640. god., papa Ivan IV. Dalmatinac poslao nekog opata Martina u primorske krajeve kako bi otkupio zarobljene kršćane, a ovaj je po povratku sa sobom ponio i relikvije sv. Dujma, sv. Anastazija, sv. Venancija, sv. Mavre i drugih solinskih i istarskih mučenika, koje je papa pohranio u kapelici Sv. Venancija, podignutoj unutar krstionice Lateranske bazilike. Tako se dio zemnih ostataka sv. Dujma čuva u Lateranskoj bazilici, a veći dio u splitskoj katedrali.

Štovanje sv. Dujma pokazuje vrlo snažnu i dugotrajnu tradiciju Crkve u Hrvata, a dobro je istaknuti kako je 7. svibnja dan kada se to vidi ne samo u vjerničkom, nego i u društvenom životu grada Splita i cijele Splitsko-makarske nadbiskupije. Naime, dok je nekada bilo sasvim po sebi razumljivo da u svetačkim i drugim slavljima aktivno sudjeluju i predstavnici društvenoga života, danas je, uz zagovaranje sekularizacije, takva povezanost svedena na minimum ili je uopće nema, a jasno se vidi tek u nekim slavljima kao što su Festa sv. Vlaha ili svečano štovanje svetoga Dujma poznato pod nazivom Sudamja. Dakako da takav oblik štovanja nije presudan, ali je ipak odražavao nekadašnju vjeru cjelokupnog naroda, te nas i danas poziva na važnost posvećivanja svega života: i osobnoga, i crkvenoga i društvenoga.