Pastir jedinstva, ljubavi i vjernosti Kristu
U povijesti Crkve postoje ljudi koje pamtimo ne zato što su imali moć, već zato što su voljeli. Ljude koji nisu tražili sebe, nego su stali na čelo stada kako bi ga vodili prema Kristu — usred progona, podjela i krivovjerja. Jedan od njih bio je sveti papa Viktor I., čiji spomendan slavimo 28. srpnja.
Rodom iz sjeverne Afrike, najvjerojatnije iz područja današnjeg Tunisa, Viktor je bio prvi papa iz tog kraja, što i samo po sebi nosi veliku simboliku: Crkva Kristova od svojih početaka ne pripada jednom narodu, jeziku ni kontinentu — ona je katolička, sveopća, raširena do krajeva zemlje.
Papa Viktor I. vodio je Crkvu u drugoj polovici 2. stoljeća, u vremenu kada kršćani još nisu bili slobodni, kada su mnogi zbog svoje vjere bili zatvarani, osuđivani na smrt ili slani na prisilni rad. I nije zatvarao oči pred njihovom patnjom. Povijesni izvori govore da je osobito brinuo za progonjene, da je pomagao kršćanima koji su bili zatočeni u rudnicima i zarobljeništvu, šaljući im i duhovnu i materijalnu pomoć. Bila je to konkretna ljubav, ona koja ne staje na riječima, nego se pretače u djela — poput samoga Krista koji nije samo govorio o ljubavi, nego je za nas dao život.
Papa Viktor I. ostao je zapamćen i po velikom pothvatu jedinstva: rješavanju spora oko datuma slavljenja Uskrsa. Neke zajednice, osobito u Maloj Aziji, slavile su Uskrs točno 14. dana židovskog mjeseca nisana, bez obzira koji je dan u tjednu, dok su druge — osobito u Rimu i na Zapadu — slavile Uskrs uvijek u nedjelju, u spomen na dan Kristova uskrsnuća. Papa Viktor je s velikom odlučnošću, ali i s očinskim srcem, pozvao Crkve na jedinstvo u slavljenju Uskrsa nedjeljom nakon punog mjeseca poslije proljetne ravnodnevnice. Ova praksa, koju je on učvrstio, ostala je do danas način na koji se određuje datum Uskrsa u Katoličkoj Crkvi.
To znači da se Uskrs uvijek slavi između 22. ožujka i 25. travnja, ovisno o lunarnom kalendaru. Iako se datum mijenja svake godine, srž ostaje ista: to je dan pobjede Života nad smrću, dan kad svaka suza može biti obrisana, kad svaka rana može postati izvor novoga života. I to je jedinstvo u slavljenju Uskrsa — koje je papa Viktor čuvao — i danas znak našega zajedništva s cijelom Crkvom i s onim prvim svjedocima uskrslog Gospodina.
Osim borbe za jedinstvo, papa Viktor se suočio i s krivovjerjem monarhijanizma, koje je tvrdilo da u Kristu postoji samo jedno božansko biće, bez pravog razlikovanja između Oca, Sina i Duha Svetoga. Time se nije nijekalo samo Kristova ljudskost, nego i sam temelj otajstva utjelovljenja. Viktor se jasno suprotstavio toj zabludi, braneći vjeru Crkve u Isusa Krista kao pravoga Boga i pravoga čovjeka, Drugu Božansku Osobu Trojstva koja je postala čovjekom radi našega spasenja. Bilo je to više od teološke rasprave — bila je to borba za istinu o Ljubavi koja je sišla među nas.
Viktor je umro oko 199. godine, a prema predaji, završio je život kao mučenik, iako o njegovoj smrti nema puno sačuvanih izvora. Crkva ga časti kao sveca i papu.
Što nam danas poručuje sveti papa Viktor I.?
U vremenu kada se i sami suočavamo s neslogom, zbrkom i ponekad hladnoćom prema drugima, papa Viktor nas uči da Crkva živi kad ljubi. Kad se bori za istinu, ali bez mržnje. Kad čuva jedinstvo, ali ne gubi dušu. Kad ne zaboravlja progonjene, siromašne i prezrene.
Pozvani smo poput njega braniti istinu, čuvati zajedništvo, ljubiti Krista i prepoznavati Ga u patnicima ovoga svijeta.
Možda nećemo biti pape, ali možemo biti svjetlo. Jer Crkva živi ne samo po velikima, nego i po malima koji u tišini svjedoče da je Krist živ, i da vrijedi živjeti za Njega.