Sveti Grgur I. Veliki, papa

Rođenje

Grgur se rodio u rimskoj aristokratskoj senatskoj kršćanskoj obitelji od oca Gordijana i majke Silvije. I otac i majka časte se kao sveci u Katoličkoj Crkvi.[1] Kako mu je na krštenju dano ime Gregorius, nije ga više mijenjao ni kao benediktinac ni kao Rimski prvosvećenik.[2] A živio je između Staroga i Srednjega vijeka. Obično mu se stavlja godina rođenja: oko 540. A već godine 572. postao je prefekt Rima.

Duhovni život

Međutim, kao prvi građanin Rima, prefekt, nije bio zadovoljan i sretan. Nije izdržao ni dvije godine na tome prvom mjestu. Napustio je svijet politike i povukao se u samoću. U Rimu je očevu kuću pretvorio u benediktinski samostan, u koji je osobno ušao 575. godine. Samostan je nazvan po sv. Andriji a nalazio se na Celiju, jednomu od sedam brežuljaka na kojem je bio podignut grad Rim. Uza samostan sagrađen je i oratorij da pobožan puk može dolaziti na molitvu i sakramente.

Pelagije II., papa (579.-590.), ponovo je Grgura vratio u politiku, odnosno u diplomaciju, ali crkvenu: zaredio ga je za đakona i imenovao stalnim izaslanikom, u rangu današnjega apostolskog nuncija, u Istočnom Rimskom Carstvu u Carigradu, gdje je proveo šest godina (579.-585.). Osobito se zauzeo za rješavanje problema oko monofizizma (hereze koja je držala da je u Isusu samo jedna narav, ona božanska, koja je apsorbirala ljudsku narav) i oko carske pomoći da se suzbiju navale Langobarda u Sjevernoj Italiji. Vrativši se u Rim, postaje Papin tajnik. Mnoge prirodne nepogode: kiše, povodnji, poremećaji godišnjega uroda proizveli su i bič kuge od koje je pomrlo više ljudi, među njima i papa Pelagije.

Godine 590., nakon Pelagijeve smrti, kler, puk i senat rimski jednoglasno su izabrali Grgura kao đakona na Stolicu sv. Petra. U početku se tomu oštro protivio, ali kada se prihvatio papinske službe, onda se posve ozbiljno prihvatio i raznovrsna posla. Kroz četrnaest godina svoga energična i samosvjesna pontifikata obilježio je ne samo svoje vrijeme, nego i budućnost kroz stoljeća: duhovno, crkveno, imovno, karitativno.

Sluga slugu Božjih 

Utemeljio je “Patrimonium Petri” – Imovinu sv. Petra, nabavljajući za Crkvu čitava područja po Italiji, Dalmaciji, Sjevernoj Africi. Nasuprot carigradskomu patrijarhu koji se, bez odobrenja Rima, od 587. godine naziva “ekumenskim” ili „vaseljenskim“, Grgur se kao Papa nazvao Servus Servorum Dei – Sluga slugu Božjih. Taj su sretno pogođen papinski naslov Rimski prvosvećenici od 64. pape Grgura I. do 265. pape Benedikta XVI., svi, osim današnjega pape Franje, stavljali na početak svojih velikih okružnica i pobudnica, koje su upućivali slugama Božjim, biskupima i vjernicima. S papom Grgurom Rimska Crkva počinje poprimati sve veći ugled u svijetu kao sveobuhvatan auktoritet u smislu vertikale prema nebu, napose u moralnom pogledu.

Grgur se isticao u zaštiti Rima od Langobarda, štoviše nastojao je svojim evanđeoskim postupcima oko njihova obraćenja na katolicizam. Uspostavio je prijateljske veze s Galijom (Francuskom), povezao se s Vizigotima u Hispaniji (Španjolskoj), uputio misionare u anglosaksonski svijet, Njemačku i Veliku Britaniju. Nastojao je oko sređivanja autentičnih odnosa između Rima i Carigrada.

Pisana djela 

Ostavio nam je 854 Pisma. U njima se očituje ne samo njegova osobnost, sposobnost, prikaz povijesnih događaja, nego i književna žica.

Čim je postao Papom, izdao je Liber regulae pastoralis – Knjigu pastoralnog pravila,[3] zapravo četiri knjige. Ono što je bila regula sv. Benedikta za benediktince, to je ova njegova Knjiga pravila bila za dušobrižnički kler. Knjiga prevedena na grčki i na tadašnji engleski još za njegova vremena.

Pouke o Jobu – Moralia in Job – 35 knjiga: prava primjena na život, tako da je više ćudoredna nego egzegetska. Čitamo odlomke i u današnjem Časoslovu.

Doprlo je do nas više od 60 njegovih homilija i propovijedi.

U djelu Apostol Petar naučava da je Petru povjerena “briga za cijelu Crkvu, i prvenstvo” i da je Rim “glava vjere”.

Četiri knjige Dijaloga o životu i čudesima italskih otaca, tj. monaha i svetaca.

Gregorijanske Mise 

U četvrtoj knjizi Dijaloga govori se o Misama, nazvanim “gregorijanske Mise”. Tu Papa kao veliki auktoritet navodi kako je umro neki monah koji je prošao čistilište i odatle bio izbavljen te se nekomu na zemlji ukazao i rekao da je spašen nakon što je netko za njega slavio 30 uzastopnih Misa. Taj primjer ima očito u Papinu djelu poučan a ne dogmatski karakter.

Ovdje nije samo naglasak na 30 Misa, nego na ono “uzastopne”. To je tako strogo bilo shvaćeno sve do II. Vatikanskoga koncila da je svećenik koji je počeo slaviti gregorijanske Mise, pa iz nekoga razloga prekinuo, morao ponovo od početka, makar bio na 27. Misi.

Nakon Koncila, točnije 24. veljače 1967. Sveta je Stolica ublažila to strogo pravilo i dopustila da može biti valjan razlog za prekid (bolest, sprovod, vjenčanje). Tako se ta tradicija “gregorijanskih Misa” vezala uz pobožan i poučan običaj, uz određen broj, uz obvezu neprekinutosti. Mi vjernici smatramo da je naša liturgija “razumno služenje” (obsequium rationabile) Bogu (Rim 12,1). Praktično su dokinute već za vrijeme posljednjega Koncila kada nisu ni spomenute u konstituciji o sv. liturgiji Sacrosanctum Concilium.

Još se po njemu zove “gregorijanski” sakramentar, i koralno “gregorijansko” pjevanje.

 A “gregorijanski je kalendar” iz 1583. po papi Grguru XIII.

U liturgijskom pogledu Grgur je Veliki uredio kanon Mise koji je ostao do koncilske reforme. Na dogmatskom području ništa bitno nova, osim naglaska na Isusovu znanju. Sakramente krštenja i ređenja podijeljene od heretika smatrao je valjanima, unatoč heretičnu stanju djelitelja. Isto tako postoji nerazrješivost ženidbe. Postoji čistilišna vatra.

Godine 604. preminuo je i pokopan u bazilici sv. Petra. Na grobu mu jednostavan i istinit natpis: Consul Dei – Božji konzul.

Kanonizacija

Kult ili čašćenje pape Grgura I. počinje se širiti od druge polovice VII. stoljeća, točnije od godine 668. Blagdan mu se sve do nedavne reforme slavio na dan kada je umro, 12. ožujka.[4] Ali je nakon svih ovih premještaja izišao „iz korizme“ i pomaknut na 3. rujna, kada je bio izabran za Papu.

Crkveni naučitelj

Papa Bonifacije VIII. (1295.-1303.) proglasio ga je crkvenim naučiteljem 1298. godine. U Crkvi između desetaka tisuća beatificiranih i kanoniziranih samo je 37 svetaca i svetica okrunjeno časnim naslovom crkvenoga naučitelja. Lako ih je naći u crkvenom kalendaru, i to: iz svetootačkih vremena 8 s Istoka, 7 sa Zapada, 10 svetaca iz Srednjega vijeka, 8 iz Modernih vremena, 4 svetice iz Modernoga vijeka. Među njima 21 biskup. Četiri su glavna kriterija da netko bude proglašen naučiteljem Crkve:

– da je kanoniziran u Katoličkoj Crkvi;

– da je svojim naukom produbljivao i primjenjivao na svoje kulturno-povijesne okolnosti objavljenu Božju istinu;

– da su mu pisana djela i tumačenja izvorna i zrela s utjecajem na teološku nauku i duhovni život kroz daljnja stoljeća;

– da to najviši crkveni auktoritet na služben način proglasi.

Dvojica Velikih

Grgur je jedan od dvojice Papa kojima je crkvena tradicija dala naslov Veliki. Još je takav sv. Leon I. (440.-461.). U svetostoličkom godišnjaku Annuario Pontificio navodi se i sv. Nikola I. (858.-867.), ali uz njega ne stoji: Magno/Magnus, nego jednostavno: Il Grande. U svakom slučaju sva trojica su iz prvoga tisućljeća.

*Konzule Božji, sveti Grgure, crkveni naučitelju, zagovaraj kod svemogućega Gospodina ovaj svijet da nađe Božju pomoć i u duhovnom i u tjelesnom i u crkvenom i u karitativnom i u ekumenskom pogledu kao što si se u tom smislu brinuo za vjernike svoga vremena!

[1] https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/it/audiences/2008/documents/hfben-xvi_aud_20080528.html  

[2] Prvi Papa koji je svoje krsno ime zamijenio papinskim bio je Mercurio, Rimljanin, koji je zamijenio pogansko božanstvo i nazvao se novim imenom Ivan II. (532.-535.) Vidi Annuario Pontificio 2024., str. 9, bilj. 12.

[3] Dušobrižništvo Sv. Grgura Pape (preveo Juraj Violić), Dubrovnik, 1904.

[4] J.N.D. Kelly, Gregor I., u: Reclams Lexicon der Päpste, Stuttgart, 1988., str. 80-82.