»Jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,30)

Sveti Petar i Pavao


Koncem lipnja u kalendaru se spominjemo apostola Petra i Pavla. Iako ih redovito zajedno spominjemo, ta svu dvojica kršćanskih velikana umnogome bili različiti.

Petar je bio ribar, dakle, neobrazovan i siromašan. Petar je, nadalje, bio Galilejac, domaći Židov. Nadalje, on je bio u onom uskom krugu trojice učenika koje je Isus odvajao u nekim važnim trenucima. Valja, međutim, napomenuti da je Petar bio i nagle naravi: uoči Kristove muke junačio se kako će on ostati uz njega, makar ga svi drugi napustili, čak je trgnuo mač na slugu velikog svećenika, ali je uskoro pobjegao kao i svi ostali, da bi, na koncu u strahu za vlastiti život svoga Učitelja triput zatajio. Pa ipak, Isus ga je postavio za prvaka među apostolima. Kao apostol naviještao je evanđelje prvenstveno svojim sunarodnjacima u svojoj domovini i kasnije u Rimu. Vjerojatno nije bio osobito vješt grčkom jeziku – koji je tada bio najčešće govoreni jezik – pa je zato njegov učenik Marko zapisivao njegove propovijedi i napisao evanđelje na grčkom.

Naprotiv, Pavao je dolazio iz iseljeništva i nije bio Isusov sljedbenik, vjerojatno ga nikad nije ni susreo.  Za razliku od Petra, Pavao je bio veoma obrazovan: školovao se u grčkim i židovskim školama. Govorio je grčki, hebrejski i aramejski. Bio je samostalni obrtnik i dobro situiran. Pavao je bio veoma čvrsta i odlučna značaja. Kad je bio u nešto uvjeren, slijedio je to svim svojim srcem i svom odlučnošću. Tako je u početku bio uvjeren da su kršćani opasnost za židovstvo i zato ih je htio svim sredstvima iskorijeniti. Međutim, pred gradom Damaskom je Pavao imao nebesko viđenje: Krist ga je pozvao da prestane progoniti kršćane. Od toga trenutka je Pavao postao uvjerenim kršćaninom, a nakon nekoliko godina i apostolom. Njegovo polje djelovanja su bili ne samo njegovi sunarodnjaci – Židovi, nego i pripadnici svih ostalih naroda. U svojim poslanicama pojedinim kršćanskim zajednicama Pavao je udario temelje kršćanskoj teologiji.

Petar i Pavao su bili toliko različiti, a u jednome jedinstveni: bili su gorljivi Isusovi učenici i širitelji evanđelja. Svatko na svoj način, u skladu sa svojim karakterom, kulturom, obrazovanjem i osobnošću.

Poruka je jednostavna. Različiti smo. U mnogočemu. I hvala Bogu da je tako. Međutim, važno je da se prihvaćamo i uvažavamo u svojim različitostima, a da u isto vrijeme znamo u čemu bismo trebali biti jedinstveni: u čovjekoljublju, u nesebičnoj ljubavi, u spremnosti da pomažemo, da praštamo. Trebali bismo – mislim – biti jedinstveni i u domoljublju i u bogoljublju. Važno je pronaći zajednička i čvrsta uporišta. Tako onda nećemo gledati na ono u čemu smo različiti, nego na ono što bi nas trebalo povezivati.