»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Mojsije

4. rujna Crkva liturgijski slavi starozavjetnog zakonodavca Mojsija, kojega je Bog izabrao i objavio mu se kao Onaj koji jest, preko kojega je izbavio svoj narod iz egipatskog ropstva i preko kojega je sa Židovima sklopio Savez na brdu Sinaju. Mojsije je u tom smislu prototip Isusa Krista, samoga Boga koji nam se objavio kao Spasitelj, Pomazanik i Sin Božji, koji nas je izbavio iz ropstva grijeha i omogućio nam svojim vazmenim otajstvom vječni život, te onaj koji je sklopio s nama Novi Savez, zapečaćen njegovom krvlju. 


Mojsije


O Mojsiju najviše saznajemo iz Petoknjižja, napose iz Knjige Izlaska, gdje su posebno istaknuti izlazak iz egipatskog ropstva i sklapanje Sinajskog saveza. Sveto pismo na početku te knjige govori o nevoljama koje su nastupile nakon smrti Jakovljevog sina Josipa, kojega su braća prodala u Egipat, ali je on ondje postao jedan od najvažnijih ljudi u kraljevstvu, te se ondje doselila cijela njegova obitelj. Naime, nakon faraonove smrti, zavladao je novi kralj koji nije poznavao Josipa, a uvidio je kako su Izraelci postali moćan narod, te je odlučio da ih treba spriječiti u njihovu porastu. Stoga su počeli postupati s njima kao sa slugama: Židovi su morali raditi najteže poslove, te su praktično postali robovi Egipćana.


Mojsijevo rođenje i djetinjstvo


U takvim Židovima nesklonim vremenima, kralj je izdao naredbu da se svako židovsko novorođeno muško dijete ubije, kako bi se spriječilo njihovo širenje. Oko 1300. god. pr. Kr. rodio se Mojsije, a majka ga je najprije tri mjeseca krila, a onda ga je smjestila u košaru i položila je na rijeku, te ostavila djetetovu sestru Mirjam da vidi što će s njim biti. Naišla je faraonova kći, vjerojatnije kći neke od faraonovih ljubavnica, i vidjela dijete koje joj se jako svidjelo, pa ga je odlučila zadržati. Mirjam ju je upitala treba li joj dojilja, na što je ova pristala, te ga je odnijela majci dok dijete ne poraste. Faraonova mu je kći nadjenula ime Mojsije jer je iz vode izvađen. Kad je dijete poraslo, faraonova ga je kći posvojila. Tako je Mojsiju pružen dobar odgoj i dobro obrazovanje.


Mojsije u Midjanskoj zemlji i Božja objava


Kad je Mojsije postao odrastao čovjek, došao je među svoj narod i vidio kako neki Egipćanin tuče jednog Hebreja. Vidio je da nikoga nema, pa je ubio Egipćanina. Sutradan je opet došao i vidio dvojicu Židova kako se tuku, pa ih je upitao zašto to čine. Jedan ga je od njih upitao hoće li i njega ubiti kao Egipćanina, a Mojsije se na to uplašio i pobjegao u Midjansku zemlju. Tamo je sjeo kraj nekog studenca, na koji su uskoro došle kćeri midjanskoga svećenika Jitra htijući zahvatiti vodu, ali im pastiri nisu dali. Mojsije ih je obranio. One su rekle ocu za njega pa ga je svećenik pozvao da radi za njega. Oženio ga je jednom od svojih sedam kćeri – Siporom.

Kralj je umro, ali su i dalje Židovi živjeli u teškim mukama. Stoga je Bog odlučio spasiti svoj narod. Mojsije je jednom tako napasao stado svoga tasta u blizini brda Horeba, kad odjednom vidje grm u plamenu koji ne izgara. U obliku tog grma Bog mu se objavio i pozvao ga da spasi svoj narod, te da uzme Arona, svoga brata, svećenika, kao tumača. Tada mu se predstavlja, govoreći: Ja sam koji jesam. Bog Jahve. Naredio mu je da se vrati nazad u Egipat da pregovara s faraonom. Mojsije se branio da nema sposobnosti vođe ni tečnog izražavanja, no Bog mu je rekao kako će mu za pomoć dati njegova brata Arona, svećenika.


Mojsije, faraon i 10 egipatskih zala


Međutim, faraon nije imao sluha za Mojsijeve molbe, nego je još više pritisnuo Židove, a ovi su za to okrivili Mojsija i Arona. Opet Aron i Mojsije idu pred faraona i govore mu kako ih je Bog poslao, te su bacili svoj štap koji se pretvorio u zmiju, kako bi na takav način pokazali faraonu da je to Božja volja. No, faraon je pozvao svoje čarobnjake koji su učinili isto. Iako je Aronov štap progutao sve ostale štapove, faraon nije popustio. Zatim Bog šalje Mojsija i Arona da pred faraonom učine novo čudo: da štapom udare po rijeci, koja će se potom pretvoriti u krv. No, i to su učinili faraonovi čarobnjaci, pa je on opet ostao tvrdokoran. Zatim je Bog učinio sljedeće čudo: dopustio je da zemlju prekrije mnoštvo žaba. Ali i to su vračevi učinili. Ipak, sada je faraon molio Mojsija da ukloni žabe, a kad se to dogodi pustit će Židove. No, kad su žabe sutradan nestale, faraonu je opet otvrdnulo srce, te nije pustio Hebreje. Zatim su redom slijedila ostala egipatska zla: komarci, obadi, pomor sve stoke egipatske, čirevi po ljudima i životinjama, tuča koja je pobila sve koji su bili vani, i ljude i životinje, skakavci koji su pojeli sve što je nakon tuče ostalo, potpuna tama po svoj zemlji egipatskoj koja je trajala tri dana, te na kraju pomor egipatskih prvorođenaca.

Faraon je do posljednjeg egipatskog zla ostao tvrdokoran i nije Židovima dozvolio da napuste Egipat. Prije pomora prvorođenaca, Jahve je rekao Mojsiju da poruči svom narodu što im je činiti: neka svaka obitelj nabavi desetog dana u mjesecu janje ili kozle od godinu dana, muško i bez mane, a onda neka ga zakolje 14. u mjesecu u suton. Potom neka krvlju namažu nadvratnike i dovratnike, a meso koje ispeku neka iste noći pojedu, zajedno s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem, i to opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u rukama, jer će te noći Bog pobiti sve egipatske prvorođence a kuće na kojima bude krvi, mimoići će. Imali su naredbu i jesti sedam dana beskvasne kruhove, te im je Bog naredio da ta dva blagdana – Pashu i Beskvasne kruhove slave uvijek, jer je to pravi spomen na Božje oslobođenje iz egipatskog ropstva. Blagdani Pasha i Beskvasni kruhovi vjerojatno su se odavno slavili, ali je pisac tih tekstova naglašavanjem njihove važnosti htio istaknuti Božji osloboditeljski zahvat i njegov značaj za Židove svih vremena. Nakon pomora prvorođenaca, faraon je dopustio Židovima izlazak. Nisu krenuli preko filistejske zemlje, jer su tamo bila ratovanja, pa su se bojali da se narod ne vrati u Egipat kad to vidi, nego obilaznim putem – kroz pustinju prema Crvenom moru (Sueskom zaljevu). Jahve je s njima išao: danju u stupu od oblaka, noću u stupu od ognja, i tako im pokazivao put.


Prijelaz preko Crvenog mora


Ubrzo nakon što su Izraelci krenuli, faraon se predomislio i požalio što je pustio Židove, te je poslao potjeru za njima. Stigli su ih najvjerojatnije kod Mora trske, a ne na Crvenom moru, kako to Sveto pismo prikazuje. Bog je Mojsiju rekao da ispruži ruku nad more i ono se razdvojilo na dvoje, tako da su Izraelci prošli po suhu. Kada su isto pokušali učiniti i faraonovi konjanici, more se opet napunilo vodom, te su svi izginuli. Taj je tekst, slažu se gotovo svi egzegete, hiperbola. Njime se želi istaknuti Božja svemogućnost, njegova briga za Židove i životna prisutnost. Nije naglasak na čudu kao čudu, nego na poruci. Naime, budući da je vjerojatnije riječ o prijelazu preko Mora trske, tj. području jezera u sjevernom Egiptu, ili možda preko Jam Sufa, tj. Crvenog mora (Sueskog zaljeva) na njegovu najužem dijelu, ne mora značiti da se nešto posebno čudnovato dogodilo. Možda npr. taj prijelaz nije bio najbolji za faraonovu teško naoružanu vojsku, dok su Židovi, koji nisu imali takvog naoružanja lako prešli. Možda je, prema nekim teorijama, moguće da se zbog vjetra, geološke konfiguracije tla ili oseke stvarno stvorio ‘prolaz’, koji ne predstavlja po sebi čudo, ali je najveće čudo što je Bog takve prirodne pojave izveo baš u tom trenutku kada je to Židovima trebalo. To je ono posebno što želi istaknuti taj izvještaj o prijelazu preko Crvenog mora.


Lutanje po pustinji i nevjera naroda


Nakon prijelaza, uslijedila su duga lutanja po pustinji. Najprije su se zaustavili u Mari. Naime, tri su dana lutali po pustinji tražeći vode, a kad su stigli u Mari naišli su na gorku vodu koju nisu mogli piti. Mojsije zazva Jahvu, a on mu pokaza neko drvo koje je trebao staviti u vodu, a kad je to učinio, voda je izgubila gorčinu. Zatim krenu dalje. No, uskoro su počeli mrmljati na Mojsija, jer su gladni, a pustinja je teška. Bolje im je bilo u Egiptu! Tamo su barem imali pune lonce mesa i kruha! Na to im je Jahve dao prepelice i manu. Manom su se hranili skroz dok nisu ušli u obećanu zemlju. Bog im je zapovjedio da uzmu jedan gomer, tj. deseti dio efe, mane za svjedočanstvo budućim pokoljenjima i kao znak Božje slave, te neka to trajno čuvaju. Gomer je iznosio 4,5 litre. Uskoro im je opet ponestalo vode, pa su opet počeli mrmljati. Stoga je Jahve rekao Mojsiju da uzme svoj štap, koji je pretvorio u zmiju, i da njim udari u pećinu na Horebu, te će iz nje poteći voda. No, Mojsije i Aron su posumnjali u te Božje riječi. Zbog toga ih je Bog kaznio i nije im dao da uđu u Obećanu zemlju: umrli su neposredno pred njom.

Nešto poslije tog događaja sa stijenom u susret Mojsiju dođe njegov tast Jitro s kćeri Siporom, Mojsijevom ženom, i njegova dva sina, koji su živjeli nedaleko Horeba, u Midjanskoj zemlji. Jitro ga je posavjetovao da postavi suce koji će pravedno suditi narod, jer Mojsije sam takav teret više neće dugo moći izdržati.


Savez na Sinaju i zlatno tele


Konačno, Izraelci su stigli na sveto brdo Sinaj. Bog im je poručio da će mu biti predraga svojina ako budu čuvali njegove zapovijedi, a sav se narod zakleo da će im samo on biti Bog i da će uvijek čuvati njegove zapovijedi. Mojsije se popeo na brdo, te nakon što je četrdeset dana i četrdeset noći tamo boravio i za to vrijeme nije ništa ni jeo ni pio, Bog mu je dao Deset zapovijedi i mnoge druge propise. Kad mu je sve te zapovijedi rekao, dao mu je dvije kamene ploče prstom Božjim ispisane s obje strane uklesane u kamen za svjedočanstvo. No, kad se Mojsije vratio dolje među narod, zatekao je Židove zajedno s Aronom kako su napravili zlatno tele i njemu su se počeli klanjati, a zaboravili na obećanje koje su dali Bogu. Kad je to Mojsije vidio, silno se razbjesnio i razbio ploče. Spalio je tele i natjerao Izraelce da popiju njegov pepeo. Pozvao je da stanu na stranu svi oni koji priznaju Jahvu jedinim Bogom. Na stranu su stali svi Levijevi sinovi i od tada ih je Mojsije posvetio Bogu za služenje: oni su postali svećenici.

Sutradan Mojsije opet odlazi posredovati kod Boga za Izraelce, moleći za oproštenje. Bog ih opet prihvaća, ali ih zbog njihova prijestupa kazni pomorom. Bog je opet rekao Mojsiju da iskleše dvije ploče kao i prije, te mu je opet dao ploče Dekaloga. Sklopio je Savez po kojem zahtijeva da se Izraelci samo njemu klanjaju, a on će njih uvijek štititi. Donio je dolje ploče Saveza, te rekao Izraelcima da Bog zahtijeva počinak u sabat, kao i da mu izgrade Šator Božjeg Prebivališta. Izraelci su Bogu načinili Prebivalište – Šator Sastanka, koji se sastojao iz dvije prostorije; u drugu – Svetinju nad Svetinjama, smjestili su Kovčeg saveza u kojemu su čuvali ploče Zakona, a, u nju je mogao ući samo veliki svećenik, i to jednom godišnje.


Mojsijev oproštajni govor


Uz ostale knjige Petoknjižja valja istaknuti Knjiga Ponovljenog zakona, koja je zapravo zapisani oproštajni govor koji je Mojsije uputio Izraelu na Moapskim poljanama (uz jugozapadni dio Mrtvog mora) oko 1220. god, pr. Kr., neposredno pred ulazak u Obećanu zemlju.


Podsjećanje na nevjeru


Mojsije tako najprije podsjeća zajednicu Židova kako im je Bog zapovjedio da krenu s Horeba, kako ga je tast Jitar posavjetaovao da postavi suce koji će preuzeti vodstvo među Židovima, te kako su prolazili kroz razne kušnje i poteškoće na putu. Posebno ističe kako su oni narod tvrde šije, unatoč tome što im je Bog uvijek htio sve najbolje, oni su se uvijek odvraćali od Boga, a uspjeli su i Mojsija nagovoriti, pa zbog toga nitko od njih, izuzev Jošue i Kaleba, neće vidjeti Obećanu zemlju. Zatim ih podsjeća kako su htjeli proći kroz zemlju Amorejaca, te da je odande poslao izvidnicu koja će vidjeti kakav je ono kraj, ali da oni, osim Jošue i Kaleba, nisu narod istinito izvijestili, te su Židovi odustali od tog puta, nepouzdavši se u Božju svemoć. Vratili su se natrag u pustinju, u kojoj su proboravili narednih 38 godina, da bi na kraju odlučili kako moraju ipak u osvajanje Kanaana. Došli su do Edoma, zemlje koja je dana potomcima Jakovljevog brata Ezava u baštinu, ali ih ovi nisu propustili. Stoga su ih zaobišli i krenuli prema Moapskim poljanama, te izbili prema zemlji Amonaca, dok konačno nisu stigli pred samu Obećanu zemlju. No, Mojsije je neće vidjeti. Bog nije uslišao njegovu molbu da uđe u Obećanu zemlju, nego je zbog toga što je potpao pod njihov utjecaj, ostao izvan.


Podsjećanje na vjernost Savezu i Dekalogu


Potom Mojsije počinje Židove podsjećati na zapovijedi Božje koje moraju čuvati. Najprije im govori kako su sklopili Savez s Bogom i kako su jednoglasno govorili kako će biti vjerni Bogu, te su tako se obvezujući primili Dekalog. Židovi moraju biti vjerni tom Savezu, jer oni su narod posvećen Bogu, i samo po njemu drugi mogu spoznati Božju svetost. Potom Mojsije opominje svoj narod da ne slijede Jahvu samo onda kadu su siti i dobro im ide u životu, nego neka se baš tada sjete silnih Božjih djela, te kako je baš od njih beznačajnih načinio svoj izabrani narod.

Zatim Mojsije nabraja zapovijedi kojih se Židovi trebaju pridržavati u Obećanoj zemlji. Osim što ponavlja Deset Božjih zapovijedi, podsjeća ih na propis o čistoj i nečistoj hrani, o obvezi davanja desetine za levite, o godini oproštenja svake sedme godine, o žrtvovanju Jahvi, o obdržavanju Pashe i drugih velikih svetkovina, o obvezi hodočašća svih Židova na jednom mjestu koji narod izabere, a ti se trebaju obaviti tri puta u godini: na blagdan Beskvasnih kruhova, blagdan Sedmica i blagdan Sjenica. Nadalje, govorio je da se u svakom gradu postave suci koji će nadgledati svoje pleme, potom kako treba čuvati čistoću bogoslužja, odnosno kako ne smiju žrtvovati poganskim bogovima jer će se takav kamenovati, kako trebaju slušati svoje svećenike, proroke i levite, kako trebaju izabrati svoga kralja koji će upravljati zemljom i drugo.


Obdržavanje različitih propisa


Nakon toga Mojsije govori i o kaznenom zakonu. Naime, Židovi trebaju odabrati nekoliko tzv. gradova utočišta u koje bi mogao pobjeći onaj tko bi nehotice drugog ubio. Ukoliko bi ga ubio s predumišljajem, sam treba biti smaknut i za njega zakon grada-utočišta ne vrijedi. Potom donosi i mnoge druge različite zakone. Npr. govori o pravu prvorodstva po kojemu bi prvorođeni sin, bez obzira je li ga rodila ljubljena ili mrska žena, dobivao sve blagodati. To pravo prorodstva ne smije prijeći na nekog mlađeg sina, bez obzira koliko bi taj mlađi bio obljubljen. Ako netko ima nevaljalog sina, treba ga odvesti na gradska vrata, te ga narod kamenovati. Ako je netko obješen, treba ga pokopati do večeri i ne smije se ostaviti preko noći na drvetu. Nadalje, Mojsije ističe kako se moraju držati pravila o poštivanju tuđeg vlasništva, među njima ne smije biti preljuba i bludnosti, jer će se takve kamenovati, moraju biti pravedni i slično. Donosi i dva posebna zakona: o rastavi i leviratu. Prema zakonu o rastavi, ako bi se muž oženio nekom ženom, a poslije na njoj uočio nešto ružno, može joj napisati otpusno pismo i otjerati je iz svog doma. Isto nije mogla učiniti i žena. Drugi zakon govori o tome da u slučaju kada braća stanuju zajedno, a onda jedan umre a da nije imao potomstva, dužan je ženu svog pokojnog brata oženiti ovaj drugi, a prvo takvo rođeno dijete trebalo bi biti na ime onog pokojnog, kako bi mu se tako produžila loza.


Vjernost Bogu i Mojsijeva smrt


Na kraju svih tih zakona Mojsije dodaje da ukoliko ga Židovi budu poslušali i čuvali Božje zapovijedi, imat će blagoslov u životu, ali ako ih ne budu čuvali, Bog će na njih navaliti strašne kazne, jer su se dobrovoljno obvezali na vjernost Jahvi sklapajući s njim Sinajski savez. Nakon toga Mojsije određuje Jošuu za vođu koji će uvesti narod u Obećanu zemlju, a Zakon predaje levitima koji su ga smjestili u Kovčeg Saveza, te je još zapovjedio da se svake sedme godine, godine oprosta, pročita sav Zakon u nazočnosti svih okupljenih. Nakon toga Mojsije je otišao s Moapskih poljana na brdo Nebo, odakle mu je Bog pokazao svu Obećanu zemlju, ali mu ipak nije dozvolio da u nju uđe. Mojsije je tu umro, a za grob mu se nikad nije saznalo gdje je.