Akvila iz Ponta i Priscila iz Rima
Akvila i Priscila ugledni su supružnici iz apostolskoga doba. Bijahu cijenjeni suradnici sv. Pavla zbog svoga nesebična zauzimanja za Evanđelje i konkretnu Crkvu u Rimu, Korintu, Efezu. Kamo god dođoše, gdje se god nastaniše, rado staviše dvoranu svoje kuće na raspolaganje kršćanskoj zajednici za liturgijske sastanke i agape. Akvila bijaše Židov iz Ponta na Crnome moru. U neka doba preseli u glavni grad Carstva i oženi se Priscilom, Rimljankom, vjerojatno pogankom. Djeca im se ne spominju. Po zanimanju šatorari i – vječiti putnici, ponekada i prognanici: Pont → Rim → Korint → Efez → ponovo Rim → ponovo Efez.
– Mi, prognani sinovi Evini…
Iz Ponta u Rim
U Djelima apostolskim čitamo kako Pavao napusti Atenu, najslavniji grčki grad, i ode u Korint koji bijaše malo manje slavan.
Ondje nađe nekog Židova, imenom Akvilu, rodom iz Ponta (Dj 18,1).
Akvila, dakle, ode najprije u Rim, vjerojatno iz trgovačkih razloga, gdje uze Priscilu za ženu. Kada primiše kršćanstvo? Možda oboje u carskome Rimu upravo iz ruku Petra apostola 40-ih godina I. stoljeća. Ako im Petar podijeli krštenje, vjerojatno ih on i vjenča! Mješoviti brak: on židovske religije, ona poganske, sada postadoše novi vjernici, nova stvorenja, kršćani. Više naučiše od sv. Petra nakon vjenčanja nego prije vjenčanja. I čuše evanđeoske pouke i kršćanske nauke. I zapamtiše ih.
Ali novi bračni par ne imade sreće ostati u Rimu u obiteljskoj kući. Carski im dekret omogući da se dadnu na malo dulje „bračno putovanje“ na nemirnu moru života.
– Samo onaj koji zna što znači ostaviti kuću i u kući sve, a uzeti zavežljaj u ruku ili oko pasa pa u nepoznato, da se spasi živa na ramenu glava, taj može razumjeti ove prve kršćanske prognanike. Njega carski dekret progoni jer je židovske nacije i vjere. A Priscila je vjerna supruga koja se ne odvaja od svoga muža Akvile ni u dobru ni u zlu, ni u zdravlju ni u bolesti, kako se bijahu zakleli na Evanđelje na dan svoga vjenčanja.
Iz Rima u Korint
Naše pobožne novoobraćenike na kršćanstvo, Akvilu i Priscilu, prvi put susrećemo u zajedničkom nastupu u Korintu kada Pavao 51. godine na svome Drugom apostolskom putovanju stiže u Grčku. Oni bijahu već prispjeli iz Rima malo prije Pavlova dolaska, nakon objave rasnoga dekreta cara Klaudija koji bijaše prognao sve Židove, kršćane i nekršćane, iz glavnoga grada Rimskoga Carstva, godine 49/50.[1] Po zanimanju bijahu proizvođači šatora, kao i Pavao. Čitamo izvješće u Djelima o Akvili,
koji netom bijaše došao iz Italije sa svojom ženom Priscilom, jer je Klaudije naredio da svi Židovi napuste Rim. Pohodio ih je i, kako bijahu istoga zanimanja, ostao je kod njih i radio. Po zanimanju bijahu šatorari (Dj 18,2-4).
Pavao im je u Korintu ne samo dragi gost, nego mu omogućiše i posao. Budući da bijahu šatorari, kao i on, mogaše raditi u njihovu poduzeću i žuljavim rukama zarađivati koru kruha za sebe i za svoje suradnike. Budući da Pavao bijaše izbačen iz sinagoge u Korintu – tà je li svojedobno i sam Isus bio proglašen „persona non grata“ u svim sinagogama u Palestini (Iv 9,22) – apostol prijeđe u kuću nekoga Ticija Justa, obraćenika s poganstva (Dj 18,7). Prijeđe u tom smislu da se ondje, kod Ticija, kršćani i dalje susretahu umjesto u sinagogi, ali stanom, hranom i poslom osta u Akvile oko godinu i pol dana (Dj 18,11). Podstanar i suradnik.
I sami progonjeni samo zato što su Židovi, pomažu progonjena Pavla, Židova. Ne će im to Pavao nikada zaboraviti. A ne će ni oni nikada zaboraviti Pavlovu misionarsku i apostolsku ulogu.
– Samo oni koje je ljuta nevolja gonila znaju za one koje ljuta nevolja goni. Najbolje prognanici prognanike razumiju, pomažu i zapošljavaju. Ove naše prognanike najprije sjedini zajednički zanat, šatorarstvo, a tek onda i kršćanstvo. Zanat im omogući kruh svagdanji, a kršćanska vjera Euharistiju i život vječni.
Iz Korinta u Efez
Kad se Pavao odluči na povratak u Siriju, i njegovi prijatelji Akvila i Priscila pođoše s njime do Efeza. Bračni supruzi tu ostadoše, vjerojatno opet iz ekonomskih razloga. Ali zašto ne bismo mogli pretpostaviti i još veću svrhu: da se tu zadržaše iz evangelizacijskih motiva? Tu im bijaše prigoda susresti se s rječitim govornikom Apolonom, izvanredno upućenim u Sveto Pismo. Njega čak malo bolje poučiše „Putu Gospodnjem“, jer mu nedostajahu pojedine točke kršćanske nauke, osobito s obzirom na Isusovo krštenje i ulogu Duha Svetoga u ekonomiji spasenja. On još uvijek bijaše „ivanovac“, učenik Ivana Krstitelja, i ne bijaše ni čuo da se Otkupljenje već dogodilo i da je Duh Sveti sišao na Gospu i apostole. „Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti“, rekoše Pavlu ona dvanaestorica Efežana (Dj 19,2).
Učenik Priscile i Akvile
U jednoj smo efeškoj sinagogi. Apolon je za propovjedničkim stalkom i po prilici ovako govori: „Ljubljena braćo u Bogu! Sve Sveto Pismo usredotočeno je na Krista, Mesiju pukâ i narodâ. Mesija-Pomazanik donijet će nam poruku Božje ljubavi, koja sažiže ljudska nedjela, a usavršuje ljudska dobra djela. Glas o Mesiji poziva nas na obraćenje ili metanoju, na izlazak iz carstva strasti tijela, požude očiju i oholosti života i na ulazak u kraljevstvo istine i pravde, svetosti i milosti. Ivan Krstitelj bijaše poseban Mesijin Preteča koji je s jordanske obale budio Izrael, krštavao ga vodom na oproštenje grijeha. I mi smo pozvani krstiti se krstom Krstiteljevim da nam se Gospodin smiluje kada dođe u oblacima nebeskim“, zanosno govoraše Apolon Aleksandrinac Efežanima te subote.
Poče on tako smjelo govoriti u sinagogi. Čuše ga Priscila i Akvila, uzeše ga k sebi i pomnije mu izložiše Put Božji (Dj 18,26).
Kada ga, dakle, čuše obraćeni kršćani Akvila i Priscila, ne mogoše odoljeti a da ga ne pozovu u svoj dom na objed i prijateljski razgovor. Za ručkom najprije pohvale njegovo biblijsko predavanje i tumačenje u sinagogi, osobito govornički stil izlaganja koji budi i osvaja duše. I zahvale Bogu na tom daru. Zatim ga na veoma diskretan način, osobito gospođa Priscila, upozore na već dogođeno utjelovljenje Sina Božjega, na već ostvarene novosti Isusova Evanđelja, na njegovo krštenje Duhom Svetim, na njegovu smrt i uskrsnuće, na njegove apostole i njihovo propovijedanje. Bijaše to velika novost za Apolona. Sve pozorno upijaše zahvaljujući obitelji s kojom se istinski sprijatelji. Sasvim je moguće da mu kao katekumenu i Ivanovu učeniku Akvila podijeli sakrament krštenja prije nego Apolon pođe u Korint po njihovoj pisanoj preporuci (Dj 18,24). Ova nam činjenica kazuje da Akvila i Priscila bijahu kršćani žive vjere, uvijek spremni na odgovor svakomu koji od njih zatraži obrazloženje nade koja je u njima (1 Pt 3,15).
Akvilin dom posta sastajalište kršćana u Efezu, gdje bijaše i Apostol narodâ u vrijeme svoga trogodišnjeg boravka u gradu i okolici. Pišući odatle Prvu Poslanicu Korinćanima, 57. godine, Pavao kaže:
Pozdravljaju vas mnogo u Gospodinu Akvila i Priska zajedno s Crkvom u njihovu domu (1 Kor 16,19).
Ne treba posebno dokazivati da je Priscila istovjetna Priski, jer se naizmjence spominje i jedna i druga forma imena. Ovdje je jasno napisano da im je kuća bila domaća Crkva, zborište kršćana u Efezu, pravi duhovni i pastoralni centar. Eto konkretna njihova zauzimanja za konkretnu Crkvu.
– Gle kako se dvoje kršćanskih laika staviše u službu mjesne Crkve! Primjer za sve buduće generacije u Crkvi.
Svima se radovahu, u svemu se osjećahu sretni i drugima nastojahu prenijeti tu sreću. Možda ih samo jedna muka spopadaše: bijahu bez vlastite djece. Zato svu svoju ljubav usmjerivahu na Crkvu Božju, vjernike Kristove. Svoju kuću dadoše za Crkvu u Rimu, u Korintu, evo sada i u Efezu.
Iz Efeza u Rim
Kada se malo stiša vjetrina i prašina, vjerojatno se opet iz trgovačkih pobuda obitelj iz Efeza preseli u Rim. Pavao, naime, piše iz Korinta, 58. godine, Rimljanima i pozdravlja poimence 25 osoba. Među njima najprije Prisku i Akvilu, koje kuje u zvijezde:
Pozdravite Prisku i Akvilu, suradnike moje u Kristu Isusu. Oni su za moj život podmetnuli svoj vrat; zahvaljujem im ne samo ja, nego i sve Crkve pogana. Pozdravite i Crkvu u njihovoj kući (Rim, 16,3-5).
Kada i gdje se to dogodilo da su „podmetnuli“ svoje vratove ili glave za Pavla, nije jasnije naznačeno. Tumači se doumljuju da bi to moglo biti u Efezu u vrijeme one teške pobune koju je vodio efeški srebrenar Demetrije (Dj 19,23). Vjerojatno su otišli u gradsku upravu i molili da se stanje smiri. I da apostol bude slobodan u propovijedanju. Ako treba u zatvor, oni će, njih dvoje kršćana! Gradskomu tajniku nije nedostajalo razbora, možda upravo intervencijom Akvile i Priscile.
Pavao iskazuje Priski i Akvili veliku zahvalnost barem triju Crkava oblikovanih iz poganskoga svijeta, između njih svakako one u Korintu, Efezu i Rimu, kao što već navedosmo. A Pavao veli još opširnije: „i sve Crkve pogana“. U njihovoj maloj kući nalazi se opća velika Crkva!
– Kada imaš ovakve vjernike, koji su kadri za te i glavu dati, ne znaš kako bi im zahvalio. Nije ni Pavao znao. Ostavio im je divnu uspomenu u Svetome Pismu. Kanonizirao ih.
Ovdje je dobro prisjetiti se uopće običaja pozdravljanja. I više od običaja. Pavao, rekoh, pozdravlja 25 osoba u Rimskoj Crkvi, imenito (Rim 16,3-16). Valjda i ne bijaše više kršćanskih obitelji. Sve ih spomenu poimence, osobno ili obiteljski. Ne bijaše mu žao pergamene. A nitko mu ne bi zamjerio da napisa samo jednu rečenicu: Pozdrav i cjelov u Kristu svoj braći i sestrama u Rimu, koji se sastaju u Priskinoj i Akvilinoj kući! On, međutim, nabraja svakoga po imenu. Muško, žensko. Pozna on i Petra – Kefu, ali njega ne spominje, jer ga vjernici čuvahu da ga poganski Car ne ubije. Još jedna: on nabraja i sedmoricu svojih suradnika koji pozdravljaju kršćane u Rimu, a među njima i „ja, Tercije, koji napisah ovu poslanicu“ (Rim 16,22). Pavao još od Damaščanskog bljeska bolovaše na očima (usp. Gal 4,15).
Iz Rima u Efez
Ovu migrantsku obitelj opet vidimo u Efezu, kamo dospje iz Rima. Iz kojih motiva, ne znamo. Progon ili trgovina? U svakom slučaju Pavao ih iz Rima pozdravlja u Poslanici Timoteju, kojemu piše u Efez:
Pozdravite Prisku i Akvilu (2 Tim 4,19).
Prisku stavlja na prvo mjesto kao i u Poslanici Rimljanima (16,3). Gospođi sigurno bijaše drago kada vidje svoje ime na prvome mjestu. Bijaše izvrsna domaćica, ugledana žena, radosna i ponosna kršćanka.
Smrt
Iako ima više verzija o njihovoj smrti, čak do mučeništva, bilo u Rimu ili u Efezu, čini se da je najvjerodostojnija ona koju prenosi Rimski martirologij: da su završili ovozemni tijek prirodnom smrću u Efezu. Spomendan 8. srpnja:
U Maloj Aziji sveti Akvila i Priscila njegova žena, o kojima se piše u Djelima apostolskim. Drugo nam ne rezultira osim da je oboje svetih supružnika sveto živjelo do kraja svoga života.[2]
Zaključak
Na svršetku sažimamo u nekoliko točaka kršćanska obilježja ovih vrijednih supružnika iz apostolskoga razdoblja.
Prvo, Providnost ih Božja sastavi u bračni jaram – conjugium i znači upregnuće u jaram, supružništvo.
Drugo, Rim im bijaše i krsna kupelj i vjenčana svadbena dvorana.
Treće, bijahu, očito, vrlo snalažljivi u životu. Kada ih progone iz jednoga grada, bježe u drugi, sigurniji, i sa sobom nose svoj zanat šatorarski. Tako od jednoga prvaka apostolskoga, Petra, dolaze k drugomu prvaku, Pavlu. I obrnuto.
Četvrto, Pavla, također šatorara, u Korintu uključiše u svoje malo poduzeće.
Peto, kada vidješe da bi se Pavlu moglo nešto tragično dogoditi, u Korintu ili u Efezu, nije bitno, ne ustezahu se podmetnuti svoje vratove za njega. Nema veće ljubavi od ove: da tko podmetne glavu svoju za drugoga…
Šesto, gdje se god nađoše, odmah staviše svoju kuću, glavnu dvoranu, za okupljanje kršćanske zajednice, za sv. Misu, i za vjerničke sastanke.
Sedmo, obitelj se osobito pokaza u diskretnoj misiji, pouci jednoga od znamenitijih propovjednika prvoga kršćanstva, Apolona Aleksandrinca.
Osmo, ne dade im Bog, čini se, od srca poroda, ali im dade srce veliko poput Korinta i Ponta, Efeza i Rima. Kao što u vlastitu kuću primahu cijelu mjesnu Crkvu vjernika, tako u srcu doživljavahu opću Crkvu Kristovu.
– „Akvila i Priska, koliko imate djece?“ upita ih jednom sasvim slučajno neka novopridošla žena kršćanka na kršćanskoj agapi u Rimu.
– „Imamo punu crkvu“, odgovoriše u jedan glas.
Točno tako i toliko!
Opširniji prikaz u: Znamenita imena iz apostolskih vremena, Mostar, 2008., str. 209-219.
[1] Suetonius, Claudius, 25. Rimski povjesničar kaže da su nemiri nastali zbog nagovaranja nekoga Chrestosa (Christus-a?).
[2] Martyrologium Romanum: „In Asia Minore sanctorum Aquilae et Priscillae uxoris eius, de quibus in Actibus Apostolorum scribitur. Aliud nobis non constat nisi quod ambo ss. coniuges sancte usque ad extremum vitam suam traduxerunt“, u: Bibliotheca Sanctorum, II., str. 326-327, citat: 327.
