Tinejdžeri. Ništa loše u tome

Nigdje se u Bibliji ne čita da su Isusovi učenici „tinejdžeri“. To nije moguće, jer je riječ nastala tek u XX. stoljeću.[1] Postoji li nešto poput „tinejdžerstva“? U svakom slučaju to će se teško naći u kojem rječniku.[2] S druge strane, adolescencija hoće. Ali to je više tehnički pojam. U svakom slučaju, to je nešto što među netinejdžerima često izaziva negativne asocijacije.

Svakako Biblija o tome promišlja drukčije. Pavao vrlo odlučno kaže:

„Nitko neka ne prezire mladost“ (Prva Timoteju 4, 12).

Zatim kaže da im trebamo biti uzor u riječim, u ponašanju, u ljubavi, u vjeri i čistoći. Međutim, tu jest problem u našim zapadnim stranama. Uče od slavnih na YouTubeu i od svojih prijatelja koji također ne znaju sve. A što se tiče vjere, kako vjera može rasti ako im nitko ne pruži istine na kojima se vjera temelji?

Uz nekoliko iznimaka, Isusovi učenici bili su tinejdžeri. To bi vas moglo iznenaditi. Apostoli, tinejdžeri! Isus nije imao niska očekivanja od njih. I ti su učenici živjeli u doba propadanja, ali Isus je vidio njihove velike mogućnosti. Isus je bio učitelj. Učitelj ne bi bio učitelj da nema učenike. Ljudi koji djeluju kao učitelji i okupljaju skupinu učenika oko sebe bili su uobičajena pojava u Palestini, ali i u helenističko doba. Grci su odavno poznavali skupine učitelja i učenika. Učenici su uživali u pouci o učenju i životu slušajući ga i provodeći vrijeme s učiteljem. Ivan Krstitelj imao je učenike, kao i farizeji. To naukovanje djelovalo je kao svojevrsna druga obitelj za učenike. Učenici su po definiciji bili mlađi od učitelja. Židovski učenici uglavnom su bili dovoljno mladi da ne budu u oženjeni i da nemaju roditeljske odgovornosti, a dovoljno stari da mogu čitati i da ne budu na teret skupini. Židovski dječak smatrao se odraslim kada bi navršio 13 godina (bar micva). Tada je bio dovoljno star da bude jedan od deset ljudi potrebnih za osnivanje sinagoge. Od njega se očekivalo da bude sposoban dovoljno dobro čitati Pisma kada ga u sinagogi na to pozovu.

Iz toga možemo zaključiti dvije stvari o dobi Isusovih učenika. Imali su najmanje 13 godina, ali manje od 30 (dob koju je Isus imao kada je počeo poučavati). Kao što je spomenuto, učenici su bili mlađi od svoga učitelja i proveli su tri godine s Isusom, otprilike isto koliko suvremeni student provede u četiri godine (uključujući ljetne praznike) na sveučilištu ili veleučilištu.

Tinejdžere se često opisuje kao natjecateljski nastrojene, tvrdoglave, samouvjerene, nesigurne, nepromišljene, tjelesno jake i željne učenja. Prepoznajem to među mladićima u svojoj nogometnoj ekipi. Glasni, ali i vrlo društveni; tvrdoglavi, ali i željni učenja; dobri gosti, ali ih se ponekad i jako umoriš; sve u svemu ugodno društvo. To omogućuje ugodne razgovore. Ponekad vrlo ozbiljne.

„Moliš li se ikada za nas?“ upitao je jedan od mojih igrača prošle sezone samo tako iznenada tijekom poluvremena.
– „Da.“
„Za pobjedu?“
– „Ne.“
„Da svi postanemo svetci?“
– „Ne.“
„Što onda?“
– „Da ne upadnete u nevolje.“
Potom je nastao muk. Sve dok jedan od njih nije vrlo ozbiljno primijetio da bih to svakako trebao nastaviti. Što doista i činim. Život ponekad može postati jako težak za te mladiće.

Današnji tinejdžeri nisu toliko drukčiji od tinejdžera koji su se družili s Isusom. Pogledajmo čime se odlikuju tinejdžeri.

Natjecateljski nastrojeni

Dok su Isus i njegovi učenici putovali u Kafarnaum u Galileji, među učenicima je nastala prepirka o tome tko je od njih najveći. Isus čuje njihov razgovor, ali čeka da stignu do kuće i onda ih pita o čemu su putem razgovarali. Odgovaraju donekle sa stidom, ali Isus koristi prigodu da im jasno dâ do znanja: tko god želi biti najveći, mora se učiniti malim. Uzima dijete u naručje i objašnjava im što je poniznost i kamo vodi ta krjepost.

Nepromišljeni

U raznim prigodama učenici pokazuju da su jako iznenađeni onim što Isus naučava. Gotovo u očaju pitali su: „Tko se onda može spasiti?“ kada im je Isus rekao da će bogati teško spasiti. Po njihovom doživljaju bogatstvo je više znak da je Bog dobrohotan prema bogatim ljudima. Tinejdžeri se rado izjašnjavaju kada se s nečim ne slažu. Zar ne?

Samouvjereni

Tinejdžeri mogu biti vrlo nesigurni, ali i vrlo samouvjereni. Kad je Isus pitao Jakova i njegova brata Ivana mogu li se „krstiti krštenjem kojim će se on krstiti“, Isus je govorio o patnji koja ga čeka. Braća su odlučno odgovorila: „Da, možemo.“ Isus je rekao kako će to doista moći učiniti, iako oni nisu razumjeli posljedice.

Kada je Isus odlučio otići u Judeju, iako je On znao što Ga tamo čeka, Toma je samouvjereno rekao: „Hajdemo i mi s Njim da ondje s Njim umremo!“ Petar je bio uvjeren da može slijediti Isusa do gorkoga kraja i da Ga se nikada ne će odreći.

Ogorčeni

Tinejdžeri su mladi i nisu uvijek sposobni suosjećati s mislima, pobudama, okolnostima i čuvstvima drugih ljudi. Stoga su skloni prilično brzo suditi drugima. To redovito susrećemo među Isusovim učenicima. Najveći izljev bijesa vidimo u Jakova i Ivana kada je postalo očito kako im Samarijci ne će dopustiti da prođu kroz njihovu zemlju na putu za Jeruzalem. Dva su brata predložila da Isus prizove pakleni oganj na te Samarijce, baš kao što je to nekoć učinio Ilija. To bi ih naučilo pameti, te užasne Samarijce. Takvo nepromišljeno, nestrpljivo ponašanje viđamo češće. Kao onaj put kada je žena Sirofeničanka neprestano navaljivala na Isusa, a učenici su Ga nagovarali da joj udovolji jer je dosadna, viče za njima. To su isti oni učenici koji su htjeli udaljiti roditelje nametljive djece. Po njihovu mišljenju Isus je imao druge stvari na umu. To je jedan od rijetkih puta kada se Isus naljutio. Ne na tu djecu, nego na svoje učenike: „Pustite dječicu neka dolaze k Meni i ne priječite im“.

Tjelesno jaki

Isus je bio putujući učitelj. Procjenjuje se da je tijekom tri godine javnoga života proputovao oko 4000 km. Pješice, dakako. Učenici koji su Ga pratili morali su biti u dobroj tjelesnoj spremi. Osobito uzevši u obzir kako katkada nisu imali što jesti. Vjerojatno im je trebalo i više sna nego Isusu. Mladići u rastu jednostavno trebaju više sna nego odrasli. U Maslinskom vrtu Isus ih ne može održati budnima, čak ni nakon što ih je izričito zamoli da bdiju i mole s Njim.

Najmanje četverica tih mladića bila je naviknuta na težak tjelesni rad. Mogli su vući velike mreže pune ribe na brod, a mogli su rukama napinjati i velika jedra svojih ribarica tijekom olujnoga vremena. Zamislite! Nisu to bili ćelavi starci s bradama, kako su ih slikari nekad radije prikazivali. Isusu su bili potrebni mladići koji su mogli putovati na velike udaljenosti po neravnu tlu i na kraju propovijedati evanđelje svim narodima i krajevima, podnoseći pri tom mnoge protivštine i progone. To zahtijeva ne samo umnu upornost, nego i duhovnu i tjelesnu snagu.

Željni učenja

Mladi ljudi žele steći znanje, osvojiti svijet, steći nova iskustva. Isusovi učenici dobri su primjeri za to. Jednostavno su pitali za značenje prispodoba koje im je Isus ispričao, a oni nisu imali pojma što bi o njima mislili. Isto tako željeli su znati o oprostu o kojem je Isus često govorio. Da, koliko se puta mora nekomu oprostiti? U nekom trenutku jednostavno mora prestati. Ili ponekad ne. Također su Ga pitali o budućnosti Jeruzalema i o Isusovu povratku. Nadalje, htjeli su znati zašto je Ilija morao djelovati prije Isusova dolaska. Kad je Isus rekao da će se vratiti Ocu, htjeli su znati gdje je to i zašto ne mogu ići s Njim i zašto svijetu nije jasno dao do znanja tko je On.

Bilo je puno toga što učenici nisu razumjeli. Pitali su se među sobom: „Što On zapravo time misli?“ Ponekad bi Ga potpuno krivo shvatili, bili su zbunjeni ili su Njegove riječi shvaćali previše doslovno, jer nisu razumjeli duhovni kontekst. Ukratko, sasvim normalno ponašanje tinejdžera. Za Isusa to uopće nije bio problem. Uostalom, On ih je izabrao da Ga u konačnici navješćuju.

Potrebni duhovnoga sadržaja

Unatoč svom njihovom normalnom, ako ne i burnom ponašanju, učenici su imali žarku želju ili bolje rečeno potrebu za duhovnošću, za odnosom sa svojim Stvoriteljem. Željeli su da ih Isus nauči moliti. Tražili su da im se poveća vjera. Filip je zamolio Isusa: „Pokaži nam Otca i ništa nam više ne treba.“ Krenuli su puni oduševljenja kada ih je Isus zamolio da navješćuju Evanđelje i da u Njegovo ime liječe bolesne.

Barem je jedan od učenika jasno tražio da dozna istinu bez svake sumnje. Bio je to Toma. Tomi je rečeno da se Isus ukazao njegovim suučenicima. U živom tijelu. Toma nije bio tamo. Dvije stvari je znao pouzdano. Isus je zbilja bio mrtav (nitko ne preživi rimsko pogubljenje). I više ne naletiš na nekoga tko je mrtav. Ukratko, uopće nije vjerovao. Toma je htio vidjeti dokaz. Iznesite dokaze, pokažite ih! Sumnjičavost uopće nije loša stvar. Tražiti sigurnost o Isusu koji je umro i uskrsnuo nije nerazumno pitanje.

Vjernici jednostavno nisu glupi da tek tako, bez razmišljanja prihvaćaju stvari. Nisu praznovjerni, niti su uopće nerazumni. Ne moraš pristajati na nešto što je protivno pameti, suprotno razumijevanju. To što postoje stvari koje nadilaze razumijevanje, to je nešto drugo. Vjeri se mora dati prilika da raste. To zahtijeva vrijeme. Postavljanje pitanja. Vidi što se događa, čuj što se govori, razmisli. Čak su i Isusovi učenici koji su bili s Njim tri godine i koje je On sâm poučavao trebali neko vrijeme.

Što je onda s Petrom?

Petar je onaj koji se najčešće spominje u evanđeljima. Nedvojbeno je bio najstariji među učenicima. On je vjerojatno i onaj ograničeni koji je oženjen. Njegova se žena ne spominje u Bibliji, ali se spominje njegova punica. Isus ju je ozdravio. Isusovi su učenici toliko iznenađeni Isusovim učenjem o rastavi braka da je njihov odgovor bio kako je onda bolje uopće se ne ženiti. Takvo se tumačenje ne očekuje od nekoga tko je već oženjen. Usput, ljudi su se u to vrijeme ženili u mladoj dobi.

Petar je znao biti prilično nagao. On propituje Isusa češće nego drugi. Mlađi su učenici možda rado prepustili riječ starijemu i pustili toga Petra da hoda po moru na Isusov nalog, da odbije da mu Isus opere noge, da prizna svoju grješnost, da pripremi Posljednju večeru, da prvi uđe u prazan grob i da izjavi svoju odanost: „Ti si život vječni.“

Postoji još jedan razlog za sumnju kako je Petar bio najstariji, jer su samo Isus i on bili dužni plaćati hramski porez. Mlađim učenicima poreznici, porezne vlasti, uopće se nisu obraćali. Muškarci stariji od dvadeset godina bili su dužni plaćati porez. Stoga je razumno pretpostaviti da su samo Isus i Petar bili oporezovani, a da su ostali stoga bili tinejdžeri.

A što je s Ivanom?

Ivan je nazvan ljubljenim učenikom. Vjerojatno je bio najmlađi, iako tek dovoljno star da pomogne svomu ocu Zebedeju u ribarskom poslu. Možda je dobivao Isusovu dodatnu pažnju zbog svoje dobi. Ivan je bio i jedini učenik koji je, zajedno s nekoliko žena – uključujući svoju majku Salomu i Isusovu majku Mariju – slijedio Isusa na Njegovu Križnom putu. Budući da je bio samo dječak (on se jedini prikazuje na svim slikama bez brade), Isusovi neprijatelji nisu ga smatrali opasnim i mogao se slobodno kretati među ljudima. Nakon što se Isus ukazao Petru poslije uskrsnuća i imenovao ga prvim među apostolima te nagovijestio smrt kojom će Petar umrijeti, Petar je upitao Isusa kako će Ivan proći, izražavajući svoju zabrinutost za dječaka.

S mladošću će biti sve u redu. Kada bismo ih samo shvatili ozbiljno i zauzeli se za našu stvar.

nizozemski izvornik

[1] Prevoditeljska napomena. Brojevi 13 do 19 u engleskom završavaju na -teen, pa je kao zajednički nazivnik za njih godine 1913. u engleskom skovana riječ teenager. Ona i njezina posuđenica u hrvatskom tinejdžer označava dječaka (mladića) ili djevojčicu (djevojku) uzrasta od 13 do 19 godina. Skupna hrvatska riječ za njih je mladež.

[2] Prevoditeljska napomena. Engleski teenagerism, hrvatski tinejdžerstvo, tinejdžerizam ili tinejdžerski duh odnosi se na tinejdžere koji prolaze krizu želje za odraslošću osjećajem da se prema njima ne postupa pravedno, jer „nije i ne može sve biti po njihovom“ pa znaju imati nasumične izljeve bijesa. Bliskoznačnice su mladost, pubertet i adolescencija.