Tragom djela i misli apostola Pavla (2)
Susret s kršćanima
Povratak u Jeruzalem
Premda je dolazio iz znamenitog cilicijskog grada Tarza, povratak u sveti grad Jeruzalem uvijek je u Savlu budio posebne osjećaje i bio izniman događaj. Osim što je ovom gradu, u sjeni Hrama, proveo svoje najljepše mladenačke godine rastući u dobi i revnosti prema Zakonu, od čega je prošlo već nekoliko godina, taj grad, simbol stradanja, bio je središte Izraelovih nadanja. Nekoliko godina izbivanja bilo je i malo i mnogo. Bilo je mnogo jer je u njemu ostala duboka čežnja koju je gajio prema ovom gradu, a premalo da bi se ipak mogla dogoditi neka radikalnija promjena, mislio je u sebi, jer u međuvremenu nije čuo da se u ičemu društveno-političko stanje promijenilo. Kuće, ulice, trgovi, pa i sveti Hram je ostao isti, sjajan kao i uvijek. Puk i građani, domaći i hodočasnici, živjeli su svoju svakodnevnicu pod budnim okom mrskih Rimljana. No ispod takve naoko mirne fasade, krilo se mnogo nemira koji se dogodio u posljednje vrijeme.
Za to malo vremena što je izbivao dogodilo se je mnogo toga, o čemu je tek čuo iz usputnih priča i rasprava koje su kružile po židovskim zajednicama u dijaspori, no ovdje se mogao u to osvjedočiti na licu mjesta. Osjetio je da u gradu pušu neki drugi religiozni vjetrovi, da se događa svojevrsno vrenje i previranje. Pojavile su se neke nove nauke koje propovijedaju i šire neuki galilejski ribari i njihovi sljedbenici. Koliko je mogao povezati, stvari su se počele događati godinu-dvije nakon što je završio rabinske studije u Gamalijelovoj školi i vratio se u rodni grad. U to vrijeme se u Palestini pojavio rabin imenom Isus koji je tri godine naučavao po sinagogama, a naročito u jeruzalemskom hramu. Oko sebe je imao šačicu istomišljenika, neukih ribara, žena i priprostog puka. Okosnica njegova nauka ticala se same biti židovske religije. On je za sebe tvrdio da je obećani Mesija – Krist, da je Sin Čovječji, ali što je, bilo najskandaloznije, da je i Sin Božji. Takva tvrdnja ne samo da je graničila s hulom na Boga, nego je doista bila najveća hula koju je čovjek mogao izgovoriti, iz čega se dade zaključiti da su veliki svećenici i starješine dobro postupili što su tražili od rimskog namjesnika Pilata da ga razapne.
Postoje važne stvari s kojima se ne može igrati ni šaliti, pa je razumljivo da je i taj Nazaretski rabi izgubio glavu na križu jer se poigravao svetinjama s kojima se nijedan Židov ne poigrava. Ali što je najzanimljivije, smrt toga rabija nije bila kraj, nego početak tih previranja. Najljepše je nastupilo nakon što su njegovi učenici ustvrdili da je uskrsnuo, što graniči s nemogućim. Doista, stvar je kristalno jasna i većina učitelja i narodnih starješina se slaže sa zaključkom: Sljedbenike tog Isusa koji se drznuo proglasiti Kristom i Božjim Sinom doista treba progoniti i spriječiti da ne odvrate cjelinu naroda od vjere otaca, te protiv njih, koji su da sada imali prilično uspjeha, treba poduzeti sve moguće mjere, budući da dosadašnje, bičevanja, rasprave i prijetnje, nisu donijele ploda. Pogotovo jer je, kao i kroz cijelu povijest, o vjernosti Božjoj riječi ovisila budućnost naroda.
Susret sa Stjepanom i kamenovanje
Ali ako već Svevišnji nije htio da se susretne s tim rabijem Nazarećaninom, ipak mu je bilo dano da vrlo brzo upozna jednog od njegovih učenika – Stjepana. Tom Stjepanu nije se mogla zanijekati hrabrost na jeziku, međutim ima uvijek hrabriji od hrabrijega. Ako se on nije bojao iznositi istine protivne predaji koju su čuvali svećenici i pismoznanci, ako se nije bojao tumačiti na svoj način stare proročanske navještaje, trebalo je pokazati da ima onih, mladih i gorljivih, koji će takvim drznicima istom odvažnošću zatvarati usta, iskorjenjivati ih kao korov iz obećane zemlje Božjeg naroda.
Slušajući Stjepana Savao je imao prigodu čuti mnogo toga staroga i tradicionalnoga. Nije mu bilo nepoznat sadržaj koji je Stjepan iznosio, a ticalo se povijesti židovskoga naroda i Božjeg djelovanja. No imao je i nešto novoga i neobičnoga, nešto što nije imao prigode čuti prije. Taj čovjek je govorio s takvim optimizmom i radošću, neka je silina izbijala iz njega kao da je bio fanatik. U raspravi je bio tako vješt da mu nisu mogli stati na kraj toliki rabini iz sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca i Aleksandrinaca, ali niti oni iz Cilicije i Azije. No i za takve ima lijeka, mislio je u sebi Savao. Fanatike poput njega je, bez daljnjega, trebalo spriječiti da ne idu dalje, da ne šire svoje krivovjerje i da ne zaluđuju narod.