Ukazanje učenicima bez Tome pa s Tomom

Duccio, Dvojenje sv. Tome, 1461.

Uvod

Nakon što se je Isus ukazao Mariji Magdaleni prvoga dana u tjednu rano ujutro, ukazuje se svojim učenicima bez Tome istoga dana navečer. Da su učenici navečer istoga dana skupa, imaju zahvaliti Mariji Magdaleni, prvoj navjestiteljici Kristova uskrsnuća (Iv 20,18), apostolici apostola, kako su je nazivali crkveni oci. Prvo uskrsno okupljanje Crkve u Ivanovu evanđelju zasluga je jedne žene. Isus je i nakon uskrsnuća zadržao svoju praksu iz svoga zemaljskoga života, susreće se najprije s pojedincima, a onda sa skupinom. Sjetimo se njegovih susreta s Nikodemom kao predstavnikom službenoga Jeruzalema (Iv 3,1–21), sa Samarijankom predstavnicom Samarijanaca (4,1–42), s rimskim kraljevskim službenikom, predstavnikom pogana (4,43–54).

Učenici u strahu iza zatvorenih vrata

Uvečer toga istoga dana, prvoga u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: ‘Mir vama!’ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: ‘Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.’ To rekavši, dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im’ (Iv 20,19–23).

Učenici su još uvijek pod dojmom Velikoga petka, u strahu od Židova, iza zatvorenih vrata, potreseni, osamljeni, razočarani, tužni i žalosni. Kao da Marijino svjedočanstvo o susretu sa živim, uskrsnulim Gospodinom u njima nije ostavilo nikakva traga. Dobro je za našu vjeru uočiti to njihovo stanje i njihovo raspoloženje. To je znak da oni nisu, kako su subjektivisti mislili, i još uvijek misle, tvorci Isusova uskrsnuća. To njima uopće ne pada na pamet.

Uskrsnuli Krist ulazi kroz zatvorena vrata

U beznađe svojih učenika dolazi sam Isus, stane u sredinu i reče im: Mir vama! (Iv 20,19). Mir je prvi uskrsni dar kojim uskrsnuli Krist obdaruje svoje uplašene učenike. To im je u tom trenutku i najviše trebalo. To je onaj mir o kojem je on na Oproštajnoj večeri govorio i obećao da će im ga ostaviti (Iv 14,27). U proslavljenom tijelu ušao je kroz zatvorena vrata. Nije više podložan zakonima prostora i vremena. Pokaza im svoje ruke i bok. Vječna uspomena od onih koje je ljubio do kraja! Probodene ruke i probodeni bok potvrđuju istovjetnost uskrsnuloga Krista s raspetim Isusom, ista osoba, a različit način bivovanja. Prepoznavši ga po tragovima iz prijašnjega života, učenici se obradovaše i povjerovaše. Ostvaruje se obećanje s Oproštajne večere: Ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće (Iv 16,20–22).

Poslanje učenika

Obdareni mirom, radošću i vjerom postali su spremni da prime poslanje koje će im povjeriti. Stoga im ponovno reče: ‘Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.’ To rekavši, dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im’ (20,19–23). Poslanje učenika istovjetno je s Isusovim poslanjem, nastavak njegova poslanja kroz povijest do njegova ponovnoga dolaska u slavi. Da bi učenici to poslanje mogli vršiti, dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga. (Iv 20,22–23). Dahne u njih! To je izraz koji se u Novom Zavjetu nalazi samo ovdje i nigdje drugdje, a začuđuje da ga je Ivan i ovdje upotrijebio, jer kad Isus u Ivanovu evanđelju govori o Duhu Svetome, onda se obično služi glagolima dati (Iv 14,16) ili poslati (14,26; 15,26; 16,7), a nikada dahnuti. Očito da je Ivan pred sobom imao Stari Zavjet, koji se tim izrazom služi samo na dva mjesta: Prvi put u knjizi Postanka kod stvaranja čovjeka:

GOSPODIN, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša (Post 2,7)

i drugi put u proroka Ezekiela kad mu je Bog pokazao dolinu punu suhi kostiju i rekao:

Prorokuj duhu, sine čovječji, prorokuj i reci: Ovako govori GOSPODIN Bog: ‘Od sva četiri vjetra dođi, duše, i dahni u ova trupla da ožive!’ (Ez 37,9).

U oba slučaja radi se o stvaranju i oživljavanju mrtvih. Tako se i ovdje radi o novom stvaranju i novom rađanju čovjeka od Duha, o čemu je Isu govorio u razgovoru s Nikodemom (Iv 3,3–8).

Svojim dahom Isus je svojim učenicima predao Duha Svetoga i time ih preporodio i osposobio da nastave njegovo poslanje u što spada i opraštanje grijeha: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im’ (20,19–23). Time je uskrsnuli Krist na sam dan Uskrsa svoju Crkvu obdario sakramentom pokore, odnosno pomirenja. Tako je Isus, prema Ivanovu evanđelju, započeo svoje poslanje kao Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta (Iv 1,29) i završava ga dajući svojim učenicima vlast da u njegovo ime opraštaju grijehe svima koji povjeruju, a uskrate onima koji ne povjeruju.

Isusov susret s Tomom

Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: Vidjeli smo Gospodina! On im odvrati: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati. I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: ‘Mir vama!’ Zatim će Tomi: ‘Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.’ Odgovori mu Toma: ‘Gospodin moj i Bog moj!’ Reče mu Isus: ‘Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!’ Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu. (Iv 20,24–31)

Slučaj sv. Tome pokazuje da Isusovi učenici nisu bili lakovjerni. Vjerovati u uskrsnuće nikada nije bilo lako. Bilo je Židova u Isusovo vrijeme, poput saduceja, koji ne samo da nisu vjerovali u uskrsnuće mrtvih, nego su se tome čak i rugali (Mk 12,18–27). Oni pak koji su, poput farizeja, vjerovali, vjerovali su u opće uskrsnuće na kraju vremena. Sjetimo se Marte u razgovoru s Isusom, koji joj reče da će uskrsnuti njezin brat Lazar, a ona njemu:

Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću u posljednji dan (Iv 11,24),

a on njoj:

Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. (Iv 11,25–26a)

Nakon tih riječi Isus upita Martu, a preko nje svakoga od nas:

Vjeruješ li ti to? (Iv 11,26b)

Blago onome tko s njom može odgovoriti:

Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet (Iv 11,27).

Zašto Tome nije bilo kod prvoga Isusova ukazanja učenicima, ne znamo. Možda se još nije mogao pomiriti da Isusa, kojega je toliko volio i za kojega je bio sprema život svoj položiti, među živima nema. Možda se, za razliku od ostalih apostola, nije bojao Židova, pa je imao hrabrosti izići van da nasamo razmišlja o svemu onome što se s ljubljenim Učiteljem dogodilo. Hrabrost je pokazao, kad je Isus naumio poći u Judeju da uskrisi prijatelja Lazara, a Židovi tražili da ga pogube, a on odvažno pozva suučenike:

Hajdemo i mi da umremo s njime (Iv 11,16).

Kad se Toma iz svoje osamljenosti konačno vratio u svoju zajednicu, posvjedočiše mu učenici: Vidjeli smo Gospodina. On, kako inače ne bijaše lakovjeran, uzvrati: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati (Iv 20,25).Tomi za vjerovanje nije dovoljno svjedočanstvo drugih, nije dovoljno ni da sam vidi Gospodina, oči mogu prevariti, on traži za veću sigurnost da rukama opipa, da stavi svoje prste u mjesto čavala i svoju ruku u njegov bok.

Ukazanje osmoga dana

Nakon uskrsnuća proslavljeni Krist je na nevidljiv način trajno prisutan sa svojim učenicima, što se vidi iz činjenice da je čuo svaku riječ i sve uvjete koje je Toma postavio da bi mogao povjerovati. Osam dana nakon toga učenici su opet zajedno i Toma s njima. Uskrsnuli Krist dođe opet kroz zatvorena vrata, stade u sredinu i reče: Mir vama i odmah se obrati Tomi ispunjajući njegove uvjete: Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran (20,27). Što se je sve odvijalo u Tominoj duši dok je pred sobom gledao uskrsnuloga Gospodina i slušao njegove riječi? Nema potrebe da rukama pipa i prste stavlja u otvorene rane. Obasjan svjetlom Duha Svetoga ispovijeda svoju vjeru kakvu dosad nitko prije njega nije ispovjedio: Gospodin moj i Bog moj (20,28). Gospodin (Kyrios) je drugo ime za Yahwu, koje je bilo zabranjeno izgovarati. Ovdje je Toma svoga Učitelja priznao svojim Bogom. Nakon njegove vjeroispovijesti uskrsnuli Krist gleda u budućnost i na sve one, pa i nas danas, i proglašava ih blaženim jer su u njega povjerovali, iako ga nisu vidjeli: Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! (20,29). To smo mi!

Toma zvani Blizanac

Na početku prikaza o Tomi stoji: Toma zvani Blizanac (Iv 11,16; 20,24; 21,2). Čiji je on blizanac? Tko mu je brat i gdje je? Možda nikada nismo na to pomislili da je za svetoga Ivana Tomin blizanac svaki čitatelj njegova evanđelja i da on svakoga čitatelja želi dovesti do vjeroispovijesti njegova brata Tome i da s njime ispovjedi svoju vjeru: Gospodin moj i Bog moj.