»Svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,13)
Shadow

Uskrsni ponedjeljak

1


Radosno iskustvo Kristova uskrsnuća i s njim povezana nada i vjera u uskrsnuće svakoga onoga tko se priznaje Kristovim učenikom, u ranijim je vremenima bilo snažno naglašeno ne samo u liturgijskom životu Crkve kroz narednih 50 dana nakon Uskrsa, do blagdana Duhova, nego i u svakodnevnom životu vjernika. Može se u tom smislu sa žaljenjem primijetiti kako se danas, pod utjecajem komercijalizacije, otajstvo uskrsnuća vremenski bitno skratilo i gotovo se u praksi svelo na sam blagdan Uskrs i na Uskrsni ponedjeljak. Iako se, dakle, u javnom životu u načelu neće, ili barem neće dostatno govoriti izvan toga okvira o uskrsnom otajstvu, kao vjernici pozvani smo tu radost Kristova uskrsnuća i dalje intenzivno živjeti kroz cijeli vazmeni ciklus.

Na to nas poziva i današnji evanđeoski odlomak (Mt 28, 8-15), koji nam skreće pozornost na temeljne razlike između onih koji su otkrili radost uskrsnoga jutra i onih koji su se potpuno zatvorili mogućnosti prihvaćanja Isusa Krista kao Uskrsloga Gospodina po kojemu je svijet spašen. Tako nam Matej najprije spominje žene koje su u nedjelju ujutro došle pogledati Isusov grob, ali tek što su stigle, ukazao im se anđeo, odmaknuo grobni kamen i rekao im da je Krist uskrsnuo. Žene su potom radosne otrčale učenicima kako bi im prenijele vijest da je Učitelj živ, a dok su išle, u susret im je došao i sam Gospodin, pozdravio ih i uputio ih da prenesu njegovoj braći poruku da dođu u Galileju, jer će ga ondje i oni moći vidjeti.

Isus ih je pozdravio sa: Zdravo!, kako se to obično kod nas prevodi, no zapravo treba imati u vidu kako grč. haire, riječ koja je u izvorniku, znači raduj se, pa ih je dosljedno Krist pozvao da zaborave tugu zbog patnje i smrti svoga Učitelja i da se bezgranično raduju jer je On živ. Takva nada i takva radost ona je koja bi trebala plamtjeti u svakom vjerniku, upravo iz razloga jer je naš Bog živi Bog, Bog koji se ponizio do smrti na križu, ali i onaj koji nam je otvorio vrata vječne radosti. Takvu radost mogu osjetiti samo oni koji su potpuno povjerovali Istini koju su nam prenijele žene s uskrsnog jutra i takvu radost ne mogu uništiti nikakve životne nedaće.

S druge strane, u istom nam evanđelju Matej govori o onima koji su odbacili radost otkupljenosti, a riječ je o starješinama svećeničkim, onima koji su, da bi zaštitili i sačuvali nekakve svoje “istine”, bez imalo razmišljanja lažima i prijevarama odbacili Istinu i tako ostali zatvoreni u svoj svijet mraka i tuge. Oni su, naime, puno novaca dali vojnicima kako bi ovi, unatoč istini kojoj su svjedočili, pronijeli laž da su učenici noću ukrali Kristovo tijelo dok su stražari pozaspali.

Slika je to i svih onih koji ni danas, unatoč tolikim tragovima Božje ljubavi, ne vide i ne žele vidjeti snagu i ljepotu spasenja koje nam je ostvario Krist svojom mukom, svojom smrću i svojim uskrsnućem. Oni nisu i ne mogu biti radosni u punom smislu riječi, jer su zatvoreni u nekakav svoj imaginarni svijet u kojemu nema mjesta niti Kristu koji pati, niti Kristu koji se toliko ponizuje da daje svoj život za nas, a onda niti Kristu koji nam svojim uskrsnućem otvara vrata novog života i vlastitog uskrsnuća.

Uskrsni nam ponedjeljak tako zajedno sa svetim Matejem stavlja pred oči snagu radosti, one radosti po kojoj spoznajemo da smo spašeni, te nas u tom smislu potiče da tu radost pokazujemo kroz cijeli svoj život, a posebno kroz cijelo sveto vazmeno vrijeme.