Vodič za nebo

3


Ponekad i ne mislimo da mi nismo najvažniji u odabiru. Kažemo: “Izabrao sam zvanje svećenika, redovnika ili redovnice.” Ipak, tu nešto ne štima. Isus je rekao sasvim drugačije: “Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas da idete i rod donosite.”

Kad god sebe stavimo u prvi plan ne ispadne dobro.

Bog bira kad mu prepustimo svoj život. On je i jamac našeg uspjeha. Ljudski govoreći, tko bi ovo zvanje izabrao kad smo, kako reče pokojni  velečasni Vajda,  župnik u Miholjcu, “seoski bunar iz kojega piju i ljudi i stoka a u koji može pljunuti tko god i kad god hoće”.

Molitva za zvanja mi se ponekad čini uzaludna, jer Bog zna što mu treba i koga treba pozvati. On to, naravno, ne čini preko pošte nego drugih koji to zvanje imaju i roditelja koji s poštovanjem o svećeništvu govore.

Riječ je o pozivu. Upućen je svima. Nije samo zvanje svećenik i redovnica, i brak je zvanje.

Vidljiva je kriza u oba izbora.

Najdojmljivije stranice Biblije vezane su s poslanjem. “Zovem te da budeš, činiš, djeluješ.” Prihvaćen, kao i kod proroka i apostola, mijenja čovjekov život. Isus reče: “Ako, dakle, tko hoće ići za mnom…” Kršćanski život je poziv, život u Duhu, kako bi rekao Pavao. “Dvoje njih bit će jedno tijelo.” Svima je upućen jer “ima različitih darova…, službi…, učinaka”.

Poziv se “ponekad ne čuje ili se čuje nejasno”, jer je za mnoge mlade pretežak pa je potrebno pitati za savjet i moliti.

Uvjet: “dođi i vidi”, treba i “ostati i upoznati ili odustati”. Bez vjere nema zrelosti, ustrajnosti u započetom.

Odustati nije neka novost. Posumnjati u zvanje i započeti put nije grijeh. Živjeti “nezadovoljni s onim što jesmo” nije izlaz. Pametan čovjek traži rješenje. Lako je savjetovati, teško je odlučiti. Ovo se odnosi i na kršćanski život “na koji smo pozvani” kad nam se besmislenim čine vječno ponavljani obredi Mise, molitve, a zajedništvo o kojem Crkva govori je slabo vidljivo u životu, susret s Kristom neuvjerljiv i površan.

Krize ruše malovjerne u svim zvanjima. Trag od “iščupanog zvanja i razorena braka” ostaje. Boli. Nije se lako odazvati na Isusov poziv.

Potrebna je ljudska zrelost. Isus će reći: “Tko stavi ruke na plug i okreće se, nije mene dostojan.”

Neodlučni kažu: “Ide dokle ide”, a hrabri: “Sve mogu u onom koji me jača.” Krize su u svakom zvanju.

Kolebljivi se kaju, hrabri se bore i traže izlaz, iznova započinju, mole. U zvanju za cio život upuštaš se u “pustolovinu, istraživanje najdubljih tajni svoga, tuđega i Božjega srca” s toliko lijepih obrata, susreta i iznenađenja.

Neki ne ulaze u brak, sjemenište, zbog straha “od neuspjeha”.

Boje se “pogrešnog izbora”. Kako bi bilo unaprijed znati tijek događaja? Kakav bi to bio život lišen istraživanja, uzbuđenja, osvajanja “dalekih prostora do neba”? Ima ih koji “nasjednu” na nagovor okoline, župnika, roditelja.

Odluka “jer to drugi žele” je mogućnost prebacivanja krivnje za neuspjeh na one koji su ih poslali.

Poštenije je priznati: “Mama, ti nisi za sve kriva, neki su izbori bili samo moji”, napisala je djevojka prije samoubojstva. Budi u onome što si odabrao. Ustraj! “Zaveslaj za zaveslajem i najdulja se plovidba okonča”, u suradnji. “Bez mene ne možete učiniti ništa!”, reče Isus.


Nedjelja dobrog Pastira, klanjanje za zvanja. Želim predstaviti Serra klub, vjerničku udrugu, “živi krug”, kako bi rekli naši teolozi uz ostale “žive vjerničke krugove”. Klub za promicanje duhovnih zvanja je samo u Nuštru u nadbiskupiji. Nema ga u rasporedu udruga, iako ga je odobrio i msgr. Marin Srakić – biskup u miru. Čini se mnogima da ono što ne “izađe” iz Đakova ne postoji.

Ništa novoga, bar se tako naizgled čini. Ima novosti u pristupu problemu zvanja, svijesti suodgovornosti za nova zvanja, te duhovnoj i materijalnoj pomoći navjestiteljima Evanđelja. Doduše, nema članarine. Svi slobodni doprinosi su namjenski: za uzdržavanje bogoslova, ministrantske izlete, susrete, duhovne vježbe.

Oni su svojevrsna “jezgra” u kojoj se promišlja (ta je riječ jedna od najčešćih u izričaju), kako pomoći mladim ljudima da “otkriju” zvanje, roditeljima da ga njeguju u krilu obitelji.

U svakoj zajednici ima onih koji su aktivni/pasivni. Aktivne još više aktivirati da bi pasivnima posvjedočili važnost molitve za zvanja.

Za one prve  i za druge teolozi bi rekli da su oni “odgovorni za rast župe, a odgovornost proizlazi iz sakramenta krštenja”.

Kako se izgubilo ono lijepo ozračje vjere u mnogim obiteljima i župskim zajednicama, vjere koja je “rađala zvanja”,  Crkva stavlja u prvi plan male grupe i pojedince. Za njih bi mladi teolozi rekli da su oni “živa, dinamična, razvojna veličina koja svojim životom i djelovanjem uprisutnjuje kraljevstvo Božje”.

Borba za porast zvanja nije u našoj Biskupiji novost.  Odavno su poznate molitve prvih subota, susreti ministranata na dekanatskoj i biskupijskoj razini, otvorena vrata sjemeništa, tiskanje brošura na tu temu, pionirski rad pok. Marka Majstorovića.

Ovaj novi pokret je samo jedna od mogućnosti.

Toliko se naglašavaju smjernice Drugog vatikanskog sabora o općem svećeništvu vjernika utemeljenom na Kristovu svećeništvu, o suodgovornosti za sve pastoralne akcije.

Budući da se to “opće svećeništvo” događa na razini svjedočenja Krista u obitelji, društvu. Naša sinoda je, kako to voli reći naš nadbiskup Đuro, “otvorila prostor suodgovornosti te da bi  radi toga trebalo činiti zaokret s dosadašnjim likom svećenika i sadržajem njegova rada”.

Naravno tajna poziva nije do kraja razjašnjena, kao ni odaziva. Preko nas Bog  otkriva svoj naum. Mi pomažemo pozvanom da otkrije da je pozvan.

Molitva za zvanja ima dvije razine: za one koji su se odazvali i druga za one koji će se odazvati.


ŠTO BI TREBALI ČINITI ČLANOVI SERRA KLUBA?


1. Svaki dan moliti određenu molitvu za duhovna zvanja.

2. Širiti krug molitelja.

3. Upoznati druge s radom kluba i zadacima.

4. Pokazati javno ljubav i zahvalnost  onima koji su prihvatili zvanje.

5. Sjetiti se rođendana, dana ređenja, imendana svećenika i slati čestitke.

6. Mjesečno biti na satu klanjanja za zvanja pred Presvetim.

7. Napraviti “zid pozvanih”.

8. Pozvati svećenika, bogoslova u obitelj, na kavu, ručak. Gajiti osobni odnos.

9. Organizirati dan duhovnih zvanja: od recitacija, do sastava u školi, natječaj za sastav, osobni susret djece i svećenika, časnih sestara u školi. Javne tribine.

10. Serra klub ima samostalan rad i program. Svećenik je samo duhovnik.

11. Organizirati ministrantske susrete, susrete s onima koji imaju “afinitet” prema zvanju.

Na konmcu udruga ima i blagoslov Crkve. Podloga radu je enciklika Ivana Pavla II. Christifideles laici, te statut  blaženog Junipera Serra.

Ustanovljena je, do sada, u četiri srednjoeuropske zemlje: Mađarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj i Austriji. Prvi klub u nas je u Zagrebu osnovan 23. rujna 1993., u Nuštru 8. srpnja 1999. Ja sam kapelan kluba u Hrvatskoj.


TKO BI REKAO


I tko bi to rekao
da ću jednom
dozivati vječnost u kruhu
i vinu žrtvenom,
nekad
dok sam gledao
nebo u vodi,
beskraj
nad šumom
i djevojčice ljepotom
propupale,
tragove Tvoje tražio razasute
u knjigama,
 očima matere moje,
toploj riječi
očevoj,
kad sam učio molitve misne
i vjerovanje
 na latinskom?
Tko bi to rekao dok sam rastao
na ravnici
slavonskoj,
u Vrbanji
Kolodvorska sedam,
pod širokim nebom
satkanim od djetinjstva
i sna?
Tko bi to rekao
osim Učitelja?