Zidovi i kupališta: tako arheolozi potvrđuju Ivana
Jeruzalemske zidine, kupalište Bethzatha i Siloam, posude za čišćenje. Nekoliko detalja iz evanđeoskih izvještaja u moderno su doba potvrdila arheološka otkrića posvjedočujući istinitost evanđeoskih izvješća.
Razlika između „krivotvoritelja“ i očevidca izbija na površinu u potankostima. Iskazivanje prvoga u početku djeluje vrlo dosljedno i uvjerljivo, upravo zato što je stvoreno s jasnom svrhom da se čini vjerodostojnim. Međutim, kako vrijeme prolazi i svjedočanstva se pojavljuju, „nedostatci u proizvodnji“ postaju sve očitiji. Suprotno tomu, istinito svjedočanstvo u početku može izgledati nepotpuno, pa čak i proturječno, ali vrijeme je blagonaklono prema njemu.
Upravo to se dogodilo s evanđeljima. Unatoč svim pokušajima, uključujući i one „teološki“ razrađene, da ih se osramoti kao nepouzdano svjedočanstvo, što više vremena prolazi, to više arheoloških dokaza potvrđuje čak i „najnevažnije“ potankosti evanđeoskih pripovijedanja. Poznato je da kada ljudi ušute, kamenje viče (usp. Luka 19, 40). To su pojedinosti koje su nekako „izmakle“ piščevu peru, jer su posve očite i on i njegovi neposredni primatelji uzimaju ih zdravo za gotovo, ali za povjesničara te pojedinosti postaju najrječitija svjedočanstva o povijesnoj valjanosti spisa.
Prijeđimo odmah na neke konkretne primjere. U pripovijedanju o Muci četvrtoga Evanđelja nalazimo tri takve prosvjetljujuće potankosti u samo nekoliko redaka.
„I noseći svoj križ, izađe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota“ (Ivan 19, 17).[1]
Aorist aktiva ὲξῆλθεν/èxē̃lthen na talijanski se prevodi jednostavnim glagolom kretanja avviarsi (krene, uputi se), iako on namjesto toga ispravnije izražava izlazak: izađe. Točnije, Isus je napustio grad, izašao iz njega, kako bi krenuo prema Golgoti. Zapravo, 20. redak pojašnjava kako „mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada“, a ne u njemu. Konačno, naznaka vrta s novim grobom „na mjestu gdje je Isus bio raspet“ (Ivan 19, 41) dodatno potvrđuje da je mjesto moralo biti izvan grada, jer mjesto pokopa nije moglo biti unutra.
Doista, u Isusovo vrijeme jeruzalemske zidine nisu uključivale onaj dio prostora na sjevero-sjeverozapadu, koji se protezao između vrha Golgote, blizu Vrata suda i grobnoga područja.
Tek je kasnije, 41.–44. godine poslije Krista Herod Agripa proširio zaštitne zidine Jeruzalema da uključuju i prostor na sjeverozapadu. Zabrinut zbog radova na utvrđivanju car Klaudije naložio je prekid radova, koji su kasnije ubrzano nastavljeni uoči izbijanja Židovskoga rata (66.–70.). Dakle, Ivan nehtijući pruža tri naznake istinitosti svoga pripovijedanja.
Od zidina do bazena
Počevši od kupališta Bethzatha, smještena sjeverno od grada, ispod tvrđave Antonia, mjesta čuda ozdravljenja uzetoga, što je opisano u petoj glavi Evanđelja po Ivanu. To je kupalište bilo jedinstven po tome što je imao pet trijemova; neobičnost koja je mnoge navela da posumnjaju u povijesnu vrijednost te naznake, svodeći svako razumijevanje odlomka na njegovo puko simbolično značenje.
Međutim, potkraj XIX. stoljeća njemački arheolog Conrad Schick (1822.–1901.) otkrio je golemu gustijernu (zdenac, studenac, kladenac) u blizini crkve Svete Ane, sada u muslimanskoj četvrti staroga grada i početku tradicionalnoga Via Crucis [Križnoga puta] dok je iskapao ispod ruševina bizantske crkve. Posebnost nalaza leži u činjenici da su to zapravo bila dva spremnika (bazena), odvojena središnjom pregradom: sjeverni, viši služio je kao spremnik slatke vode za donji, koji je bio osobit po stubama. Silazne stube omogućile su razumjeti da se južni bazen koristio za židovske obredne kupke čišćenja, mikve, koje su se valjano izvodile samo ako se uranjanje odvijalo u vodi povezanoj s izvorom ili prirodnim vodonosnikom. Stoga se sastojao od dva velika bazena, gornjega i donjega, povezanih, ali odvojenih središnjim trijemom. Četiri trijema nalazila su se sa strane, a jedan u sredini: pet trijemova.[2]
Puno novije jest otkriće još jednoga kupališta, smještena južnije, onoga Siloamskoga, koji se spominje u zgodi o ozdravljenju slijepca od rođenja, opisanoj u devetoj glavi Evanđelja po Ivanu. U kolovozu 2004. radnici su popravljali cijevi gradskih otpadnih voda. Voditelj radova Eli Shukron, član Izraelske uprave za starine, bio je nazočan. Tijekom iskapanja Shukron je primijetio da se naziru stube; shvatio je da je riječ o drevnom bazenu za obredno kupanje i naslutio je da bi to mogao biti Siloam, smješten na kraju velikoga rova koji je kralj Ezekija, oko 700. godine prije Krista, iskopao kako bi doveo vodu u grad iz izvora Gihon, koji se nalazio izvan zidina, na istočnoj strani Cedronske doline.
Na kraju su otkrivene tri skupine od po pet stuba koje su vodile do dna bazena duga otprilike 70 metara. Iskapanja su također dovela do otkrića nekoliko kovanica koje omogućuju praćenje vremenskoga raspona toga bazena. Najstariji potječu iz vremena hašmonejskoga kralja Aleksandra Janeja (103.–76. prije Krista), a najnoviji, kako se i očekivalo, iz vremena Židovskoga rata (66.–70. poslije Krista).
Od bazena za mikvu do posuda za vodu za čišćenje
Ivanova zabilježba:
„A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere“ (Ivan 2, 6),
u sklopu pripovijedanja o svadbi u Kani, potvrđen je vrlo nedavnim otkrićem (godine 2021.) u Reinehu, blizu Nazareta. Ondje je otkrivena prava radionica vrčeva (s jednom ručkom) i amfora (s dvije ručke), izrađenih od pečene gline ili kamena vapnenca. Potonji materijal bio je onaj koji su pobožni Židovi birali za gozbe, jer se kamen smatrao čistim materijalom i stoga prikladnim za držanje vode za čišćenje. Točnije, kamen, kako je objašnjeno u raspravi Oholot šestoga reda Mišne, jedini je materijal koji ne može postati nečist dodirom s nečistim ljudima ili predmetima. Otkriće potvrđuje ono što se već pojavilo u iskapanjima od 1969. do 1978., nakon razaranja uzrokovana Šestodnevnim ratom (1967.). I u ovom slučaju, to su bile velike kamene posude, vrlo teške, ne samo materijalom, nego i zapremninom od oko 40 litara podudarne onomu što je naznačeno u Evanđelju po Ivanu.[3]
[1] Ivan 19, 17:
„Priêše že Isusa i izvedoše. I nose sebi križь izide na mêsto onoe komu mučnoe govorit se ebrêiski že Golgota“ (Šimun Kožičić Benja).
„I nose sebe križ, izide v naricajemoje Kranijevo mesto, Evrejski že Golgota“ (Josef Vajs).
„oni ga prijamši izvedoše vanka noseći križ na sebi, i izajde na ono misto, ko se zove od ubojstva misto, a žudiski Golgotha“ (Bernardin Drivodilić Splićanin).
„I noseći Isus križ na sebi izajde na ono koje se zove Kalvarije misto, a žudijski Golgota“ (Ivan Bandulavić).
„I noseći sebi križ, izide na ono koje se zove Kalvarie miesto: a židovski Golgota, to jest Glȃve“ (Bartol Kašić).
„I noseć sebi križ izajde na ono koje se Kalvaria zove misto, hebraiski pak Golgota“ (Petar Katančić).
„I noseči sebi križ izišel je na ono, koje zove se glubanje mesto, po židovski pak Golgota“ (Ivan Rupert Gusić).
„I noseći sebi križ izajde na ono koje se zove Kalvarie misto, a žudinski Golghota“ (Ante Jukić).
„I on, noseć svoj križ, ùpūtī se k onom mistu koje se zove Kalvaria, a judejski Golgota“ (Ivan Matij Skarić).
„I noseć križ svoj iziđe na mjesto koje se zove košturnica, a hebrejski Golgota“ (Bogoslav Šulek).
„I noseći križ svoj iziđe na mjesto koje se zove Košturnica, a hebrejski Golgota“ (Josip Stadler).
„A oni uzeše Isusa i odvedoše. I noseći križ svoj iziđe na mjesto koje se zove Košturnica, a hebrejski Golgota“ (Francisko Iveković).
„I noseći križ svoj, izađe na mjesto koje se zove Kalvarija, a židovski Golgota“ (Petar Vlašić).
„I noseći križ svoj iziđe na mjesto, koje se zove Lubanja, a hebrejski Golgota“ (Franjo Zagoda).
„I noseći svoj križ dođe na mjesto koje se zove Kalvarija, a hebrejski Gologota“ (Nikola Žuvić).
„Nosio je križ svoj, i izađe na mjesto, koje se zove Lubanja (košturnica), a hebrejski Golgota“ (Ivan Evanđelist Šarić).
„Oni tada uzeše Isusa. A on, noseći svoj križ, uziđe na mjesto zvano Lubanjište, hebrejski Golgota“ (Gracijan Raspudić).
[2] Prevoditeljska napomena: Dva trijema protezala su se duž sjeverne i južne strane sjevernoga bazena. Dva trijema protezala su se duž sjeverne i južne strane južnoga bazena. Peti trijem nalazio se između dva bazena, odvajajući ih.
[3] Prevoditeljska napomena: Nije jasno koliko su litara vode sadržavale posude koje je Ivan naznačio. On spominje posude „od po dvije do tri mjere“. Neki smatraju da naznačenu mjeru, μετρητής/metrētḗs, treba shvatiti kao grčki metrētḗs, odnosno da jedna mjera iznosi 39,39 litara. Kad se to pomnoži s dva ili tri daje posudu od 79 do 118 litara. Međutim, drugi smatraju da Ivanov metrētḗs prevodi hebrejski בָּת/bat, koji iznosi otprilike 11 litara; u tom slučaju posude koje je Ivan naznačio sadržavale bi otprilike 22–33 litre. Otkriće amfora od 40 litara jednostavno potvrđuje da su postojale vrlo velike amfore i da mjera koju je Ivan naznačio, ako je to hebrejski bat, nije bila pretjerivanje, jer su pronađene još veće amfore.
