Skip to content

Dobar obiteljski odgoj kralježnica je čovječnosti

Kateheza Svetoga Otca Franje o obiteljskom odgoju na općoj audijenciji u srijedu 20. svibnja 2015.


papa-franjo


U petnaestom nastavku svojih vjeronaučnih izlaganja o obitelji, kojima se obraća hodočasnicima na Trgu sv. Petra ili u Dvorani bl. Pavla VI., Vrhovni je Prvosvećenik ovako progovorio.


Danas vas, draga braćo i sestre, vidjevši među vama tolike obitelji, želim srdačno pozdraviti riječima: Dobar dan svim obiteljima!

Nastavljamo razmišljati o obitelji. Danas ćemo se zaustaviti razmisliti o bitnom obilježju obitelji, to jest o njezinu naravnom pozivu da odgaja djecu kako bi rasla u odgovornosti prema sebi i drugima. Ono što smo uvodno čuli od apostola Pavla jako je lijepo: „Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu! Otčevi, ne ogorčujte svoju djecu da ne klonu duhom“ (Kološanima 3, 20–21). To je mudro pravilo: da dijete bude odgojeno slušati roditelje i pokoravati se roditeljima, a da roditelji ne smiju zapovijedati grubo kako djeci ne bi ubili volju. Djeca, naime, moraju rasti bez obeshrabrivanja, korak po korak. Ako vi, roditelji, rečete djeci: „Popnimo se na one ljestve“, i uzmete ih za ruku i pomažete im penjati se korak po korak, stvar će ići dobro. Ali ako im rečete: „Penji se!“ – „Ali ne mogu.“ – „Penji se!“, to znači ogorčiti djecu, tražiti od djece stvari koje ona nisu kadra učiniti. Zbog toga odnos između roditelja i djece mora biti mudrost, velika ravnoteža. Djeco, slušajte roditelje, to je ugodno Bogu. Vi, pak, roditelji ne ozlojeđujte djecu, tražeći od njih da čine ono što ne mogu. A to treba činiti zato da djeca rastu u odgovornosti prema sebi i prema drugima.

Činilo bi se da je to utvrđenje očito, a ipak ni u naše doba ne manjka poteškoća. Teško je odgajati porod roditeljima koji djecu vide samo navečer, kada se vraćaju doma umorni od posla. Oni koji imaju sreću da imaju posao! To je još teže rastavljenim roditeljima, koji su opterećeni tim svojim stanjem: jadnici, imali su poteškoća, rastali su se, pa se puno puta dijete uzima kao talac: tata mu loše govori o mami, a mama loše govori o tati, i čini se toliko zla. A ja kažem rastavljenim roditeljima: nikada, nikada, nikada ne uzimajte dijete za taoca! Razdvojili ste se zbog mnogih poteškoća i pobuda, život vam je dao tu kušnju, ali neka djeca ne budu ona koja će nositi teret te rastave, neka ih se ne rabi kao taoce protiv drugoga supružnika, neka rastu slušajući mamu kako dobro govori o tati, premda nisu zajedno, i kako tata dobro govori o mami. Rastavljenim je roditeljima to vrlo važno i vrlo teško, ali oni to mogu.

Ali, prije svega, pitanje je: kako odgajati? Kakvu predaju danas imamo da je prenesemo svojoj djeci?

„Kritički“ raspoloženi umnici svake vrste na tisuće su načina ušutkavali roditelje kako bi mlade naraštaje obranili od – pravih ili tobožnjih – štetā obiteljskoga odgoja. Obitelj je bila optužena, između ostaloga, zbog autoritarizma, favoritizma, konformizma i osjećajnoga ugušivanja koja rađa sukobima.

Zapravo, otvorio se prijelom između obitelji i društva, između obitelji i škole. Ugovor o odgoju danas je raskinut. I tako je odgojni savez društva s obitelju ušao u krizu, jer je potkopano uzajamno povjerenje. Pokazatelji su mnogobrojni. Primjerice, u školi su narušeni odnosi između roditeljā i nastavnikā. Katkada postoje međusobne napetosti i nevjerica; a posljedice naravno nanovo padaju na djecu. S druge strane, povećao se broj takozvanih „stručnjaka“, koji su zauzeli roditeljsku ulogu i u najprisnijim vidovima odgoja. O osjećajnom životu, o osobnosti i razvoju, o pravima i obvezama ti „stručnjaci“ znaju sve: ciljeve, poticaji, umijeća. A roditelji moraju samo slušati, učiti i prilagođavati se. Lišeni svoje uloge često postaju pretjerano puni razumijevanja, zebnje i svojatanja u odnosu na svoju djecu, do te mjere da ih nikada ne ispravljaju: „Ti ne smiješ ispravljati dijete“. Skloni su ih sve više povjeravati „stručnjacima“, pa i kada su posrijedi najosjetljiviji i najosobniji vidovi njihova života, gurajući sami sebe u zapećak; i tako roditelji danas upadaju u rizik da sami sebe isključe iz života svoje djece. A to je vrlo mučno! Danas ima takvih slučajeva. Ne kažem da se događa uvijek, ali događa se. Učiteljica u školi ukori dijete i o tom obavijesti roditelje. Sjećam se osobne zgode. Jednom, kad sam bio u četvrtom razredu osnovne škole, rekao sam ružnu riječ učiteljici, a učiteljica, sjajna žena, dala je pozvati moju mamu. Ona je došla sutradan, razgovarale su, a onda su pozvale mene. Mama mi je pred učiteljicom objasnila da je ono što sam učinio bilo ružno, da se to ne smije činiti; ali mama je to učinila s takvom milinom i zatražila je od mene da se pred njom ispričam učiteljici. Ja sam to i učinio i bio sam zadovoljan, jer sam mislio: ovo se dobro svršilo. Ali to je bilo samo prvo poglavlje! Kada sam se vratio doma, počelo je drugo poglavlje… Zamislite, bi li danas učiteljica učinila što takvo, i idući dan se našla s oba roditelja ili s jednim od njih, te ih prekorila, jer „stručnjaci“ kažu da se djecu ne smije tako koriti. Stvari su se promijenile! Zato roditelji ne smiju sami sebe isključivati iz odgoja djece.

Očito da takvo postavljanje nije dobro: nije skladno, nije dijaloško, i namjesto da potpomaže suradnju između obitelji i drugih odgojnih ustanova, škola, vježbaonica… ono im se suprotstavlja. Kako smo do toga došli? Nema dvojbe da su roditelji, ili bolje, određeni odgojni uzorci iz prošlosti imali stanovita ograničenja, u to nema sumnje. Ali je isto tako točno da postoje grješke koje su samo roditelji ovlašteni činiti, jer ih oni mogu naknaditi na način na koji nitko drugi ne može. S druge strane, dobro znamo, život je postao škrt vremenom za razgovor, razmišljanje, razmjenu mišljenja. Mnogi su roditelji „zaplijenjeni“ [„zatvoreni“, „ovršeni“, „zarobljeni“, „zabranjeni“] radom – tata i mama moraju raditi – i drugim brigama. Zbunjeni su novim zahtjevima djece i složenošću današnjega života – koji je takav, moramo ga prihvatiti takva kakav jest – i kao da su ukočeni [„paralizirani“] strahom od pogrješke. Problem, međutim, nije samo razgovarati. Dapače, površan „dijalogizam“ ne dovodi do pravoga susreta uma i srca. Zapitajmo se radije: pokušavamo li shvatiti „gdje“ su djeca doista u svojem hodu? Gdje im je stvarno duša? Znamo li to? I prije svega: želimo li to znati? Jesmo li uvjereni da oni, zapravo, ne očekuju nešto drugo?

Kršćanske su zajednice pozvane pružiti potporu odgojnomu poslanju obitelji, i to čine prije svega svjetlom Božje riječi. Apostol Pavao podsjeća na uzajamnost obvezā između roditeljā i djece: „Vi, djeco, pokoravajte se u svemu svojim roditeljima, jer to je ugodno u Gospodinu! Vi, otčevi, ne razdražujte svoju djecu da ne postanu malodušna“ (Kološanima 3, 20–21). U temelju svega je ljubav, ono što nam Bog daje, a ta ljubav „nije nepristojna, ne traži svoju korist, nije razdražljiva, ne pamti zlo… sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, svemu odolijeva“ (Prva Korinćanima 13, 5–6). I u najboljim obiteljima članovi obitelji moraju se podupirati, a za podupiranje je potrebna velika strpljivost! No život je takav. Život se ne stvara u radionici [laboratoriju], nego se gradi u stvarnosti. Sȃm Isus je prošao obiteljski odgoj.

I u ovom slučaju milost Kristove ljubavi privodi dovršenju ono što je upisano u ljudsku narav. Koliko divnih primjera imamo, kršćanskih roditelja punih ljudske mudrosti! Oni pokazuju da je dobar obiteljski odgoj kralježnica čovječnosti. Njegovo društveno zračenje sredstvo je koje pristaje nadomjestiti nedostatke, rane i praznine otčinstva i majčinstva koje pogađaju manje sretnu djecu. To zračenje može činiti prava čuda. A u Crkvi se ta čuda zbivaju svaki dan!

Želim da Gospodin kršćanskim obiteljima dȃ vjeru, slobodu i hrabrost potrebnu za njihovo poslanje. Ako obiteljski odgoj opet pronađe ponos svoga glavnoga nositelja, mnogo će se toga promijeniti, na bolje, nesigurnim roditeljima i razočaranoj djeci. Čas je da se otčevi i majke vrate iz svoga progonstva – jer su se sami prognali iz odgoja djece – i ponovo u potpunosti preuzmu svoju odgojnu ulogu. Nadajmo se da će Gospodin dati roditeljima tu milost: da ne izgone sami sebe iz odgoja djece. A to mogu učiniti samo ljubavlju, nježnošću i strpljivošću.


papa Franjo

talijanski izvornik

priredio Petar Marija Radelj

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Kako ostati roditelj Portal Vjera i djela objavio je 2. prosinca 2016. prijevod vjeronaučnoga izlaganja Svetoga Otca Franje: Dobar obiteljski odgoj kralježnica je čovječno...
Apostolsko pismo pape Franje “Magnum princip... Papa Franjo je 3. rujna 2017. objavio apostolsko pismo „Magnum principium“ kojim se mijenja kanon 838 Zakonika kanonskoga prava, koji govori o...
Blažen(k)a političarka Pedijatar primarius dr. sc. Darko Richter osvrće se na autorski tekst ministrice Blaženke Divjak: „Moj manifest. Blaženka Divjak piše za Magazin: Moj ...
Tko je zapravo ispod prosjeka? O netočnim izjavama vicepremijera Štromara Dana 26. kolovoza 2017. potpredsjedniku Vlade Republike Hrvatske Predragu Štromaru uputio sam donje pi...
Prava i obveze roditelja i učitelja U prvom dijelu izlaganja Odgoj u Hrvatskoj – hoće li preživjeti?, održana na mjesečnoj tribini Hrvatskoga katoličkoga društva prosvjetnih djelatnika u...