Petak, 23 travnja

2. vazmena nedjelja (B) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Uskrsli je Krist došao među svoje učenike i rekao im „Mir vama“. Taj uskrsni pozdrav je i danas među nama. Naime, mi duboko vjerujemo da je na euharistijskom slavlju uskrsnuli Krist jednako među nama nazočan, baš kao što je bio među svojim učenicima. Naime, svako euharistijsko slavlje jest svadbena gozba Crkve i njezina zaručnika – Krista. Krist je danas živ, nazočan i djelatan među nama. On nam danas progovara u evanđelju, on se nama danas daruje u ovom euharistijskom slavlju. Zato na početku zazovimo s pouzdanjem Krista Gospodina.

  • Gospodine, ti daruješ mir svojoj Crkvi. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si mir svih onih koji se u te uzdaju. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, tvoj mir ispunja cijeli svemir. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Slavimo drugu vazmenu nedjelju, koju nazivamo i Bijela, a neki je zovu i Mladi Uskrs. I svake nam se godine ove nedjelje nameće lik apostola Tome (Iv 20, 19-31). „Nevjerni Toma“ uvijek se nekako smatra čovjekom koji se nepotrebno osramotio zbog svoje tvrdoglavosti i zbog svoje svojeglavosti. A Toma je bio samo običan čovjek, tipičan predstavnik svoga vremena kojemu mi, na neki način, možemo zahvaliti kvalitetu svoje vjere.


Mir vama! 


Na uskrsno jutro još zbunjeni i u nevjerici apostoli iznenada susreću gospodina Isusa. On dolazi među njih i pozdravlja ih: „Šalom!“ – Mir vama! I svi su bili na okupu osim Tome. Kako im je samo dobro došao Isusov mir! Bili su toliko zdvojni, toliko jadni, toliko nesigurni, toliko zbunjeni da nisu znali niti što se događa niti što znače toliki događaji. Stvarno su bili kao ovce bez pastira. Činilo im se da su tri godine protratili. Nije im vjerojatno bilo žao tih godina s Isusom. Slušali su njegove blagotvorne riječi, bili svjedoci njegova milosrđa u čudesima, iskusili su njegovu ljubav. Ali ipak, boljelo ih je strašno kad su mislili da je sve gotovo i da se neće ništa dogoditi od obećanog Nebeskog kraljevstva. I onda im Isus donosi mir. Pokazuje se živ među njima! Iako još uvijek dosta toga nisu razumjeli, barem su znali: tu je Gospodin, živ je, među njima je. Osjećali su se kao čovjek koji nakon iscrpljujućeg pješačenja ugleda izlaz iz tunela. Radost se vratila u njihova srca i uopće im nije bilo bitno što još puno toga ne razumiju.


Ako ne stavim svoj prst… 


Sve je to bilo jako lijepo, ali Toma od toga ništa nije doživio jer ga nije bilo. Toma nije ni htio ni mogao vjerovati ostalima da su vidjeli Gospodina. Nije im povjerovao iz barem dva razloga. Prvo, Toma je zacijelo pomislio kako su ostali učenici šokirani i zbunjeni Isusovom smrću naprosto počeli umišljati da ga vide živoga. Ljudi si koji puta od tuge počinju puno toga umišljati, priviđaju im se slike i likovi, baš prema onome: „Što se babi ’tilo, to se babi snilo!“ Drugi vjerojatni razlog bio je taj što je Toma očito bio čovjek, što bismo mi rekli, „s obje noge na zemlji“. Isuviše često je doživio da se maleni čovjek ne može suprotstaviti velikoj sili, dovoljno je često Toma doživio da pošten i pobožan čovjek pogiba i da se zlo šepiri nad dobrom. Prema Tominu shvaćanju, sve je to bilo i lijepo zamišljeno i od srca i čestito, ali, eto, po tko zna koji puta pokazalo se da pravednik trpi i trpi, a da se silnik izdiže, baš kao što su pobožni Židovi svakodnevno gledali kako nad njima, pripadnicima Božjega i izabranog naroda, vladaju bezbožni Rimljani. Očito je da je to s Isusom bio jedan lijepi san, ali san kao svaki san završava buđenjem.

Toma je bio samo veliki realist, reklo bi se danas.


Prinesi ruku svoju


I onda dolazi Isus sljedeće nedjelje, ponovno govori: „Mir vama“ i obraća se Tomi koji je ovoga puta bio nazočan. I veli mu: „Prinesi ruku svoju…“ Za Tomu je to bilo poniženje, ali još puno, puno veća radost. Skrušeno i oduševljeno govori: „Gospodin moj i Bog moj.“ On koji je posljednji vidio Gospodina, najviše je rekao o njemu. Priznao ga je svojim Bogom, do čega oni drugi još nisu bili došli. Shvatio je Toma: uskrsnuće Isusovo Božje je djelo, štoviše, on je Božji Sin.


Blago onima koji ne vidješe


Isus veli: „Blago onima koji ne vidješe, a ipak vjeruju“. Ova je riječ nama upućena. Pozvani smo da vjerujemo. Međutim, dok imamo pred očima svetoga Tomu apostola, možemo biti, rekli bismo, puno opušteniji. Zbog okolnosti u kojima je živio, zbog svoje naravi, konačno, zbog onoga što je samo Bogu poznato, Toma se ponio onako kako se ponio. On, apostol i svjedok svih Kristovih velebnih djela, nije se, ljudski govoreći, pokazao na visini. Međutim, vidjet ćemo to i tijekom povijesti Crkve, veličina svetih Božjih ljudi i nije u tome da su uvijek bili besprijekorni, da su uvijek povlačili prave poteze. Njihova je veličina u tome da su priznavali svoje pogreške i uvijek se Bogu vraćali. Toma, dakle, nije povjerovao. Sličan smo primjer vidjeli i u Petru ovih dana. Naime, vidjevši Petra kako je zatajio Gospodina, pa se onda pokajao, nećemo ni mi očajavati ako nam se dogodi takav neki propust. Želimo duboko vjerovati da je Bog jači od svakoga zla i grijeha u svijetu, da je Bog jači od svake loše sklonosti koja je u nama. Jednako tako, gledajući danas tvrdoglavost i nevjeru Tominu, pa odmah zatim njegovu nadahnutu vjeru, ne dopuštamo da nas hvata tjeskoba kad se i nama dogodi da ne možemo odmah povjerovati i prihvatiti ono što nam Bog šalje. Hvala ti, Toma. Hvala ti što nam pokazuješ da se unatoč grubosti ljudske naravi uvijek možemo Bogu vratiti, da unatoč padovima Bogu uvijek možemo doći. Hvala ti što na tvom i Petrovom primjeru vidimo kako nas Krist nikad ne želi odbaciti nego nas uvijek sebi zove i prihvaća kao svoju djecu, unatoč našim propustima i grijesima, a po našoj spremnosti na obraćenje.

Pa ipak, danas možemo biti malo i ponosni. Nama danas nije uskrsnuli Isus došao na vrata na isti način kao apostolima, a mi, eto, vjerujemo. Ne vidjesmo, a vjerujemo! Neka se na nama u obilnoj mjeri ostvari onaj Isusov obećani blagoslov: „Blago onima koji ne vidješe, a ipak vjeruju.“