28. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

28. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

isus-i-deset-gubavaca


Uvod i pokajnički čin


Ako ne već u dječjem vrtiću, a ono smo bar u prvom razredu osnove škole učili koja su to „četiri ključa“ ili četiri čarobne riječi koje su temeljne za dobre međuljudske odnose. To su, naravno: „Izvoli – hvala – molim – oprosti“. Te riječi trebamo koristiti ne samo u ophođenju sa susjedima ili onima koji nam nisu bliski, nego ih osobito valja koristiti u ophođenju s našim ukućanima, s onima koje posebno volimo. Evo nas danas pred našim Gospodinom. Htjeli bismo mi reći: „Oprosti za naše grijehe i propuste; oprosti nam što toliko puta zanemarujemo ljude oko sebe, oprosti nam sve naše nezahvalnosti. Hvala za toliku ljubav koju nam iskazuješ; izvoli primiti našu ljubav i spremnost vršiti tvoju volju; molimo te da nam u tome pomogneš“. U tome smislu, na početku ove svete mise, stojimo pred našim Bogom i upućujemo mu ove molitve.

  • Gospodine, zahvaljujemo ti za život i za sve što si za nas stvorio. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, zahvaljujemo ti za tvoju veliku ljubav, da si sama sebe za nas prinio. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, zahvaljujemo ti za ovo euharistijsko slavlje po kojem postajemo dionicima nebeskih darova. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Što je potrebno za dobar odgoj djeteta? Reklo bi se možda: dosta novaca. Stvarno, kada se samo zbroji što je potrebno za prehranu, odjeću, obuću, za izobrazbu i za zabavu djece, onda se s pravom pitamo, kako to roditelji uopće uspijevaju. Međutim, složit ćemo se, za odgoj djece potrebna je prvenstveno ljubav, pažnja, nježnost, uvažavanje… Bez toga bi se dijete razvilo u invalida. Naravno, čovjek nije samo od ove zemlje. Ne živi samo od kruha, nego od Božje riječi, od ljubavi koju mu Bog iskazuje preko drugih ljudi. Čime se ljubav najviše hrani? Ljubavlju. Čime se prijateljstvo jača? Uzvraćenim prijateljstvom. Kada je dobročinstvo najslađe? Onda kad se na nj uzvrati zahvalnošću. Zašto je u nekim brakovima i u nekim obiteljima onako strašno hladno? Onda kada nema lijepe riječi, kada nema zahvalnosti, kada nema nježnosti. Žive zajedno, a tako su daleko jedni od drugih. Žive, a zapravo su već mrtvi… Eto, nama ljudima je važno da budemo zapaženi, da budemo voljeni. Za čovjeka je upravo životno važna ta izmjena osjećaja. U današnjem je evanđelju (Lk 17, 11-19), očito, riječ o ljubavi koja se iskazuje zahvalnošću.


Isuse, učitelju, smiluj se!


Čuli smo. Dok je Isus putem, desetorica gubavaca vikala su i tražila da im Isus pomogne. Ne treba uopće puno govoriti o tome kako je bila strašna, zapravo, očajna situacija gubavaca u Isusovo vrijeme. Guba je bila neizlječiva. Nikakav lijek nije postojao. Tijelo se kroz više godina raspadalo. Bilo je to polagano umiranje. I, da bi stvar bila još gora, budući da je guba bila zarazna, gubavci su bili posve isključeni iz društva, čak i iz vlastite obitelji. Nisu smjeli dolaziti ni u kakav kontakt sa zdravima, nisu smjeli dolaziti tamo gdje su ostali. Gubavci su izvan naselja u bijednim skloništima. Mogli su samo čekati da umru. Bili su to ljudi bez nade, bez obitelji, bez prijatelja. Gotovo živi zakopani. I onda, evo, dolazi Isus. Čuli su da je Božji čovjek, da je čudotvorac. Bila je to posljednja prilika da pokušaju ozdraviti. Budući da se nisu smjeli približiti zdravim ljudima, ta su desetorica gubavaca vikali iza glasa: „Isuse, učitelju, smiluj nam se!“


Idite, pokažite se svećenicima


Kako da Isus ne čuje taj krik? Gubavci, teško bolesni i isključeni iz društva, bili su najbjedniji od svih bijednika. Zato im Isus veli da se odu pokazati svećenicima. Naime, po židovskim je propisima samo svećenik mogao službeno utvrditi da se gubavac očistio, tj. izliječio i samo mu je onda on mogao dopustiti da se vrati među ostale ljude. Osim toga, Isus ne želi neku veliku predstavu. Nije se u tome trenutku htio izlagati velikoj pozornosti. I, eto, dok su odlazili od Isusa, očistila su se sva desetorica. Čuli smo. Samo se jedan od njih vratio da Isusu zahvali. I to je bio neki Samarijanac, nežidov, tuđinac.


A gdje su ona devetorica?


Nevjerojatno! Zar su tako brzo zaboravili silno dobročinstvo koje im je bilo iskazano? Isusu je, očito, bilo jako žao. Ljudi smo. Zaboli nas bešćutnost i nezahvalnost. Zapitao je: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica?“ Međutim, nije to jedino.

Mislite li da je Isus glumio uvrijeđenu veličinu? Ne. Isus je svoje čuđenje izrazio prvenstveno radi samih gubavaca. Njih radi je to rekao. Oni su otišli zdravi, ali sami, zatvoreni u sebe i sebični. Otišli su zdravi u tijelu, ali još uvijek bolesni u duši. Jer, Isus kad čini čudo, redovito to čini na osnovu vjere bolesnika ili onih koji za nj mole. U drugim slučajevima Isus čini čudo da bi ljudi povjerovali. A, evo, u slučaju ove devetorice, čudo je ostalo samo na tijelu, a vjera i zahvalnost su izostali. Pa zašto je to onda Isus učinio? Radi onoga Samarijanca. On je ozdravio i tijelu i u duhu. Radi toga jednog zahvalnog bolesnika Isus je pomogao i ostaloj devetorici. Eto koliku snagu ima ljudska zahvalna ljubav!


Tvoja te vjera spasila


Isus odgovara zahvalnom Samarijancu: „Tvoja te vjera spasila“. Spasila i u duhu i tijelu. Eto, Gospodin Isus želi da i mi budemo spašeni, da budemo zdravi u tijelu koliko nam već Bog da po svome milosrđu, ali da prvenstveno budemo zdravi duhom. Zbog toga nas, između ostaloga, danas uči zahvalnosti. Konačno, i ova euharistija koju danas slavimo znači zapravo „zahvaljivanje“. Silno je to važno. Budemo li znali biti zahvalni ljudima, znat ćemo zahvaljivati i Bogu. I opet valja osobito snažno naglasiti: trebamo biti takvi prema svojim bližnjima, odnosno, prema našim najbližima, prema svojoj obitelji, prema svojim ukućanima. Izuzetno je važno da znademo zahvaliti i za malenu gestu ljubavi, da znademo zahvaliti i djetetu i roditelju, i djedu ili baki, bratu ili sestri. Da znademo zahvaliti susjedu za njegovu ljubaznost, čovjeku s kojim radim, s drugu i školi, da se znademo ljubazno nasmiješiti prodavačici i službeniku, da znademo zahvaliti i slučajnom prolazniku što nas je uputio na pravu adresu… Plemenit čovjek vrednuje tuđu pažnju i ljubav, plemenit čovjek zahvaljuje, plemenit čovjek svojom zahvalnošću ispunja posebnom milinom i dragošću naše međuljudske odnose i susrete. A plemenit čovjek koji je i kršćanin svojom zahvalnošću i tankoćutnom ljubavlju slika je milosrdnog i dobrostivog Boga. Jer, Duh Sveti u nama počiva! Evo, danas lake i lijepe zadaće: lijepo pozdravimo svoje susjede. Zahvalimo se za stolom članovima svoje obitelji za znakove pažnje koje nam iskazuju. A iznad svega, zahvalimo Bogu koji nam daje plemenito srce, nalik svojemu – jer, stvorio nas je na svoju sliku! – koji nas poziva da i njemu, svojemu Bogu, uvijek i svagdje zahvaljujemo.