Portal katoličkih teologa
29. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju

29. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Puno je tajni u našem životu. Svakako je najveća tajna – tajna patnje. Zašto čovjek trpi? Zašto nevini trpe? To su pitanja od samih početaka čovječanstva. Gospodin nam danas govori upravo o patnji, ne da bismo je razumjeli, nego da bismo joj dali smisao. Smisao u Isusu Kristu. Zamolit ćemo Gospodina da nas ispuni mudrošću i poniznošću da njegovu riječ poslušamo i prihvatimo i da njegova otajstva dostojno proslavimo.

  • Gospodine, ti si svoga Sina pritisnuo bolima. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si postao poslušan do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas, koji trpimo s Kristom, činiš dionicima njegove proslave! Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Zamislimo tragičan slučaj. Sprovod. Mlad čovjek poginuo u nesretnom slučaju i to bez svoje krivnje. Iza njega ostaje slomljena obitelj: supruga, djeca, roditelji. Tu je i mnoštvo prijatelja, znanaca, susjeda, kolega… S nevjericom su došli i ne znaju što bi rekli. Strašno je. I onda netko prisebniji čuje i razumije kako svećenik moli nad otvorenim grobom: „Svidjelo se Bogu svemogućemu našega brata iz ovoga života pozvati k sebi…“ Ljudi, pa zar se to Bogu stvarno može „svidjeti“? Kome se može svidjeti da jedan mladi život na tako tragičan način bude jednostavno otrgnut s ovoga svijeta? Može li se to ikome „svidjeti“? Teška je to riječ…


Svidjelo se Gospodinu pritisnuti ga bolima


Tu istu riječ čujemo danas u prvom čitanju (Iz 53, 10-11). Prorok Izaija naviješta muke koje ima podnijeti sluga Božji. Danas znamo da se to proroštvo odnosi na Isusa i dulji odlomak iz toga proroštva čitamo na Veliki petak. Bog za svoga miljenika priređuje patnju i prorok veli da se baš tako Bogu svidjelo. Kako to razumjeti? Samo u primjeru Isusa Krista. I on danas govori o boli i patnji. Kad su ono njegova dva učenika zaželjela osigurati prva mjesta u njegovu kraljevstvu, Isus im ta mjesta ne obećava, ali im obećava onu čašu boli koju će i on sam ispiti. Prema tome, da bismo razumjeli smisao te boli za koju se Bogu sviđa da bude ona koja će pritisnuti njegove izabranike, trebamo promotriti Kristovu bol i patnju. Samo tu možemo naći odgovor.


Žrtvuje li život svoj kao naknadnicu, vidjet će potomstvo


Bog je dopustio da nad Isusom likuju njegovi neprijatelji. Nepravedno su ga optužili, nepravedno osudili i razapeli. Njega, koji je „prošao svijetom čineći dobro“. Naizvan je sve to izgledalo kao savršeno izvedena spletka i urota. Izgledalo je da je, eto, opet zlo nadvladalo dobro, da je nepravednik opet ponizio pravednika, da je sirova sila mača porazila pravednika koji kroza život ide oboružan ljubavlju, strpljivošću i praštanjem. Međutim, sve je to ušlo u Božji naum spasenja. Bog se poslužio ljudskom zloćom, Bog se poslužio prijetvornošću Isusovih tužitelja i nepoštenjem Isusova suca koji ga je na smrt osudio i predao. Bogu se svidjelo svoga Sina provesti kroz poniženje, muku i smrt, da bi ga slavom uskrsnuća uzdigao iznad svakog stvorenja i da bi tim istim putem poveo svakoga čovjeka koji se u njega uzda. Naravno, ostaje i dalje velika tajna: zašto je Isus morao baš toliko trpjeti? Zar je bilo potrebno da toliko bude ponižen? Nije li postojala neka jednostavnija mogućnost, ta Bogu je sve moguće? Najpoštenije rečeno, ne znamo odgovora na ova teška pitanja. To je tajna. To je otajstvo našega spasenja.


Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost


Zasigurno je upravo tu tajnu najteže prihvatiti. Tajnu trpljenja, otajstvo patnje. Toliko puta vidimo da netko nezasluženo trpi, da su upravo nevini izloženi užasu i patnji. Ta, što je krivo dijete da ima oca nasilnika, da bude žrtva nasilja, rata, mina, prognaništva? Ta što su krivi toliki siromasi kojima se kockaju svjetski moćnici? Što su krivi toliki radnici da im se uskraćuje plaća i ostavlja ih se bez posla? Naravno, kao ljudi trebamo se boriti protiv tih zala i davati svoj doprinos promicanju mira, pravednosti, socijalne osjetljivosti… Međutim, pored svega toga, patnja je vidljiva. Konačno, ako je u pitanju teška bolest ili prirodne nesreće, čovjek ostaje nemoćan. I onda nam uvijek ostaje u ustima gorčina onog pitanja: „Zašto?“ Tko to može razumjeti?

Nitko to ne može do kraja razumjeti. Baš kao što ne možemo do kraja razumjeti smisao tolike Isusove muke, tako ne možemo nikada do kraja razumjeti ljudsku patnju. To je tajna. To je otajstvo spasenja. Međutim – i to je ono odlučujuće! – naša patnja ima smisao. Baš kao što smo po Kristovoj muci i smrti, a kroz njegovo uskrsnuće spašeni, tako i naša patnja u njemu ima svoj smisao. Kako nas kasnije poučava sveti Pavao, mi se sjedinjujemo s Kristovom patnjom, da bismo bili onda dionici njegova uskrsnuća i njegove proslave. I ne samo to! Već sada, već danas naš život, naše nevolje i naše radosti, naše tjeskobe i naše nade imaju posve drukčiji smisao u svjetlu Kristova uskrsnuća i proslave. Zbog toga kršćanin, Božji čovjek, nije onaj koji bi se kinjio i mučio i imao neprestano smrknut izraz lica nadajući se tek i isključivo vječnoj nagradi. Božji čovjek je već sada pun nade, radosti, pouzdanja i hrabrosti, jer zna – s Kristom živimo i on daje puni smisao našem životu već u sadašnjem vremenu.

U tome su smislu i Isus i apostoli naviještali – radosnu vijest. Zbog toga Pavao čak govori da se raduje nevoljama i uvredama, jer kad je slab onda je jak. Naravno s Kristom i po Kristu. Zato i mi danas – hvala Bogu – vidimo tolike divne ljude koji silno trpe ili zbog bolesti ili zbog gubitka svojih najdražih ili zbog različitih životnih nevolja, ljude koji unatoč svemu tomu imaju duboki mir, duboku radost i duboko pouzdanje. Ti su ljudi dragocjeni dar našem vremenu, predivan primjer pravih Božjih ljudi, živa slika Krista patnika i Krista proslavljenoga. Neka Gospodin i nama udijeli u obilju takvog svoga Duha.