Utorak, 11 svibnja

Sv. Obitelj Isusa, Marije i Josipa (B)

Sveta Obitelj


RAZMIŠLJANJA UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA


Post 15,1-6; 21,1-3


Nakon velikih ispita na koje je Gospodin stavio prijateljstvo s Abrahamom i nagrada koje je dobio, Abraham Mu govori: Gospodine moj, Bože, čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez poroda? Jer nasljednik u njegovoj kući bit će sluga.

Gospodin mu obnavlja obećanja da će ipak dobiti sina, a Abraham mu ponovo vjeruje iako su jasno vidljive teškoće njegove vjere: kako vjerovati kada sve govori suprotno? Njegova žena Saraja je sterilna, a s druge strane umnažaju se Božja obećanja o brojnom potomstvu koje će biti poput pijeska na obali morskoj ili zvijezda na nebu. Iako se u prvi mah može činiti da ove okolnosti samo otežavaju Abrahamov hod, one ga pripremaju za novo veliko iskustvo Božje blizine i vjernosti – doživjet će da se život rađa ne iz snage ljudskog tijela nego iz vjernosti riječima Božjeg obećanja. Očito, sukob vjere i razuma nije (post)moderno otkriće – to je Božji način postupanja oduvijek. Zahvaljujući tome što je odlučio više vjerovati Božjoj riječi negoli činjenicama i razumu, Abraham će doživjeti da je Gospodin jedini izvor života za njegovu obitelj i narod koji će iz nje poteći.


Heb 11,8.11-12.17-19


Potičući vjernike na ustrajnost u vjeri, autor Poslanice Hebrejima u ovom poglavlju navodi velike uzore vjere iz povijesti Izraela. Drugo čitanje donosi govor o praocu vjere Abrahamu. Nakon što je evocirao njegova velika djela vjere, na koncu spominje Božji poziv Abrahamu da žrtvuje Izaka. Zna da je Izaka dobio od Boga, zna da na njega nema prava. Jasno mu je da je Izak Božji, On mu je dao život i ima na njega pravo! Abrahamovo dijete zapravo je Božje! Spremajući se Bogu vratiti Božje, Abraham ostaje bez ičega! Što ostaje od njihova saveza? Bog ima pravo povući sva obećanja! Abraham shvaća da mu Bog ta obećanja nije morao dati! I još uvijek Mu on, Abraham, ostaje dužan – dobio je od Boga život! Bog mu ništa nije morao dati i sve što je dao može uzeti! Čime ga je Abraham mogao zadužiti? Što je njegov ulog u cijeloj priči? I Abraham kreće, postupa u skladu s onim što shvaća da je pravedno. Uzima svoga sina i kreće na planinu Moriju… Evo, to je praotac vjere! Tu su temelji biblijske duhovnosti – doći do istine o sebi i svom položaju pred Bogom i svijetom, spoznati što su sve darovi Božji i onda to priznati: životom Mu govoriti HVALA, biti spreman dijeliti ih s Njim, opet sebi na blagoslov!


Lk 2,22-40


Kada se navršilo 40 dana od rođenja, roditelji nose Isusa u Hram da bi ga prikazali Bogu. Isus, od početka zemaljskog života, u krugu svoje obitelji živi riječ Božju. Tako u Hram, srce svetog grada Jeruzalema, u mjesto Božje prisutnosti par exellence u koje se slijevaju rijeke ljudi iz cijelog svijeta, sada dolaze dvoje ljudi iz provincije! Naizgled beznačajan događaj za metropolu takvog ranga. Tko bi mogao uočiti iglu u plastu sijena, tko će se obazirati na troje provincijalaca u gužvi metropole? Čovjek ne proniče ni vlastite a ni tuđe puteve…

Evanđelist Luka pažljivo opisuje starca Šimuna. Naziva ga pravednim, što znači da je spreman tražiti volju Božju i vršiti je. Bogobojazan ovdje sugerira naročitu pažljivost u štovanju i slavljenju Boga, ustrajnost u molitvi. U njegovu pobožnost pripada i da iščekivaše Utjehu Izraelovu. Ne samo svoju, osobnu, svoje obitelji, rodbine, prijatelja nego svoga naroda. Zauzet je za svoj narod! Utjehu iščekuje onaj tko osjeća nevolju i pogibao. Šimun je osjećao, dijelio nevolju svog naroda. Iako se činilo da je Gospodin već stoljećima šutio, da je napustio svoj narod koji je u teškoj situaciji, Šimun još uvijek vrši Zakon, slavi Boga i od njega iščekuje utjehu! Iako razum ne nalazi razloga, njegovo srce doziva Boga, nada mu se i iščekuje njegov zahvat! Iako se čini da je Božja šutnja sve zavila u ledenu tišinu, među onim srcima koja još nisu ohladnjela jest i srce starca Šimuna. On još uvijek doziva svoga Gospodina, još uvijek mu se nada! Čudesne li, herojske ljubavi!

Oduvijek su u vrijeme teškoća do punog izražaja dolazili pesimisti. Tumače da se nema više što čekati i da je preostala još samo propast. Kao što u naše vrijeme mnogi ne vide da bi išta više moglo imati smisla, tako su mnogi u Šimunovo vrijeme iščekivali Pomazanika Božjeg koji treba riješiti njihove političke, ekonomske, zdravstvene i tko zna koje sve probleme. Kako izbavitelja nije bilo na vidiku, neki su glasnije a neki tiše širili oko sebe malodušnost i beznađe. Posvuda su vidjeli nagovještaje propasti. No, nalaženje užitka u predviđanju propasti više govori o unutarnjem svijetu onih koji propast predviđaju, negoli o stvarnom stanju svijeta. Onima koji vrše riječ Božju – Mariji, Josipu i Šimunu – stvarnost je drugačija. Iako i njihovi životi ponekada mogu izgledati kao i životi beznadnih, današnje evanđelje baca novo svjetlo. Pravednik, onaj koji čuva Božje zapovijedi nije sam! Ne samo da je moguće biti vjeran Bogu, nego vjernost uspostavlja odnose koji su početak novoga svijeta. Duh Sveti koji je spojio životne staze Isusa, Marije i Josipa, sada na njihov put dovodi pravednika Šimuna. Na prosvjetljenje i njemu i njima! Na međusobno obogaćenje! Radosna je vijest da Gospodin nije prisutan samo u intimi pojedinca nego neumorno, nezaustavljivo plete mreže odnosa između osoba. Gradi… Da, moguće je graditi jer On gradi! Stoga je moguće dizati obitelj, novi svijet! Moguće je biti čovjek! Zapravo, ući s Bogom u projekt novog svijeta koji je započeo još s Abrahamom, nema alternative. To je jedini mogući svijet. Sve ostalo su utopije.