30. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

30. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

sveti-pavao-tekla-i-timotej


Uvod i pokajnički čin


Često nam se događa da se u čudu upitamo: je li već moguće da je prošao cijeli tjedan? Evo, još malo pa su Svi sveti. Kako li samo vrijeme leti! Kaže jedan narodni stih: „Lete danci kao sanci, a godišta kao ništa.“ Evo, u tom nestalnom vremenu, u ovim danima što prolaze, mi želimo zastati. Zastati pred Gospodinom, znajući da su njegova vremena i vjekovi i da i mi njemu pripadamo. Zastat ćemo, sabrati se, zamoliti Gospodina da nam oprosti naše grijehe i propuste, pa da onda možemo mirno i radosno proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, u početku, prije svih vjekova odlučio si stvoriti čovjek na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si slika Boga nevidljivoga, a ipak nama u svemu jednak, osim u grijehu. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nam pripravljaš vječne stanove gdje nas nitko i ništa neće moći ugrabiti od tvoje ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Ovoga sam ljeta bio na jednoj rođendanskoj proslavi. Starica je slavila 80. rođendan. Bog joj je dao da bude zdrava i u duhu i u tijelu. Bakica se radovala i svom rođendanu i gostima koji su je pohodili i rekla je otprilike ovako: „Nije mi žao što sam stara. Bog mi je dao da dugo živim i razumljivo je da ne mogu biti zdrava i okretna kao nekada. Dakle, lijepo mi je. Samo ne mogu razumjeti kako su sve te godine tako brzo prošle. Čini mi se da sam jučer bila djevojčica koja se radovala malim poklonima koje je naša majka uz velike žrtve uspjela svakome pripraviti za Božić. Sve je tako brzo prošlo…“ Stvarno, svi mi imamo to iskustvo. Vrijeme brzo prolazi. I što smo stariji, sve brže. Kuda i kamo vodi naš život? Evo, Crkva nam danas stavlja pred oči riječi svetoga Pavla na koncu njegova života (2Tim 4, 6-8.16-18). Bit će dobro da te riječi još jedanput razmotrimo.


Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu


Pavao, starac, piše svom dragom učeniku Timoteju. Zna da se nalazi na koncu života. Sluti da će umrijeti mučeničkom smrću. Pavao mirno govori o tome. Ne plaši se smrti. Mirno govori o koncu svoga životnog putovanja. Nije mu do samo do zemaljskog života. Nije mu do društvenog priznanja. Ne zanima ga svjetska slava niti ljudsko priznanje. On je samo htio do kraja ispuniti poslanje koje mu je Bog povjerio. Naime, zbog vjere u Isusa Krista došao je u sukob s mnogim svojim sunarodnjacima, Židovima. Došao je u sukob i s rimskom vlašću. Međutim, njemu je najvažnije da je Kristu ostao vjeran. Zato mirno ide koncu svojega života. I stvarno je Pavao primio velik dar od Boga: da s mirom i u miru dovršava svoj život svjestan da dubokog smisla ima i njegov život i njegov odlazak s ovoga svijeta.


Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao


Pavao je preko 25 godina bio apostol, što znači putujući propovjednik, navjestitelj evanđelja, misionar. I to su bile teške godine. Putovao je i pješice i na nesigurnim lađama. Oskudijevao je i u hrani i u odjeći. Bio je proganjan, krivo optuživan, ponižavan. Bile su to godine velikih napora. U jednoj drugoj poslanici Pavao ovako opisuje svoje nevolje: „U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često. Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! (2 Kor 11,23-27) Pavao je itekako svjestan svih nevolja koje je prebrodio. Ne žali se. To je za nj bio dobar boj, dobra trka. Baš kao što vrhunski športaši s ponosom ističu kako su naporno trenirali i čega su se sve odricali da bi postigli olimpijsku medalju. Evo kako je ispunjen dubokim smislom život za koji bi mnogi rekli da je strašan.


Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti


Pavao, veliki apostol, duboko vjeruje u Božja obećanja. Baš kao što on sam na drugom mjestu veli: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ (1 Kor 2, 9). Pavao je zadovoljan onim što je – uz velike napore i borbu – u životu postigao. Međutim, kruna njegova rada i kruna Božje milosti s njim i na njemu tek se ima ostvariti. To je vječna nagrada, to je vječno zajedništvo u Bogu s Isusom Kristom i svetima njegovim. To je ono što daje zadnji i konačni smisao ljudskom životu.


Svima koji s ljubavlju čekaju…


Pavao zaključuje: „Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“ Eto, tu vidimo sami sebe. To je dvostruka utjeha i dvostruka nada našega života. Prvo i temeljno: budemo li živjeli prema Božjim zapovijedima, budemo li shvaćali svoj život kao Božje poslanje, budemo li drugovali s Bogom i njegovom riječju, već sada, već danas naš će život biti prepun smisla. I to uza sve nevolje i poteškoće koje jedan život pogađaju ili mogu pogoditi. Budemo li činili ono što je milo u Božjim očima, već sada će nam sjati lice i radovati se srce. To je onaj duboki mir koji samo Bog daje Naravno, tu smo i mi. To je naša nada, naš mir i naša radost. Nadalje, znamo i vjerujemo da se ljudski život ne iscrpljuje samo u ovome svijetu. Zajedno s Pavlom vjerujemo u onaj vijenac koji nam Gospodin pripravlja, u one vječne stanove, u ono zajedništvo i drugovanje sa svima svetima kad će Bog biti sve u svemu. Zato, naravno, trebamo se neprestano pitati hoću li se ja jednoga dana – pred svojom savješću i pred Božjim licem moći ponositi onim što sada činim i radim, s onim što danas jesam. Iako se o tome možda sve manje propovijeda, valja nam se zamisliti. „Svijet prolazi i požuda njegova“. A mi se tako lako dademo zabljesnuti ovozemnim zamamnostima. Htjeli bismo imati i bolji stan i bolji društveni ugled. Htjeli bismo svoj stan što bolje opremiti, svojoj djeci sve više i više toga pružiti. Živimo tako kao da se sve iscrpljuje isključivo u ovome životu. Pa onda u trci za ispunjavanjem ovoga života lako zaboravimo na Boga i njegove zapovijedi, lako nam se dogodi da Bog bude neki ukras ili suvenir u našoj kući, lako nam se dogodi da ga tražimo samo u trenucima nevolje i nesreće… A evo, danas nas Bog po apostolu Pavlu potiče da u svoj život unesemo Boga koji jedini može dati smisao i našem sadašnjem, ali i budućem životu. Bez njega sve je samo besciljna i besmislena traka. Jer, Bez Boga nikada nećemo okusiti pravi mir i pravu sreću, baš kao što redovito pas ne može zagristi vlastiti rep. Zato, uza sve svoje nesavršenosti, molimo Boga za njegovu strpljivost, za njegovo praštanje i za njegovu blizinu, tako da možemo s onim drevnim svetim čovjekom iz Knjige psalama koji govori o osjećaju čovjeka koji s Bogom druguje: „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati“ (Ps 62, 2-3).