Utorak, 18 siječnja

2. nedjelja došašća (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Danas nam Ivan Krstitelj poručuje: “Pripravite put Gospodinu!” Gospodin je blizu. U ovom vremenu došašća Crkva se sjeća prvog Gospodinovog dolaska, kada se Sin Božji rodio kao čovjek od Djevice Marije. No u isto vrijeme kršćani iščekuju drugi Kristov dolazak na koncu vremena, kada se u potpunosti bude ostvarilo Kraljevstvo Božje. Mi danas, okupljeni oko stola riječi i stola Tijela i Krvi Kristove, želimo biti spremni za Gospodinov prolaz koji se na poseban način očituje u slavljenju ovih otajstava. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti nas pozivaš da ustrajemo u molitvi, a mi se pravdamo da nemamo vremena. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti nam nudiš svoju milost i svoju snagu, a mi se utječemo stvarima koje nas udaljavaju od tebe. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da tebe nasljedujemo u ljubavi, a mi smo toliko puta sebični i samoživi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Kada se gradi neka građevina, znatan dio i vremena i truda i novca troši se na projektiranje. Nevještom oku to može izgledati nepotrebnim gubitkom i novca i vremena. Jer – tako može izgledati – važno je ono što se gradi, papiri su nebitni. Međutim za onoga koji je imalo u tome poslu jasno je da je bilo kakva ozbiljnija gradnja nezamisliva bez nacrta. Prvo treba promisliti, građevinu zamisliti, odrediti, planirati, nacrtati, da bi kasnije čovjek jasno znao kako treba izvoditi posao. Tako slično govori danas Ivan Krstitelj (Lk 3, 1-6): “Pripravite put Gospodinu!” Kako to učiniti? Čini mi se da nam u tome smislu apostol Pavao daje dragocjene upute (Fil 1, 4-6.8-11).


Uvijek se u svakoj svojoj molitvi za vas s radošću molim


Pavao upravo gori nježnom ljubavlju za svoje vjernike u Solunu. Gleda na njih kao na svoju djecu koju je rodio za Evanđelje. Zato im nježno piše: Uvijek se u svakoj svojoj molitvi za vas s radošću molim zbog vašeg udjela u evanđelju od onoga prvog dana sve do sada. Evo što čini roditelj: s radošću se moli za svoju djecu. Važan je to poziv za nas. Molitva. Čini nam se da je jedan od prvih ciljeva koji je samo sebi postavilo potrošačko društvo upravo ovo: zarobiti i naše vrijeme i naše oči i uši i naše srce. Ono nas upravo želi prinuditi da gledamo, slušamo i u srcu nosimo samo ono o čemu govori potrošačko društvo i industrija zabave (pa i politika je jedna velika igra, u kojoj bismo trebali gledati i razmišljati kako bi htjeli oni koji žele zavladati našim umom i srcem). Tako tradicionalna obitelj gdje su se određene vrednote doslovno prenosile s koljena na koljeno sve više gubi na utjecaju. Zato je za nas vjernike, sada, još više nego prije, važna i prevažna molitva. Molitva je trenutak kada uranjamo u Božju riječ, u Božji svijet, kada dopuštamo Bogu da nas prosvjetljuje, ispunja, mijenja. Velik neprijatelj molitve je naša užurbanost i naša opsjednutost uvjerenjem kako nemamo vremena. Zato – osobito u ovome vremenu došašća – važno je da sami sebi osigurano i prostor i vrijeme za molitvu. To, naravno, može biti ono ustaljeno vrijeme: jutro i večer, ali može biti vrijeme koje provodimo na putu na posao. Možemo, na primjer, doći u crkvu u određeno vrijeme prije nedjeljne mise i stajati pred Gospodinom. To mogu biti kratke molitve, to može biti tisuće načina na koje tražimo Boga i njegovu blizinu, na koje Bogu govorimo i osluškujemo njegovu riječ. Možda je upravo ovo vrijeme došašća prigoda da unaprijedimo i poboljšamo svoju molitvu, na uštrb jeftinih zabava i glupog gubljenja vremena. Ta će duhovna higijena biti dragocjena i za nas i za osobe s kojim živimo.


Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga


Naše je nastojanje oko napredovanja u duhovnom životu često nalik neuspješnim pokušajima dijete za skidanje prekomjerne težine. Pokušamo, malakšemo i – odustajemo, uvjereni da to prelazi naše snage. Zato nas Pavao dalje ohrabruje. Veli svojim vjernicima, ali i nama: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga. I to uvijek treba imati na pameti. Tako Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima govori kao je on – bivši progonitelj – postao apostolom zajedno sa svim ostalim “redovitim” apostolima upravo zahvaljujući milosti Kristovoj: Milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom (1 Kor 15,10). To je poziv i ohrabrenje i za sve nas. S pravom nam se čini kako je visok cilj pred nama: biti savršena slika Kristova, voljeti i praštati kako je on to činio, vršiti volju Božju u potpunosti, kako je on to činio, predavati sami sebe iz ljubavi prema svojim bližnjima, kako je on to činio, biti savršena slika Kistova u ovome svijetu. Međutim, Bog je onaj koji djeluje u nama i po nama. U nama je Božja sila i snaga. Ne bismo, naime, trebali pogrešno vjerovati da su velikani, poput Pavla i ostalih apostola bili ljudi besprijekorni i bez grijeha. Nisu. Međutim, oni su u velikoj mjeri dopuštali da Božja milost u njima i po njima djeluje, oni su u velikoj mjeri više vjerovali Božjoj snazi u sebi nego li vlastitoj slabosti i grešnosti. Oni su, posve realno i skromno govorili i priznavali da u njima i po njima djeluje Božja snaga. I zato su bili veliki i zato su uzidani u temelje Crkve. Više su vjerovali Bogu nego snazi i zamamnosti ovoga svijeta. Jer Bog je uvijek jači od svakoga zla i Bog svojom svetošću i ljubavlju pobjeđuje svaku bijedu sebičnosti, mržnje i svakog drugog grijeha, baš kako David pjeva nakon što je izmakao smrti: S Bogom svojim preskačem zidine (2 Sam 22,30)


Da ljubav vaša sve više i više raste (…) te mognete prosuditi što je najbolje


Tko može najbolje prosuđivati: onaj tko ima bistro oko, tko je razborit. Tko može najbolje prosuđivati o duhovnim stvarima, o odnosu između čovjeka i Boga, čovjeka i čovjeka. Svakako, onaj tko je razborit, ali još mnogo više onaj koji ljubi, jer ljubav je od Boga. Evo što veli Pavao: I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov, puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju. Poziva, dakle, vjernike da neprestano rastu u ljubavi. A znademo što ljubav znači i treba značiti u svakodnevnom životu. Ona znači praštanje, strpljivost, milosrđe, zaštita slabih i nemoćnih, prihvaćanje svakog čovjeka bez obzira na njegovu grešnost i njegove ljudske slabosti. Onaj tko stvarno voli, taj sebe predaje za druge, taj je nalik Kristu koji, iz ljubavi prema Bogu Ocu i prema čovjeku, sebe sama predaje. U našem životu ljubav znači redovito puno strpljivosti, pažnje, lijepog ponašanja, susretljivosti, praštanja. Svjesni smo veoma dobro gdje bismo mogli i trebali imati više ljubavi. I sada dolazi ono najvažnije: čovjek koji ljubi dobiva bistar pogled da može prosuđivati što je najbolje. Ljubav je najbolji, najjednostavniji i najizravniji put do Boga. Tko ljubi, zadobiva pravu Božju mudrost, postaje stvarno bogolik (jer je Bog ljubav), postaje dragocjen i svojoj obitelji i svojim bližnjima, on postaje blagoslov za svoj narod, domovinu i cijeli svijet. U tome se smislu možemo i trebamo potruditi u ovom svetom vremenu. U molitvi, pouzdajući se u Božju pomoć, želimo se prvenstveno truditi oko međusobne ljubavi. Samo tako ćemo oplemeniti same sebe i one oko sebe.